Cinkarenje kao metoda obračuna s “unutrašnjim neprijateljima”

Picula otpao jer ne cinka, Biljana ostala jer zna cinkariti

 

 

To je hrabri, a i domoljubni potez Predsjednika Vlade! Ode u Bruxelless i odatle svoje sugrađane i podanike, najmanje njih šesto pedeset tisuća, nazove – barbarima! Dodaje, od „tamo daleko“, kako je  „taj referendum sramota“. Dakako, onaj o ćirilici u Vukovaru kojega je, u skladu s Ustavom RH i zakonima zatražilo toliko stotina tisuća njegovih podanika-barbara „napismeno“, s punim imenom i prezimenom i s OIB-om. I sve to izgovori mrtav, hladan u  kontekstu krimskog referenduma, tamo su zbog njega sastančili!

Nazvati ih od „tamo daleko“ sramotnim barbarima i više je nego previše. Barbarski je inače bilo prikucavati ćirilične ploče po noći po Vukovaru koje nitko nije tražio, jerbo se radi o inačici tenkovske ćirilice, ćirilice s Ovčare, ako tko ne razumije, a s njom se u Vukovaru trebalo postupati vrlo oprezno. Polako, pa bi došlo vrijeme i za „uličnu“ običnu ćirilicu u Vukovaru, kao što je i drugdje u uporabi. Ćirilične ploče u Vukovaru, ako to ova Vlada, ovi vladari ne razumiju posluženi su „desert“ nakon onoga „mesa sa salatom“.

 

Cinker do cinkera – lista

 

Ali, čak niti to nije ono što je u ovom slučaju najvažnije ma kako ružno i neosjetljivo bilo; bitak je cinkarenje svoje zemlje i to zemlje s kojom vladaš – od „tamo daleko“ iz Bruxelllesa. Odcinkarila je 'Rvacku esdepeovka Bilja Borzan, pa ju stavlja visoko na listi za EU parlament, a Piculu dolje, očito i zbog te „referendum-ćirilice“. Raspitala se o tome tamo Bilja, cinkareći svoje „zemljake“ i tražeći neke potpise „protiv“ referenduma. Ne bi to esdepeova Bilja trebala činiti, zadnja bi doktorica Bilja bila ta koja bi tamo cinkala Hrvatsku  poradi toga u biti europski potpuno nevažnoga pitanja i Europi riješenoga na stotine načina, pa i neriješenoga. Al' eto esdepeovka Bilja 'oće da ju cinka.

 

Veseli ju to, pa ju onda Milanović hvali, kako su njeno cinkarenje potpisali čak i neki njemački pučani. Bit će su to oni isti „njemački pučani“ koji su podržali lex Perković. Biljana Borzan cinkala je jedan referendum n Hrvatskoj. Drugi referendum, onaj obiteljski, razvalili su u Brusselsu esdepeovi pederi Valjalo i neki njegov asistent „zaprisegnuti peder“, „ne-valjalo“. I Valjala je Milanović „uvaljao“ na listu. Esdepeovski „pederski ljobi“, to malo svoje državice-zadruge, skoro ničesa, eto cinkari uokolo. Tu je još jedan trajni „cinker“, Ivan Jakovčić, on već dugo „cinka“ Hrvatsku na različite načine po „Europi“. Njegova dvadesetogodišnja „lijeva ruka“ Kajin tvrdi kako je taj „mafijaš“, a mafija ne može bez cinkanja. Ako ništa  ono je elementarna metoda unutarpartijske mafijske borbe za vlast.

 

Na SDP-ovoj listi je i ministar Jozo, koji je pak kao ministar obrane  „odcinkao“ HV kako je svojedobno u obrambenom ratu prisluškivao S. Miloševića i transkripte njegovih razgovora (pro?)dao jednim novinama. Na dnu SDP-ove liste nalazi se Milorad Pupovac pa će tako N. Mimica biti lovac na glasove s vrha, a Pupovac s dna liste, „kace“. On se pak svoje države nacinkario po svijetu, pa o tome ne ću ni slovca. Sve u svemu Kukurika je složila jednu sjajnu listu potencijalnih eu-parlamentaraca. Sve cinker do cinkera, pa ih birajte s veseljem.

 

Vlastodršci ne olajavaju podanike uokolo

 

Vlastodržac može svojim podanicima činiti skoro što hoće. Može im nabijati po Vukovaru ćirilićne ploče, pa ih onda zbog razbijanja istih 'apsiti, razbijati im glave popola, svih sedamsto tisuća trpati u zatvore… Može imati sasvim suprotna stajališta o referendumskim pitanjima za koja se založe podanici, može ih uz pomoć partijskih medija pokušavati ušutkati, stgmatizirati što i čini. Jedino što ne može, ne može ih cinkariti po svijetu i plaziti im jezik izdaleka. Jer, sve mu se to na koncu vrati kao bumerang. Takav je, ako za nikoga, onda za one „tamo izdaleka“ jedno nitko i jedan ništa. Cinkaroš.

