Ne dajte se šutnjom i voljenjem

Njima njihova nama naša Hrvatska

 

 

(Ovaj tekst je parafraza H. Džubranove pjesme "Vama vaš meni moj Libanon")

 

Njima njihova, nama naša Hrvatska.

Njima njihova Hrvatska sa svojim problemima, nama naša sa svojim ljepotama.

Njima njihova Hrvatska sa svojim stremljenjima i sukobima, nama naša sa svojim snovima i nadama.

Oni neka su zadovoljni svojom Hrvatskom, mi ćemo biti zadovoljni samo slobodnom Hrvatskom.

Njihova Hrvatska je zamršeni politički čvor koji bi htjelo vrijeme razmrsiti; naša Hrvatska su brjegovi što su, lijepi i veličanstveni, u plavo nebo vinuti.

Njihova Hrvatska je Zapadnobalkanski problem koji će vrijeme riješiti; naša Hrvatska su mirne, čarobne doline po kojima se razlažu zvuci zvona i žubor potoka.

Njihova Hrvatska je poprište ljudi sa Zapada i ljudi sa Istoka;

Naša Hrvatska je krilata molitva koja jutrom uzmahuje krilima dok pastiri tjeraju stada na livade i uzlijeće uveče kada se seljaci vraćaju s polja, iz vinograda i maslinika.

Njihova Hrvatska je samo popis birača; naša Hrvatska je krotka planina što počiva između mora i ravnice.

Njihova Hrvatska je kao smicalica kojom se služi lisica pri susretu sa hijenom, i kojom se služi hijena pri susretu sa vukom (stranke).

Njihova Hrvatska je šahovsko polje za kojim igraju vladajući ( glasnogovornik) i oporbeni (zastupnik);

Naša Hrvatska je hram kojeg naše duše pohode kada se zamori ova civilizacija smrti što juri po barikadama i medijima.

Njihovu Hrvastku čine dvije vrste ljudi; oni što određuju poreze i visine kamata i oni koji ih ubiru; naša Hrvatska nalik je na jednog čovjeka, nalakćenog u hladovini Hrasta, dalekog od svega osim od Boga i sunčeve svjetlosti.

Njihova Hrvatska su luke, kvalitetna zemljišta, banke i trgovina; naša Hrvatska je misao što seže daleko, ona je usplamtjelo osjećanje i božanska riječ koju Zemlja i More šapuću u uho Svemiru.

Njihova Hrvatska su službenici, dužnosnici, fotelje i direktori; naša Hrvatska je sva od stasanja, mladosti, muževne odlučnosti i starčke mudrosti.

 Njihova hrvatska su europske delegacije i odbori, naša Hrvatska su sjedeljke oz ognjišta u noćima kada šiba strašna oluja i kada je ukrašava čistoća snijega.

Njihova Hrvatska su sekte i partije; naša Hrvatska su djeca što se penju na litice, što trče uz potoke i što igraju na livadama i trgovima.

Njihova Hrvatska su govori, predavanja i rasprave: naša Hrvatska je pijev slavuja, šuštanje Hrastovih grana i maslina, jeka svirala po uvalama i žitnim poljima.

Njihova Hrvatska je obmana što se zaklanja iza vela prijevara, licemjerje što se odijeva prividnom ljepotom i novim zakonima, naša Hrvatska je gola Istina koja, ako u Vodu pogleda, vidi samo svoje mirno, jednostavno lice.

Njihova Hrvatska su zakoni i paragrafi na papiru, ugovori i dogovori po bilježnicama u  europskim tamnim hodnicima; naša Hrvatska proniče u tajne Života koje poznaje a da toga ni svjesena nije, ona je čežnja što na javi dotiče rubove Onostranog misleći da sanja.

Njihova Hrvatska se odcjepila od Jugoslavije, zatim će joj se  pripojiti na kraju će se europskom lukavstvu dosjetiti te će istovremeno biti pripojena i  odvojena, naša Hrvatska je krvlju obranjena, niti se pripaja niti se odvaja, ona se ne uznosi niti se malom osjeća, ona je Samostalna, Suverena i Slobodna.

 

Njima njihova, nama naša Hrvatska.

 

Njima njihova Hrvatska i njeni kćeri i sinovi, nama naša Hrvatska i njene kćeri i sinovi.

Znate li tko su sinovi njihove Hrvatske?

Pogledajte za trenutak- pokazat ću vam tko su oni zapravo.

To su oni čiji su duhovi rođeni u zapadnjačkim bolnicama i jugoslavenskim politbiroima.

To su oni čiji su se umovi razbudili u okrilju pohlepe koja se predstavlja  kao dobročinstvo, poklanjaju nam mrvice od pogača koje su nam prevarom ukrali.

Oni su poput savitljivih grana što se njišu čas lijevo–čas desno, ali nesvjesno ili polusvjesno kako bi nas opet prevarili; trepere i ujutro i uvečer, a da nisu ni svjesni svoga treperenja.

