Braneći Perkovića, napadaju temelje hrvatske države
U hrvatskome iseljeništvu, izgleda, jedino fra Šimun Šito Ćorić ustrajava na peticiji Hrvatskoga svjetskog kongresa kojom se traži istraživanje ubojstava komunističkog režima te provedbu određene lustracije. HSK se trenutačno usredotočio na organiziranje športskih natjecanja iseljenika u Hrvatskoj a za peticiju i ciljeve peticije, ne pokazuje interes ni Savjet Vlade. Nakon sedam-osam mjeseci ostrašćenih rasprava u iseljeništvu i u domovini o tzv. Lex Perkoviću, na kraju je sve završilo izručivanjem Josipa Perkovića Nijemacima koji su mu priredili svečani doček i zaštitu svojih specijalaca. I nakon svega nastala je šutnja.
Pokušaji novinara da izazovu curenje informacija iz Njemačke do sada nisu bili uspješni. Rijetkim novinarima preostalo je tek ponavljati nešto od onog što je do sada napisano o Perkoviću i Zdravku Mustaču. Tako je npr. novinar Večernjega lista napisao da je „Mika Špiljak sredio putovnicu svom ratnom drugu Franji Tuđmanu“ u što on nije siguran pa je dodao da se tako čini (V.L., 23. 2. 2014.). Na kraju je dao naslutiti da se zapravo ništa posebno ne može očekivati ni od suđenja Perkoviću jer: „Perković nije mogao samostalno donijeti odluku o izdavanju putovnice tadašnjem disidentu Tuđmanu, odnosno to nije bilo moguće bez formalnog odobrenja tadašnjeg partijskog vodstva. A u tadašnjem Savezu komunista Hrvatske Perković nije imao neku važniju ulogu. Bio je treći ešalon tadašnjih partijskih struktura. Policija i tajne službe su samo provodili njihove odluke.“
Perković bi sigurno mogao otkriti mnogo toga što se tiče načina provedbi odluka partijskih struktura. Mogao bi npr. otkriti kako je Krunoslav Prates, njegov suradnik, uspio postati glavnim urednikom Jelićeve „Hrvatske Države“ i povjerenikom za Europu „Hrvatskoga tjednika“, tjedne novine Štedulova HDP-a (vidi impresum„Hrvatske države“ od 20. studenog 1989. i impresum Hrvatskog tjednika od 21. studenog 1989.). Mogao bi možda otkriti i tko je Jurja Pilka smjestio u zatvor na šest godina pod optužbom da je pod imenom Avdija Omeragić na zahtjev HDP-a napisao Proglas domovinskog državotvornog pokreta.
Mogao bi možda otkriti kako to da tajne službe Njemačke, Francuske, Australije i drugih zemalja, nisu uspijevale ili su bile spriječene otkrivati izvršitelje terorističkih zlodjela nad hrvatskim politički aktivnijim iseljenicima. Ako su hrvatski politički aktivni iseljenici uspijevali razotkrivati udbaške podvale, kako to nisu uspijevale tajne službe demokratskih zemalja koje su na raspolaganju imale potrebna znanja i sva sredstva na raspolaganju?! Imali su među iseljenicima svoje suradnike. Tako se npr. za dr. Ernesta Bauera, predsjednika Uredničkog odbora „Hrvatske države“, govorilo da je suradnik ili čak agent njemačke obavještajne službe (BND) što mu Hrvati nisu ni zamjerili uvjereni da su Nijemci prijatelji Hrvata.
Ako je istina da Perković nije imao neku važniju ulogu u tadašnjem Savezu komunista, jer je bio tek „treći ešalon partijskih struktura“ u Hrvatskoj, vrlo je vjerojatno da ni njemu nije bilo poznato tko je sve i što je sve stajalo iza nekih političkih odluka. Da je njemu i njegovim kolegama iz trećeg ešalona u Hrvatskoj, BiH i drugim bivšim republikama, bivše države bilo poznato ono što su znali oni iz prvog ešalona, bili bi shvatili da svi trikovi Udbe, sva podmetanja, intrige, ubojstva i ostala zlodjela, ne mogu zaustaviti razvoj koji je išao protivno očekivanjima vlastodržaca bivše države. Policija i tajne službe bivše države nisu mogle spriječiti osnivanje i djelovanje Hrvatskoga narodnog vijeća, krovne političke organizacije hrvatskih iseljenika, koja je imala za cilj ostvarenje suverene demokratske države Hrvatske. Policija i tajne službe nisu mogle spriječiti otvaranje tabu tema ne samo među Hrvatima nego i među Srbima. Vidljivo je to npr. iz korespondencije Zdenka Antića iz Radio Slobodne Europe, iz Münchena, i Dobrice Ćosića iz Beograda.
