ISPIRANJE MOZGA HRVATSKOM NARODU – Okupacija prošlošću u dvadeset i jednoj slici

Komunisti okupirali javnu kuću na Prisavlju

 

 

Trudim se, trsim, patim, mučim, očajavam, čak i razmišljam… i nikako mi do sada nije bilo jasno što nam se u zadnja, da ne napišem „posljednja“, vremena događa. A onda mi KRT-ov Telekran sve-kretenu jednom – mam objasni. Pa na djelu je Okupacija u dvadeset i jednoj slici. Plan 21!

Dubrovačka slika koja nedostaje Kovaču i Lordanoviću

 

Priznajem, glup sam k'o ponoć, kako se toga nisam odmah sjetio. Malo je skraćena inačica od onijeh dvadeset i šest, malo je virtualnija od istijeh, samo je stabilnija i čvršća i mogla bi puno duže potrajati. Ma što potrajati, ona traje li traje, teče i unazad vladajući sadašnjošću, smjerajući unaprijed.

 

Vratila se „okupacija“

 

Naravno kako sam pod dojmom gledanja na Prvom HTV-u  Zafranovićeva filma „Okupacija u  dvadeset i šest slika“. Ne znam zašto ih je baš dvadeset i šest, ali to je djeljivo s trinaest, pa je bit će stoga pušteno na Prvom trinaestoga siječnja 2014. Skoro 2013. samo je malo i trinaesta godina promakla. Računam onako, bit će to Krtovizija, za koju odavno, dok još Radman nije nikome bio ni u primisli za „ravnatelja“, dok je Ivo još uživ'o, mislim na slobodi, uporno ponavljam: “ceterum censeo, uostalom to treba ukinuti, isključiti, prodati… Svakako ne zabraniti, ali oduzeti ime i prestati plaćati rtv-harač dakako. Ali  Krtovizija tako, predpostavljam, već dan prije, jer je emitiranje „Okupacije“ malo upalo i u 14. siječnja, priprema slavlje za godišnjicu međunarodnog priznanja ove jadne Republike. Ili je to možda obilježavanje dana priznanja od strane Vatikana, 13. siječnja 1992. Ima u filmu i jedan onako čistom reakcionarni i proždrljivi pop. I ja ju Republiku, vidite, pišem samo velikim slovom, kao što ju je jedan Ivo čak bio u stanju izgovoriti  velikom slovom, ne spominjući njeno ime. Šutim o njoj, jer kao da u njoj ni nisam, pitajući se gdje sam i koje se to vrijeme vraća, jer ako se  Ustav može vratiti unazad, može sve, pa i Jugoslavija. Dakle, emitiranje „Okupacije“ nije ništa drugo do li obilježavanje (povratka) Jugoslavije.

 

Obična svinjarija, plagijat i propaganda

 

Pustiti na Prvom Hateveju Zafranovićev film iz 1978., bez dodatnog komentara, obična je svinjarija. Prvo film je to za kojega je bez bilo kakvih ograda moguće ustvrditi kako je plagijat Vittorija de Sice, poglavito njegova Vrta Finci Continijevih, uz još ponešto bezočne krađe „slika“ iz te sjajne talijanske kinematografije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Recimo scena kad dubrovački razuzdani mladići „dudaju“ poveliku dudu  jedne prostitutke kroz prozorčić na vratima prepisana je od Federica Fellinija iz Amarcorda (1973.) s tim što je Fellinijeva trafikantica bila poprsjem „obdarenija“. Našlo bi se tu i ponešto „preslika“ iz Cabareta (1972.), te atmosfere nacifašitičkoga hedonizama i razvrata.

Lordan Zafranović i Mirko Kovač

 

Koljačke i „macolom“ ubilačke scene u autobusu, silovanje, rezanje jezika… posuđene su filmski od hollywoodskog luđaka Sama Peckinpaha opsjednutog nasiljem (Divlja horda, Psi od slame i dr.) iz istih godina. Osim što je plagijat, i to vrlo uspješan, film je i kao montaža, tuđih, već negdje „montiranih  atrakcija“ ušljiva gola propaganda. Također uspješna. To bi bili pravi razlozi za prikazati „Okupaciju“ i pokazati kako se može istodobno napraviti odličan plagijat i još bolja propaganda, dakako komunistička. Treba samo naći sposobnoga redatelja, podobnoga i s takvom političkom voljom i dati mu odgovarajući novac. Evo tri sličice: Nijemci ulaze u Dubrovnik kao motorizirana sila i relativno kulturno vješaju nacističku zastavu. Talijani su, stereotipno, smiješni paraderi, ali i oni kulturno vješaju svoju zastavu. Ustaše najprije kolju, a tek zatim vješaju svoju krvavu zastavu.

 

Stvarnost je (bila) i nešto drugo

 

Stvarnost je pak (bila) nešto drugačija, a istina o njoj danas se zna, što je važnije, smije se o njoj govoriti. Smije li se doista, pitanje je sad? U vrijeme vješanja barem one prve dvije zastave nacisti, fašisti, komunisti, pa i ustaše, htjeli ne htjeli, su još uvijek – u koaliciji. Odzvanja i Stradunom, kao i Europom – isti, isti, isti… Možda to Zafranović nije znao, možda nije ni Mirko Kovač, ali, spomenut ću samo toliko, zanemarujući prethodno od komunizma mrtve milijune („statistika“, kako je govorio Staljin): s nacizmom koalicijski komunisti, upravo su bili pobili, kažu izvori, i oko 26.000 zarobljenih domoljubnih poljskih časnika, dočasnika, policajaca, „kapitalista“… Zarobljenih od komunizma, dakako svih njegovih sekcija, a ne samo sovjetske, u koaliciji s nacizmom još nedavne 1939.