Oni su kao lađa što se bori sa valovima iako nema ni krme ni jedara; njen kapetan je nodlučnost a luka joj je pećina nastanjena zlodusima- zar nisu sve europske prijestolnice pećine zloduha?

Oni su moćni jedni prema drugima ,razmetljivi, bahati i rječiti, ali su pred stancima nejaki, pogrbljeni i nemušti.

Oni su slobodnjaci, reformatori i entuzijasti, ali samo u svoji novinama  i za uzdignutim govornicama; oni su ponizni i reakcionarni pred zapadnjacima i pred bizantincima.

Krekeću kao žabe, govoreći: Oslobodili smo se starog, moćnog neprijatelja (komunističkog levijatana) ali i ja i vi to dobro znamo stari neprijatelj još uvijek im se krije u tijelima.

To su oni što idu pred pogrebnim povorkama svirajući i pjevajući, ali čim naiđu na svadbenu povorku svirku zamjenjuju plačem.

To su oni koji za glad znaju samo kad su im prazni džepovi, ali kad naiđu na nekog čija je duša gladna, smiju mu se i klone ga se govoreći: On je prava sablast što se kreće svijetom priviđenja.

To su oni robovi kojima vrijeme zahrđale željezne okove zamjenjuje sjajnim okovima pa misle da su postali slobodni.

Eto to su sinovi njihove Hrvatske! Jeli ijedan od njih nalik na odlučnost velebitskih stijena, na dostojanstvo Hrvatske, na pitkost njezinih voda, ili na bistrinu njenog mora, ili na miris njenog zraka.

Jeli se itko od njih odvažio kazati: Kada umrem, ostavit ću svoju Domovinu makar malo boljom nego što je bila kada sam se rodio? Jeli se itko od njih odvažio kazati: Moj život bijaše samo kap krvi u venama Hrvatske, suza među njenim vjeđama, osmijeh na njenim usnama?

Eto to su sinovi njihove Hrvatske! O, kako su veliki u vlastitim očima, a kako su ništavni u mojima,u našima!

Ali , sačekajte još malo da vam pokažem sinove i kćeri naše Hrvatske.

Oni su branitelji što su se nesebično za domovinu borili.

Oni su zemljoradnici koji kamenje pretvaraju u bašte i vrtove.

Oni su vinogradari koji iz grožđa cijede vino,od vina prave sirupe.

Oni su očevi koji uzgajaju masline i žene koje cijede ulje.

Oni su muškarci koji žanju ljetinu i žene koje je u snoplje vežu.

Oni su muževi što ljube svoje žene i žene što u ljubavi rađaju djecu.

Oni su građevinari i obrtnici, tkalci i i bravari , lijevači zvona i brodograditelji.

To su oni koji napuštaju Hrvatsku bez ičega osim zanosa u srcima i snage mišića, u nju se vraćaju sa svim zemaljskim dobrima u rukama i sa lovorovim vijencima na glavama.

To su oni koji se prilagođavaju svakoj sredini i srca očaravaju gdje god se nađu.

To su oni što se rađaju straćarama, a umiru u palačama znanja.

Eto, to su sinovi i kćeri naše Hrvatske. Oni su baklje koje vjetrovi ne gase i sol koju vrijeme ne kvari.

To su oni koji čvrsto koračaju ka Istini, Ljepoti i Savršenstvu.

Što mislite da će ostati od njihove Hrvatske i njihovih sinova poslije stotinu godina?

Recite nam što ostavljate budućnosti osim pretvaranja, prijevara i gluposti? Zar mislite da će vrijeme u sijećanju sačuvati obmane i prijevare? Mislite li da će eter u sebi sačuvati sjenke smrti i zadah grobova? Mislite li da će Život svoje nago tijelo odjenuti u dronjke. Kažemo vam, a svjedok nam je Istina, da je maslinova mladica koju težak zasadi u uvali Hrvatske trajnija od svih njihovih dijela i postupaka; da je plug kojim orači oru po oranicama Hrvatske dostojniji i bolji od svih njihovih želja i požuda. Kažemo im, a naše riječi čuje srce Svemira da je pjesma ribara i mornara u plavetnilu Jadrana trajnija od svih brbljarija njihovih uglednika. Kažemo im da su ništa. Kad bi znali da su ništa, naš prezir prema njim pretvorio bi se se u suosjećanje i žaljenje, ali oni to ne znaju.

Njima njihova,nama naša Hrvatska.

Njima njihova Hrvatska i sinovi i kćeri njihove Hrvatske. Budite zadovoljni i jednima i drugima, ako već morate biti zadovoljni praznim mjehurićima.

Mi smo pak zadovoljni našom Hrvatskom i njenim sinovima i kćerima; u našem zadovoljstvu ima slasti, spokoja i sigurnosti.

 

I na kraju kćerima i sinovima naše Hrvatske:

Ne dajte ima vaše Nade.

Ne dajte se šutnjom i voljenjem.

Strpljivošću kamenom pokažite veličinu koja osvaja, ne gromom nego tišinom…

 

Miljenko Marić, Košute, muž jedne žene i otac četvero djece