Pantovčak je već četrnaest godina stožerno mjesto detuđmanizacije i dekroatizacije Hrvatske
Nakvačio Predsjednik Ivo Josipović Tomislava Karamarka, nekad šefa SOA-e u vezi zaposlenja brata novinara Gordana Malića koji je prije toga navodno „pao“ na sigurnosnoj provjeri. Pridružio mu se i Predsjednik Vlade Zoran Milanović, a naročito se tomu razveselio Nenad Stazić. Sad će on(i) Karamarku… pokazati, i ono najvažnije, smjestiti mu i HDZ u, predizborno, ako u međuvremenu već ne uspije HDZ zabraniti, odnosno ukinuti višestranačje.
Lovrićka napada Stazića i SDP
Opasnost kako bi se ovakva igra SDP-u mogla osvetiti odmah je uočila „lukavica“ Jelena Lovrić, pa je u utorak 11. 3. 2014. majčinski potegnula Nenada Stazića i SDP za uši („SDP želi strahom birača ostati na vlasti“, J.L., 11. 3. 2014.). Najlukavije u tom članku je ono čega u njemu nema, ono što i onoga koga ona ne spominje. Nema naime nigdje Ive Josipovića Predsjednika, a on je „potegnuo“ istragu o zapošljavanju „sigurnosno neprovjerenih“, spornih. Uvidjela je „vidovita“ Jela kako se Josipoviću bumerang već vratio u liku glavnog analitičara Dejana Jovića, pa spašavaj što se dade spasiti. Mediji se do sada nisu baš puno zanimali za tog „analitičara“ Jovića, ali ovih dana bogme jesu kao uostalom i šira javnost. Nevažno je to za Jovića, on je „imun“, ali je itekako važno za Josipovića, osobito za njegov drugi mandat.
O „sigurnosnoj provjeri“ u kabinetu zvanom „Ured“
Čim je došao na Pantovčak Ivo Josipović je zaposlio„tušta i tma“ toga „neprovjerenoga“. Odakle da krenem, možda od „seljaka“. Za savjetnika za „seljake“ uzeo je nekoga koji je prevario državu za poticaj- Zatim je uzeo za nešto bivšega, kažu samozvanog „ustašu“ iz Argentine, poslije samo lustriranoga od svega, Crkve, Hrvatske, izgleda i od pameti. Odmah se pokazao i kao notorni psovač. Za „boračka pitanja“ uposlio je oboljeloga, a tek navodno izliječenoga, od PTSP-a. Bio i jedan savjetnik za medije, internet, ogromni porezni dužnik. Savjetnica za znanost mu je bila neka srednjoškolka, koja je također „saugala“ i zagrebački gradski proračun u Stojadinki i promovirala i njega i Stipu predsjednika. Bila neka afera tamo o „nenamjenskom“ trošenju novaca, ogromnim honorarima, izvlačenju love preko Student servisa, no sve je „leglo“, zataškalo se, a Stojadinka otišla u stečaj.
U međuvremenu je, koliko vidim, čak i magistrirala pa sad savjetuje nešto drugo. Zapravo je „doktorirala“ i na Stipi i na Ivi. Sve je to bilo ono jedno te isto – vraćanje dugova, doduše na račun glupana zvanih „porezni obveznici“. Neki od savjetnika su pod pritiskom javnosti morali otići, neki su ostali, ali je očito kako su zapošljavani bez sigurnosne provjere koja je za neke stigla naknadno. Nije se dakle tražila ni obična potvrda o nekažnjavanju što se traži i od portira koji se zapošljava u državnoj službi. Takva je eto Predsjednikova volja, kao i u slučaju operacije u „fušu“, za što Slavko Linić inače fušeraj pečati, a primatelja usluge u fušu kažnjava, sve drečeći s preventivnim sloganom“ bez računa se ne računa“.