 

Neki izvori govore kako se Staljinov, najprije Ježovljev, a zatim Berijin fizički likvidator Blohin u tridesetak dana „naradio“. Likvidirao je zarobljene Poljake dnevnim tempom od oko 250, opasan mesarskom pregačom, naoružan s mesarskim nožem i pištoljem njemačke marke. Za tridesetak dana, kažu izvori, pobio ih je oko 7000 tisuća pa se to smatra odvratnim „svjetskim rekordom“ u „kategoriji“ primitivne fizičke likvidacije. Za razliku od nacističke „industrije smrti“ bila je to obična „manufaktura“, čak bliža „kućnoj radinosti“, ali očito „učinkovita“.

 

Zbilo se to nešto prije, najmanje godinu dana ranije nego su se ustaše prihvatile, kako kaže kreacija „Okupacije“, sličnoga „posla“ na „manufakturni“ način. U „kreaciju“ komunisti kao da su „doletjeli“ odnekud s neba, no „nebesku čistoću“ su pokazali kao paklenu u dvadeset i sedmoj slici, koje nema i vjerojatno ju nikada nitko ne će snimiti, nešto kasnije, na Daksi. Ah, ima taj filmski metak u potiljak, al' on je nekako „opravdan“ i „umjetnički“ i „s lijeva“. Ako netko misli kako Poljska i Hrvatska nemaju nikakve veze, gadno se vara, uostalom danas su opet u zajedničkoj državi, kao što su njihovi dijelovi i prije stoljećima bili.

 

Dvadeset i osma slika i "domaći" prolog

 

Postoji i dvadeset i osma slika koju je „crvena zvijezda“ u bratstvu-jedinstvu sa Srbima i Crnogorcima pokazala Dubrovniku ujesen 1991., mjesec dana kasnije na Ovčari, nešto ranije u Voćinu… Nitko to ne će snimiti ni u jednoj a kamo li u 26 slika. A bilo se zbilo. Postoje i prethodne „slike“, kao prolog ovih 26. Evo jedne jedine o kojoj nikada ništa izražajno „umjetnički“ nije snimljeno, vjerojatno ni ne će biti, a prethodi čak i nacizmu, a kamo li i ustašama. Naravno, riječ je o masakru hrvatskih zastupnika u Beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. Svjetsko-povijesni je ona raritet. Čak su i  komunisti ponekad, onako taktički, o njemu govorili kao o manifestaciji „monarho-fašizma“. U XX. stoljeću je nezabilježena, barem ne u Europi.

Staljin i boljševici prije njega, se nešto „nalikvidirao“ svojih „deputata“ i članova CK. Od jednog „sastava“ od njih dvije tisuće smaknuo ih je preko polovice, ali nije zabilježeno, osim ako mi je promaklo, da je itko od njih stradao za vrijeme zasjedanja u zgradi parlamenta, na plenumu CK, pred svima. Navedoh samo nekoliko razloga zašto je danas, 2013. u siječnju, i kad se ovdje upravo bije „pravna“ bitka oko još jedne krvave likvidacije, one Stjepana Đurekovića, „puštati“, bez komentara, osvrta, ničim izazvan, Zafranovićevu „Okupaciju“, najmanje – obična svinjarija. Najmanje je to „građanski nepristojno“, najmanje je to pomirujuće i umirujuće, a u bitnom je samo nastavak i produbljivanje, uspješnim plagijatom i jednako uspješnom propagandom, razdora u hrvatskom društvu. Osim ostaloga služi i zastrašivanju „malih“ ljudi, tjeranje da se opredijele između „istih“…

 

No, što ja tu uzalud kukam i izlažem se raznim pogibeljima kad se sve može svesti na jednu jedinu rečenicu: borba je to za bolju prošlost. I „Okupacija u dvadeset i šest slika“ i medijsko politička višemjesečna okupacija Hrvatske s jednim čovjekom i „slučajem Perković“, tek nakratko i kasnije s „uskrslim“ „čovjekom bez lica“, Mustačem. Borba za bolju prošlost moguća je jedino u mraku, medijskoj i političkoj magli. Ona pak pokriva ono što se doista događa u realnosti. Od nastanka i intenziviranja tog „slučaja“, recimo od 1. kolovoza 2013. do danas približno je 55.000 (slovima pedeset i pet tisuća) radnica i radnika ostalo bez posla. Danas ih je preko 370.000 – sve samih anonimusa, muškaraca i žena „bez lica“ nepoznatih sudbina, sumorne budućnosti.  

 

Svi oni i pojedinačno i zajedno, kamo li jedan po jedan, nisu zaslužili ni film, ni priču, niti toliku eksponiranost u medijima. Pa onih tristotinjak tisuća pod ovrhama, pa propast seljaka, mljekara i ostalih… Svi oni su i izvan domašaja „umjetnosti“ i samo su obična –statistika. Sve u svemu kako stvari stoje, a pokazuje nam to i prikazivanje „Okupacije u 26 slika“, prošlost bi nam mogla biti bolja, kao retuširana ona stvarno protekla, ali zato nam je budućnost, nastavi li se ovakva okupacija i okupacija prošlošću – nikakva.

 

Mato Dretvić Filakov