Zeleni Nedžad Hodžić i crna obleka

Turistički klaster kao model endogenog lokalnog razvoja

 

 

Javnost je (i) ovih dana opterećena mnoštvom zanimljivih  pojava, događaja, izjava… Mnoge od njih žive kratko, dan, dva, zatim ih zastre novo medijsko-političko smeće, stvarni ili proizvedeni događaj. U tom virtualnom kovitlacu nevažno je najčešće „važno“, važno se mete u zaborav, a ono najbitnije, poput nezaposlenosti osobito mladih, egzodus liječnika, krah sela i poljoprivrede, pojedinačna i kolektivna depresija, budućnost pojedinca i društva, bliža i dalja, ostaje u sjeni, na margini, u mraku.

Nedžad Hodžić

 

Fenomen "anonimki"

 

Fenomen „anonimki“ u „svježi“ politički život unio je Milorad Pupovac. Prije nekoliko mjeseci u Hrvatskom saboru s njemu svojstvenom dramatikom i dramaturgijom (meštar je u tome) pročitao je ružno pismo upućeno Nedžadu Hodžiću, zastupniku Bošnjaka, Albanaca, Crnogoraca, Makedonaca i Slovenaca, dakle jugoslavenskih „naroda i narodnosti“. Bilo je vrlo neuobičajeno čitati anonimno, jošte k tome odvratno pismo upućeno nekom od zastupnika. Primaju ih oni, i primat će ih i nadalje u zastupničkoj karijeri. To je naprosto cijena njihove „slave“ i plaća. S tim pismima je dopušteno racionalno činiti sve, naročito istraživati autora i razloge njihova pisanja, policijski i kompleksnije: Samo ih ne čitati naročito ne u Hrvatskom saboru osobito dok je autor anoniman. Neuobičajen je bio i „čitalački servis“ Kluba zastupnika SDSS-a Klubu zastupnika nacionalnih manjina, a prilično iznenađujući da Srbi na taj način, uz pomoć anonimnog autora „servisiraju“ Bošnjake, a usput i Albance, Makedonce, Crnogorce i Slovence, jerbo je Hodžić i njihov zastupnik u Hrvatskom saboru.

 

Ako se anonimno pismo već u Hrvatskom saboru čitalo, trebao ga je pročitati ili sam Hodžić, ili netko iz njegova Kluba. Recimo Furio Radin. Sve ostalo je politička smicalica, ili kako reče naš Ivo Najpopularniji – etnobiznis, dodao bih opaki. Nema informacija kako „stoji“ istraga o tom pismu, a valjda barem teče.

 

Striže nas, kao ovce, ovih dana Milorad s novom „anonimkom“. Najprije na nekom Odboru, a zatim i na plenarnoj sjednici Hrvatskog sabora na temi o „tom referednumu“. Eksponirati po drugi puta, „anonimku“ u hrvatskoj javnosti više je nego previše, i više je nego etnobiznis, tim prije što je ova internetska anonimka „prepisana“ iz nacizma. Srbi iz Hrvatske, da ne napišem „hrvatski“, kako se ne bi uvrijedili, sad su još i žrtve interneta! Pričekajmo istragu kako bismo doznali radi li se o „idiotu ili o provokatoru“, a i jedno i drugo je „udar na hrvatski ustavni poredak“, kako je rekao u Hrvatskom saboru  Vladimir Šeks. Drugačije rečeno, za anonimna pisma je važnije tko ih piše, nego li što u njima piše. Dodajem, eksponiranje „anonimki“ kako to čini Milorad Pupovac u istoj je košari i na pravom putu pogoršanja odnosa Hrvata i Srba, bogme i Hrvatske i Srbije pri čemu smjera prema – nabacuje lopticu – velikosrpskom šovinizmu. Ma što pritom sa suzama u očima, koje samo ne poteku, ali ne krenu, naš pjesnik i recititator htio reći.

 

Fenomen crnih majica

 

Bila ta neka rasprava u Hrvatskom saboru po zastupničkim klubovima o kojoj su se dogovorili kako za nje ne će „kuriti vatru“ nego će narediti Vladi provjeru potpisa za referendum o natpisnim pločama na ćirilici na zgradama, cestama i ulicama u Vukovaru, uključivo i Ovčaru. Diskutirao je i Nedžad Hodžič saborski zastupnik s minornim izbornim legitimitetom nekih ovdje neautohtonih manjina. Bošnjaci su se pritom i doma iz Muslimana legitimirali kao nacija u BiH u prošlom ratu, u kojemu, čini se, Hodžić nije sudjelovao. Proboravio ga je u Hrvatskoj. Nije se taj Hodžić držao dogovora glede te rasprave, nego je, praveći se pametnim i „lijevim“, itekako kurio. Ta ne će valjda na manjica, računao je i zlorabio govornicu. Nebitno tko što radi ovima s „lijeva i s desna“ Sabornice sebi i svojima radi, pa i u Hrvatskom saboru. Meni je iz Hodžićeva govora jedino zanimljiva njegova „anketa“ pripadnika Vukovarskoga stožera koji su bili donijeli te kutije s preko šesto tisuća potpisa, na koje je potpisnike usput Hodžić „s visoka“ pljunuo.  Zastupnik, s legitimitetom od tisuću i „kusur“ glasova u tom nečemu ih je pitao „zašto nose crne majice“.  