Zoran Milanović i Biljana Borzan

 

Tito je na putu do vlasti bio opaki  cinkaroš, cinkao je čak i svoje žene, „drugove“ da ni ne spominjemo – bila takva „praksa“, glave odcinkanima letjele, zimovalo se godinama i desetljećima, pa i do smrti, u Sibiru. No, kad je ovladao s tim čime je ovladao svoje „narode i narodnosti“ nije cinkao po svijetu, barem ne javno. Čak ni nametnuti nakon 1971. i nelegitimni komunistički gazde Hrvatske, koji nisu prošli nikakve demokratske izbore, pa ni partijske; Milka, Jure, Milutin i ostali nisu cinkarili „svoje“ Hrvate, „radne ljude i građane“ po Beogradu. Beograd – Bruxelless, isto je, jerbo je EU samo nova velika Jugoslavija, doduše  još u „izgradnji“ uz usporednu razgradnju. Istina, bio je jedan koji je to činio koju godinu prije 1972. – neki Miloš Žanko, Milanovićev zemljak. On je cinkao Hrvate po Beogradu da su „nacionalisti“, a u ono vrijeme je to značilo kako su oni i gori nego li barbari – običan ološ za slobodan odstrjel. Nije se valjda Zoran Milanović ugledao na njega kad je mogao izabrati  drugog zemljaka – recimo Antu Tripala. Kakva stajališta zastupao da zastupao prije, penjući se po ljestvama nomenklature i vlasti u naponu političke moći nije cinkao Hrvate po Beogradu. Baš suprotno.

 

Cinkarenje stiglo s Račanom

 

Cinkarenje je postalo važna politička metoda nakon dolaska Račan-Budišine koalicije na vlast, pri čemu je Ivica Račan odcinkario, preciznije odfikario najprije „naivca“ Budišu, a ti su stvarno u „Vlajima“ rijetkost. Račan je to učinio neobično lukavo, „ne miješajući“ se u Budišinu predizbornu kampanju očito ga smatrajući, iza leđa mu – „nacionalistom“. I tako umjesto Budiše na brdo Pantovčak pope se Stipa Mesić, čak dva puta. Prvi mandat mu je slavan i po cinkarenju svoga prethodnika Franje Tuđmana, HDZ-a i Hrvatske.

CINKARENJE JE POSAO SVIH GENERACIJA – Oljeg Valjalo i Jozo Radoš

 

Ne mogu se prisjetiti niti jednoga demokratski izabranoga predsjednika igdje u svijetu koji bi uokolo cinkao svojega prethodnika i, primjerice, transkripte prethodnih državničkih razgovora na službenom mjestu predao stranim državama, učinio ih javnim, omogućivši tako i neprijateljskima da u njima „uživaju“. Ako nikako taj predsjednik RH ostat će zabilježen u hrvatskoj povijesti, ma kakva ona bila, a on ju je učinio gorom nego je mogla biti, zabilježen i kao cinkaroš. Mesić je isti pos'o, pored lobiranja kod srednjoazijskih „turkmenbašija“ nastavio i kao „vječni predsjednik“. Netko naivan je mogao pomisliti kako će njegovim prelaskom „u kupleraj“, kako je  svojedobno nazvao sadašnje svoje „stolno mjesto“ i dolaskom novoga gazde na Pantovčak barem na tom brdu nestati praksa cinkarenja podanika i države, no ništa od toga.

 

Utabanim stazama nastavio je i novi stanovnik Brda, Predsjednik Najpopularniji. Prokazao nas je u Knessetu kako među nama još uvijek obitava „ustaška zmija“. „Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu“, pročitao je „tamo daleko“. Agnostik niti vjeruje niti ne vjeruje u Boga, možda ga ima, možda nema, tko će ga znati. Vrag će si ga znati, a ako ga ipak bude… – tu je „agnostika“ za ne daj Bože – da Boga ipak ima. Ma dajte me najte s „agnostikom“. Ali eto vjeruje Najpopularniji u zmiju, pače ustašku, a to je ništa drugo do li partizanska religija, vjera u kapu sa zvijezdom petokrakom. Ako u nju vjeruje i još ju oslabljenu vidi  bio mu je i jest red stati joj na glavu, a ne žaliti se zbog njena postojanja po Izraelu, naročito kad je već „oslabljena“.

 

Ne bi škodila mala „Nova PRavDA“ za eksterminirati „oslabljenu ustašku zmiju“. Josipovićevim istupu u Sarajevu u vezi toga Domovinskog rata, ili samo „rata“ općenito, ništa ne bih napisao. Možda se ipak javnost sjeća. Cinkare ovo malo zemljice „civilne“ udruge i mediji, ukratko cinkarenje je ovdje biznis samo takav, vjerojatno i najbolji, financiran još i iz proračuna. Raspisah se, a htjedoh tek reći kako je cinkarenje, olajavanje, blaćenje, stigmatizacija… države, državljana, građana, skupina, pojedinaca… elementarna metoda političkih obračuna s ovdje živućima za račun novoga totalitarizma. Taj će, za nadati se, biti jedini pravi. Uživajte.

 

Mato Dretvić Filakov