Glavni analitičar kapitalac
Ipak od svih bivših i sadašnjih svakako je najzanimljiviji slučaj glavnog Predsjednikova analitičara Dejana Jovića. „Glavnog analitičara i posebnog koordinatora u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske“, navode srpski odvjetnici u Den Haagu valjda točan nazv njegove funkcije, a oni sigurno znaju. Prema medijskim izvješćima on je najprije zaposlen, a nakon šest mjeseci stigla je i „provjera“, ali to ja zapravo nebitno. Bitno je ono što je on javno zastupao u svojim „analizama“, pa nikakve „provjere“ nisu bile potrebne – sve je bilo jasno. U vrijeme kad se penjao na Pantovčak, 2011. polemizirali smo na ovim stranicama u tri nastavka s njegovim politološko-povijesnim analizama u knjizi „Jugoslavija, država koja je odumrla“, koju je objavio davne 2003. u Zagrebu i Beogradu. Pisana je po priznanju autora na jeziku „koji se naziva hrvatski, srpski, hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, bosansko-hrvatsko-srpski“ (str. 11.), pa se pitam piše li i danas Jović svoje analize na istom jeziku i Predsjedniku Josipoviću, što bi, dakako, bilo protuustavno, pa time i za naknadnu – sigurnosnu provjeru. Uostalom na kakvom jeziku Jović predaje svojim studentima na FPZ-u i kako ga naziva?
„S kim si takav si“
Pokazujući tada što zastupa Dejana Jovića upozoravao sam na moguće i vjerojatne „pravce“ djelovanja njegova poslodavca. Po narodnoj „s kim si takav si“, naročito ako si ga još zaposliš kao „glavnog analitičara“. Nemam namjeru ponovNo se opsežnije baviti ovom knjigom, tek ću ustvrditi kako je riječ o svojevrsnom „čardaku ni na nebu ni na zemlji“ – cijela je naime analiza postavljena na komunističkom, marksističkom ideološkom „balonu“ o „odumiranju države“ koji se tretira kao stvaran. Jugoslavenska komunistička elita je navodno stalno „odumirala državu“, pa je ona na koncu i odumrla. Naravno kako je to besmislica, stvarnost je bila sasvim drugačija, reforme koje je ona provodila, od osvajanja vlasti, pa nadalje služile se ne „odumiranju“ već suprotno – preživljavanju države i ostanku Partije na vlasti. Ova svojevrsna povijest „odumiranja“ države ima i sasvim praktičnu svrhu – dokazati kako je nastalo neko „bezdržavno“ stanje, a zatim dolazi „rat svih protiv sviju“, čime se u cijelosti zamagljuje ono što se doista dogodilo i u najmanju ruku dijeli krivnja.
Ivo Josipović i Tomislav Nikolić
A dogodilo se to da je Srbija najprije srušila Jugoslaviju i to ne nakon rasapa SKJ na zadnjem Kongresu, već onoga trenutka kada je ustavnim udarom ukinula pokrajine Kosovo i Vojvodinu. Bio je to i državni udar na Jugoslaviju, prema Ustavu iz 1974. i ona je prestala postojati. Zaključkom da je Jugoslavija „odumrla“ raspadom SKJ u cijelosti se negira, „zaboravlja“ srpski nacionalsocijalizam koji je imao sva obilježja „pravoga“ nacional socijalizma: Memorandum SANU kao neku vrstu Mein Kampfa, takvu stranku, SPS, organizirane „jurišne odrede“ koji su provodili „antibirokratsku revoluciju“, a od JNA je kasnije nastao i neka vrsta srpskog Wermachta. Jedina specifičnost prošlostoljetnoga srpskog nacionalsocijalizma je značajna uloga u njemu SPC-a, dakle crkve. Nije dakle „Jugoslavija odumirala“ već ju je Srbija osvajala, korak po korak. Pored toga prihvaćanjem „odumiranja“ Jugoslavije Srbija se u cijelosti amnestira od agresije na Hrvatsku i BiH. „Komadi“ tako odumrle države onda za ništa ne odgovaraju, prije svih Srbija, onda sada slušamo srpska obrazloženja u Haagu, ni nije bila 1991. država, kamo li da bi bila preuzela JNA.