DRUG DO DRUGA – Mentor Branko Grčić i doktorand Siniša Hajdaš Dončić

 

U raspravi prije toga Lesi iz blaburista je demokraciju proglasio „biljkom“, Pupi iz SDSS-a ga je „oderao“ pa demokraciju prebacio na „sentiment“, a Lesija „ljukavo“ označio „demagogom“ i „vrdalemom“. Nedžo je sve „prebacio“ na „obleku“ i crne košulje. Navodno mu iz Stožera ništa nisu odgovorili. Zašto bi mu i odgovarali kakve su gaće i čarape obukli?  Hodžić je, prema intervjuu u Pupovčevim „Novostima“, ljevičar. Dobro. Ali kao ljevičar nikad nije pitao Holicu Mirelicu ljevičarku jednu, koja je svaki dan zasjedanja tamo gdje i on sjedi, zašto je sva u crnom. Holy se može crniti u Hrvatskom saboru svaki dan, pripadnik Vukovarskog stožera ne može jednom u godinu dana doći u istu zgradu gdje Hoždić sjedi, makar iza sebe imao šesto tisuća potpisa, a on iza sebe tisuću anonimnih glasova, s crnom majicom, pritom još prošaranu bijelim.

 

Kao ljevičar očito ne zna da je i Račan nosio crne dolčevite, a ako ga se dotakla kultura islama, a ne samo ljevica, sumnjam da je pitao one silne muslimanke, sreo ih ne sreo, zašto su u crnom od glave do pete. Ili ta masovna i, na žalost, svakodnevna pojava crnine diljem Hrvatske na pogrebima. Ah, malo iz podaljega taj bi zastupnik Bošnjaka aludirao preko „stila“ odijevanja članova Stožera kako su oni – „ustaše“. I tako svaka šuša koja se dočepa javnosti, pa bila ona i saborska s tankim i prozirnim legitimitetom, može uokolo lijepiti ustašku etiketu koja se ovdje glava naskidala, a i ovih dana sve više u tom pravcu smjera. Pritom može i insinuirati, izmišljati i lagati kako je čak i „cijela“ jedna boja, crna, koja i nije boja – ustaška. Hodžić je eksperimentalni dokaz kako u predstojećem pisanju novoga Ustava mjesto i ulogu zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru  treba drugačije utvrditi, usmjeriti prvenstveno prema pitanjima kulturne autonomije.

 

Fenomen "ne zanima me" i ministar Hajdaš-Dončić

 

To ministarstvo prometa i ostaloga doista je fenomenalno. Najprije je u njemu ministrirao Komadina. Bilo mu je prebrzo, svi ti zrakoplovi, auti i brodovi, pa se on od te silne brzine razbolio. Sve se nešto kreće, leti a on se jedva gega do „centralnoga komiteta“ i ovih dana. Samo „politički“ misli. Onda je tamo metnulo Hajdaša-Dončića. Sporoga je zamijenio „brzi“ miš, ako se tko još sjeća tih nacrtanih miševa.

 

Prije nego li je izbila „afera“ s diplomskim radom Milijana Brkića na Višoj školi pisali smo ovdje o doktoratu Hajdaša-Dončića kod podpredsjednika SDP-a i Vlade Branka Grčića, profesora i bivšeg dekana EF-a u Splitu. Hajdaš, ministar civilne avijacije, željeznice i cesta kod druga Grčića doktorirao je 2012. – lokalni, seoski turizam pod naslovom „Turistički klaster kao model endogenog lokalnog razvoja". Učevni naslov, nema što, dubinski, iako kad je turizam u pitanju bolje bi mi „sjeli“ pridjevi „egzogen“ i „erogen“. Odvija se uglavnom, izuzimajući spiljskoga, speleološkoga, na površini zemljice, a pokreću ga, osim lovice još i različite emocije turista. Ovo „endogen“ razumijem tek kao djelić neoliberalističke „teorije“ niša, mišjih rupa, „biznis“ „klastera“ kolonije svizaca.

 

Marketinški moglo bi to ići pod ovim optimističkim sloganom: Za svakog miša nađe se neka niša! No ostavimo se ovoga, bit toga doktorata je stranački nepotizam. Drug je drugu i u doktoratu – drug. Drug je doktor „endogenoga“, a dere po željeznici. Ukida pruge. Koje? To ga „ne zanima“. Boli ga za to… Međutim, kad se ukidaju pruge, ukidaju se ljudi, koji se još nazivaju i „putnici“. Ukidanjem pruga, ruše se, primjerice, i preduvjeti za neki navodni „ruralni razvoj“ – i to dubinski, odnosno „endogeno“, sijeku se u korijenu. Promatrajući javne istupe ovoga doktora lokalnog seoskog turizma i ministra civilnog zrakoplovstva izgleda mi kako on skoro svaki problem čiji su glavni „sastojak“ ljudi, najčešće njihov „višak“, sažvače – pa bahato i egzogeno ispljune. Zanima me dokle? (Kako se ovakvi i slični fenomeni množe nastavit ćemo ih prikazivati u pravom svjetlu.)

 

Mato Dretvić Filakov