U jednom pismu Zdenko Antić je napisao: „Ja ranije nisam održavao prepisku sa g. Ćosićem, te me je ovo pismo dosta začudilo i prva misao mi je bila da se radi o nekom falsifikatu, krivotvorini kojih na stotine trenutačno kruže među nama. Zapravo više nitko nikome ne vjeruje, toliko je krivotvorina u opticaju. Da bih otklonio sumnje, nazvao sam g. Ćosića telefonom i on mi je potvrdio autentičnost pisma i zamolio da ga Vama osobno dostavim. Inače kako kaže g. Ćosić u Jugi ima dosta novosti, rukovodstva su se raspala, promjene su na vidiku, te je i g. Ćosić uputio ovo pismo nama „matorima“ da se uzobiljimo i započnemo nešto konkretno i da radimo. Ja se osobno ne slažem sa stavovima g. Ćosića… Dakako, g. Ćosić je Srbin, ili kako bi to rekli moji Hrvati „priznati velikosrpski šovinist“.
Ćosić ja napisao Antiću: „ U našem javnom životu ima dve grupe koje rade na stvaranju nepostojećeg dijaloga, a naročito između Srba i Hrvata, koji i jest najteži. Prva je „Demokratska alternativa“, koje deluje od 1956., a druga „Demokratski susreti naših naroda“, osnovana 1979. godine. Meni znani dokumenti ovih grupa su „Nacrt za demokratsku alternativu“ i „Izjava demokratskih sustava“.
Ćosić se osvrće s nekoliko primjedbi na oba dokumenta pa pita „na koji način Srbi mogu, kao drugi partneri imati nacionalnu državu kad je srpska nacija razbijena u paramparčad, i to razbijanje se pomaže na sve moguće i nemoguće načine? Da li Srbi mogu pristati na postojanje nezavisnih nacionalnih država sa ogromnim srpskim manjinama? Ja sam za „Sporazum (koji) mora biti detaljan i precizan, tj. u njemu valja pomenuti sve moguće načine na koji će se rešiti pitanje Srba u nesrpskim jedinicama kao što su nova razgraničenja, dogovreno uzajamno preseljavanje, povlastice koje će biti odobrene itd… Što se tiče Izjave demokratskih sastanaka ne bih imao ništa da primetim, osim pitanja: čemu je služio londonski sastanak ako se nije zaključilo ništa drugo osim saziva međunarodnog simpoziuma na jugoslovensku temu?… Ne dozvolite da vas (pa i nas) politički slepci, provokatori i šovinistički licemeri (tipa jednog propalog pisca Vuka Draškovića, Kapora, Đuretića, Čavoškog) guraju u još dublju međunacionalnu mržnju i politički bezizlaz.“
Za sastanke u Londonu, za prepiske Ćosića i Antića, za otvaranje tabu tema: nacionalne države, preseljavanja, nova razgraničenja…, znali su sigurno Amerikanci koji su osnovali Radio Free Europe u Münchenu a bez ikakve sumnje i Nijemci.
Embargo Hrvatskoj na uvoz oružja, odugovlačenje s priznanjem Hrvatske, optužbe predsjednika Tuđmana da se dogovarao s Miloševićem o preseljavanju i novim razgraničenjima pokazuju da zapadne demokratske zemlje nisu željele raspad Jugoslavije bez obzira na cijenu u ljudskim i materijalnim žrtvama. Ne čudi stoga što se nisu previše trudili otkrivati počinitelje zločina nad istaknutim Hrvatima koji su zagovarali stvaranje države Hrvatske. Oni koji su donosili odluke i imali moć pomoći miran razlaz, mirno osnivanje suverenih demokratskih država, potrebna nova razgraničenja i omogućanja preseljavanja, do dana današnjega optužuju predsjednika Tuđmana za krvava etnička čišćenja, podjelu BiH itd. Za što su oni sami zaslužni.