Nema države, nema agresije, nema krivice, nema genocida u Hrvatskoj. Baš tako se brane srpski odvjetnici ovih dana na Međunarodnom sudu pravde. Jović je knjigu završio nakon što je Jugoslavija „odumrla“, dakle s devedesetom, ali ipak je pri kraju o događajima iz ranih devedesetih napisao i ovo: „Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošloga stoljeća, naime ima isti uzrok kao i sam raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne „zakone“ i privatno nasilje. Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kojima su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima. Brutalnost te privatne osvete (koja se stoga ne može tretirati niti kao „građanski rat“, ni kao međudržavni rat) pokazalo je da je slavlje racionalistički i optimistički utemeljene ideje o pobjedi liberalne demokracije kao „jedinog puta“ u globalnim razmjerima preuranjeno i neopravdano“ (isto str. 492., 493.). Zarakijali komšije u „odumrloj državi“ pa nastao koljež, iako je Jović u drugim poglavljima pisao baš o „komšijskoj ljubavi“ svakovrsnoj, od Vardara pa do Triglava.
Pantovčak: stožerno mjesto detuđmanizacije i dekroatizacije
Jovićev učitelj prof. Jovan Mirić bio je, poglavito njegova knjiga "Sistem i kriza" (1984.) je preteča Memoranduma SANU-a. Neke teze u Memorandumu doslovce su prepisane od Mirića (o čemu smo i u tiskanom Fokusu davno pisali), inače velikosrbina marksističke, „lijeve“ orijentacije, po potrebi još u „odori“ i jugonacionalizma, pa i jugošovinizma, što su komunistički ideolozi najčešće označavali „unitarizmom“. Dejana Jovića dopala je zadaća da Srbiji i Srbima smanji štetu koju su sebi i ostalima prouzročili provođenjem velikosrpstva iz Memoranduma, pokuša negirati stvarne događaje i tijek povijesti, a što više krivice svali na druge, a ponajviše na „nacionalističkog separatista Tuđmana“. Utoliko je politološko-povijesna analiza „Jugoslavija, država koja je odumrla“ prije svega dobro smišljeni plagijat nedavne povijesti. Bilo je za očekivati da ga srpski odvjetnici citiraju u Haagu, što i čine.
„Prema dr. Dejanu Joviću, glavnom analitičaru i posebnom koordinatoru Ureda predsjednika Republike Hrvatske, "Tuđman je bio prvi istinski separatistički nacionalist koji je došao na vlast u Jugoslaviji" – dodao je Saša Obradović, srpski odvjetnik u Haagu. „Miloševićev politički cilj da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi stvoren je kao reakcija na separatistički pokret u Tuđmanovoj Hrvatskoj“ – tvrdi Obradović. (V.L., 12. 3. 2014.). Odlično, prvo se pojavio Tuđman, a tek onda Milošević, Memorandum SANU i ostala “čuda“. Srpska agresija na Hrvatsku ni nije ništa drugo do li samoobrana, a glavni svjedok toga izokretanja povijesti naopako je nitko drugi do li glavni analitičar.
Srbi su ga očito dobro „sigurnosno provjerili“ pa mu stoga i vjeruju. Uostalom, Jović može misliti, pisati, analizirati što i kako hoće, ali ne može to činiti još i na Pantovčaku, bez obzira prošao iline prošao „sigurnosnu provjeru“. No, očito je kako može, jer Pantovčak je već četrnaest godina stožerno mjesto detuđmanizacije, ustvari dekroatizacije Hrvatske, sve za novce poreznih obveznika. Potrošio ih je kroz protekle godine, što izravno, što neizravno toliko da bi dostajali za trenutačnu sanaciju zdravstva, primjerice, a o većim štetama da i ne govorim. Bilo bi posebno zanimljivo istražiti, „analizirati“, koliko je od posvemašnje društvene, političke, gospodarske, moralne… krize proizvedeno baš na toj orwellovskoj(?) „Farmi“. Zato koristim i ovu prigodu za prijedlog ukidanja neposrednog izbora Predsjednika RH i ustavno premještanje tog izbora u Hrvatski sabor.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više