OraH je plod bez klice

ZapraH = Zaustavimo propast Hrvatske

 

 

Javljaju se nove  stranke na ovdašnjoj sceni, nove-stare ideologije, novi izvori i načini proizvodnje moći na putu osvajanja vlasti, pa nam je obveza pogledati što nam to dolazi, što će nas snaći i kako ćemo proći, propustimo li „priči“ da tek tako teče, u nekoj novoj pribedastoj inačici „vremena da se krene“. Krenuo je ORaH pa je potrebno pogledati mu u jezgru, „mrezgu“, što mu se iza dvostrukoga oklopa ljuske krije. Za taj pogled potrebno ga je stucati, pa ću upravo to i učiniti. Krenuti nam je od imena. „ORaH“ je skraćenica izvedena od „održivog razvoja“ Hrvatske. Dakle eto nam još jedne „genitivne“ stranke hrvatske.

Ona će se usmjeriti na neki „održivi razvoj“ (razvitak?) toga, koga, čega, tj, „Hrvatske“. Kako ne bismo odmah završili u mutežu i blatu neke ideologije i nedugo zatim zijevali kao ribe u bari s nedostatkom kisika, a zatim skončali kao iste na suhom, razbistrimo pojmove, skinut ćemo ih do gola: Gledat ćete ovdje striptiz pojmova.

 

Razvoj, stagnacija, propast

 

Najprije „razvoj“. Njemu se mogu prilijepiti ili zalijepiti svakakvi epiteti, no štogod mu se prikvačilo on sam podrazumijeva napredak. Nešto, znanost, tehnologija, gospodarstvo, društvo, države, civilizacija… ili se razvija ili ne razvija. Kad se ne razvija onda stagnira ili propada. Nema pritom „održivog razvoja“ što naslućuje kako bi eto postojao i nemogući „neodrživi razvoj“. Razvoj jednostavno ili jest ili nije. „Održivi  razvoj“ je u bitnome kontradiktorna konstrukcija koja dobro zvuči na prvi pogled. Stvarno, najprije je maltuzijanska, a zatim svih ostalih sličnih ideoloških nasljednika koji se „brinu“ o navodnom manjku „resursa“ kad više energije, kad više hrane, često obojega, kad vode, ponekad i prostora kao „lebensrauma“ i viška njegovih potrošača – ljudi.

 

Ljudi su dakle te štetočine na Zemlji, a i previše ih je, naročito onih „nižih“ slojeva, toliko previše da ih zemljica ne može sve „održivo držati“, naftom ugrijati, žitom i rižom nahraniti, vodom napojiti… Darwinistički gledano, „slabiji“ bi nekako morali otići, nestati, ustvari većina, kako bi Zemljica bila „održiva“ – za manjinu. Zadnjih pedesetak godina najpoznatiji je navodno skori budući nedostatak neobnovljivih „fosilnih  goriva“, za koja uopće nije dokazano kako je riječ o „fosilnim“ gorivima. Laički, preciznije, neznalački, doista me oduvijek fasciniralo koliko je to dinosaurusa moralo krepati, pa se „taliti“ milijunima godina kako bi onda napunili Royal Ducth Shellov tanker od 250.000 BRT nafte. Svojedobno se tvrdilo kako su najveće  rezerve nafte u Saudijskoj Arabiji, zatim kako su u Iraku još i veće, pa Sadam skonča u nekom svinjcu. Onda je popularan bio kaspijski bazen, ubrzo su saudijske rezerve povećane i do sto puta, a danas čujem na HR-u kako su venezuelanske rezerve veće i od saudijskih, pa mi ne preostaje nego reći: Zbogom Maduro, uništit će te „održivi razvoj“.

 

„Održivi naftni biznis“

 

Paniku o skorom nestanku „fosilnih rezervi“, uz dodatak o zagađenju Kugle zemaljske širio je vrh svjetskih naftnih multinacionalki i prilježni stručnjaci što im je prvenstveno služilo za uvećanje profita povećanjem cijena i sl. Na svoju stranu su uspjeli pridobiti i tzv. „zelene“ koji su na iste i slične teme nastavili globalno kukati do te mjere da su se stručnjaci multinacionalki mogli povući u medijsku zavjetrinu gdje su oduvijek i bili, naročito njihov „kapitalni“ dio. Čak su se toliko znali „povući“ pa na „zelene“ udariti policijom jer im uništavaju „biznis“, ruše profit.

Mirela Holy

 

Paralelno s „neobnovljivim“ djeluje i pojam „obnovljivih izvora energije“, recimo protočne hidroelektrane. Ne znam, pa ću potražiti pomoć inženjera i fizičara. Meni se nekako čini kako „obnovljivih izvora energije“ jednostavno nema: postoje samo različiti izvori energije. Jer kad jednom protekne odgovarajuća količina vode odgovarajućom brzinom kroz turbine protočne elektrane i na koncu u drugom obliku ispeče prase na užas vegana u električnoj pećnici i ohladi pivo u hladnjaku, kad to oboje potrošim nekako bih tu „energiju“ morao moći „pretvoriti“ u vodu i vratiti bez gubitaka na mjesto barem nešto prije turbine i opet „protjerati“ kroz nju. Pivo još kako tako, ali odojka? To bi za mene bio “obnovljivi izvor“, ostalo su bajke. U svemu je najzanimljivije, ujedno i najžalosnije, što se iz  „energije“ kakva bila, s kojom bi se trebalo postupati isključivo racionalno, znanstveno, tehnološki…, „proizvodi“ – ideologija i to izgleda bez gubitaka, štoviše s ogromnim političkim i sličnim dobitcima. Ukratko, u „zelenom spektru“ (i) energija je ideologija. I to usuprot i pored činjenice da se znanost i o korištenju i štedljivijem i drugačijem izvora energije i odgovarajuće tehnologije jednostavno i stalno razvijaju, napreduju.  

 

Nit' ORaH, nit' OPRaH, već ZAPRaH

 

S ideoloških visina vraćamo se našem oreju/oraju, pa se moramo „tehnički“ kako bismo uopće mogli razgovarati, složiti kako postoji i to čudo „održivog razvoja“ u Hrvatskoj? Niti slučajno, ovdje je odavno potonula i stagnacija. Na djelu je samo propast, u mnogim područjima života i „zemljopisa“ već desetljećima, ponegdje i više od stoljeća. U stanju „propasti“ moglo bi se govoriti samo o „održivom propadanju“ (OPRaH), to je naime ispravna dijagnoza stanja za svakoga, naročito političku stranku, koji bi bolest „bolesnika“ htio liječiti. Kriva dijagnoza, ovoga puta „razvoja“ za bolesnika je siguran put u smrt – dobit će krive lijekove, prevelike doze i krepati i prije nego li bi sam po sebi. Meni se nekako čini kako ideološka i  stranačka predvodnica oraja razumije da je „bolesnik“ u stanju  predsmrtne kome pa je zato već poduže – u crnini, no to je samo image. Ili je možda za pokopati nas spremna, ili nas je već pokopala. Vrag će si ga znati. Prava akcija, prva pomoć bi se trebala zvati „zustavimo propast“ Hrvatske, a stranka ZAPRaH. Djeluje možda vrlo pesimistički, crnije od Holyčine odore, ali na žalost tu smo. A kad ustanovimo gdje smo, tek onda možemo pokušati odrediti kamo ćemo.

 

Konkretni prijedlozi ORaHa

 

ORaH već djeluje. Tek što se utemeljio već je prešao „prag“ Hrvatskog sabora, kažu ankete, ne računajući gospodičnu Mirelu. Tako je i „vidoviti Nikica“ prije nego je oformio Nacionalni forum već „debelo“ bio u Hrvatskom saboru. Mirela Holy neki dan je u okviru „održivog razvoja“ predložila uzgoj kanabisa vjerojatno za domaću uporabu i za izvoz, kako za psihu tako, bit će, i za proste gaće. Razvoj samo takav i više nego održiv, još kad se dodaju  nacionalno forumaški krokodili („Dalmacija kao Florida“) sad bismo ih do jeseni mogli pustiti i u Lonjsko polje, valjda se ne bi smrzli prije nego im „oderemo“ kožu, vrlo brzo bi proračun s prihodne strane bio „uravnotežen“, a „razvoj“ sve održiviji i održiviji.

Osim na gospodarskom, djeluje ORaH i na čisto političkom polju.  „Oderala“ je Mirela Holy Zorana Milanovića zbog nedavnoga posjeta Mostaru: „Posjet premijera RH Milanovića smatramo nedopustivim miješanjem u poslove nama susjedne zemlje“, izjavila je. Svakome dobronamjernom, naročito prema susjednoj BiH, bilo je potpuno jasno kako je Milanovićev posjet Mostaru, u trenutku kad samo što nisu počele padati glave u međunacionalnom sukobu, bio izuzetno važan, možda i presudan u sprječavanju takvoga scenarija, no Mireli Holy  nije. S kim ili čim to imamo posla? Pitanje je tim zanimljivije kad se pročita OraH-ova špotancija Hrvatske vlade zato što nije podržala „narod Katalonije“, pretpostavljam Katalonce, glede referenduma o nezavisnosti kojega oni planiraju za kraj ove godine. Nije podržala ni Škote ni njihov referendum, nije ni Flandrijce iako oni još nisu krenuli prema referendumu… Dakako, podržavam i Katalonce i Škote i Flandrijce, no ne podržavam „održivu“ stranku iz Hrvatske koja na mostu govori jedno, a na ćupriji drugo. Očito za politički sitniš.

 

Sjeme oraha

 

Očekivao sam kako će se ORaH kao postmoderna urbana „seljačka“  stranka ovih dana oglasiti prvenstveno oko sjemena. Syngenta, švicarska multinacionalka bi globalno autorizirala sjeme paprike, a čini mi se Monsanto bi isto učinio sa zelenim grahom, u sjevrozapadnim krajevima Hrvatske poznatijim kao zelenček. „Autorizacija“ sjemena u formi autorskih prava (živio MultiZampi!), a zatim i svih njemu monopolistički definiranih pa pripadajućih zaštitnih sredstava znači kraj „maloga čovjeka“ proizvođača, seljaka, vrtlara… Ni papriku ni grah si ne će smjeti posaditi niti se sam prehraniti. Bit će prepušten na milost i nemilost „održivoga razvoja“. I orahu se tako bliži kraj, mogao bi ostati bez sjemena iako mu je plod prvenstveno sjeme! Još kad mu se u sjeme-plod unese „gen“  samouništenja klice klijavosti, pa postane neplodni plod – zbogom orahu.

 

Mato Dretvić Filakov