Bolesno lešinarenje Olivera Frljića

Srbi su u Hrvatskoj ubili 402 hrvatske djece

Za pojedinačno ubojstvo Aleksandre Zec nitko nije kažnjen a tko je kažnjen za ratni zločin masovnog, zvjerskog pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu?

Poklani hrvatski redarstvenici u Borovu Selu

Praizvedba 'srcedrapateljne' predstave 'Aleksandra Zec' Olivera Frljića prikazana je u utorak u Hrvatskom kulturnom domu na riječkom Sušaku. Upriličio nam tu predstavu 'bosančeros' Oliver ne bi li hrvatski narod doživio katarzu i to baš prigodno, u Velikom tjednu Uskrsa: ispovjedite se vi, zločesti Hrvati!? Prije početka ove seanse, u 18 sati predstavljena je i knjiga istog naziva u kojoj je predstavljen taj 'slučaj' kao i detalji o samom ubojstvu, a Frljić je naglasio na tribini da „ne postoje naše i vaše žrtve nego da predstavu posvećuje svoj djeci, žrtvama rata bilo koje nacionalnosti“; idiotsko licemjerje par exellence! Dodao bih, posebno kad se radi o nesretnoj mladoj zagrebačkoj Srpkinji, 12-godišnjoj Aleksandri Zec koja i nije žrtva rata nego zločin koji se dogodio iz tko zna kojih pobuda.

Na premijeru predstave između ostalih došli su eminentni 'hrvatski uglednici', redom: petokolonaš Milorad Pupovac, beneficirani brijunski turist Nenad Stazić, lokalne glavešine Vojko Obersnel i Zlatko Komadina, zatim vukovarski 'dezerter' Rade Šerbedžija, riječka prostakuša Vedrana Rudan i neizbježna Slovenka, Vesna Teršelič.Prije 19 sati ispred Doma su se počeli okupljati, doduše rijetki, prosvjednici – mahom hrvatski branitelji. Držali su transparente i slike s, hrvatskoj javnosti, potpuno nepoznatim imenima mnoštva ubijene hrvatske djece u genocidnoj srbijanskoj agresiji. Na transparentima je pisalo: '402 hrvatske djece je ubijeno od (srbo)četničke ruke', '86 malih Vukovaraca', 'Kada će hrvatska djeca dobiti svoju predstavu'…???

A ta, uistinu nevina djeca, pobijena su nasumce, ali ne kao žrtve raspamećenih pojedinaca nego kao 'kolateralne žrtve' bjesomučne srbijanske agresije, državnog-zločinačkog terora? Velika je to razlika, neusporediva s ubojstvom Aleksandre Zec, i 'kvalitativno' i 'kvantitativno' a počinitelj ili nalogodavac tih brojnih zločina do danas je ostao neosuđen, jednostavno nepoznat! Koliko god to morbidno zvučalo ubojstvo mlade Aleksandre koristi se po ne znam koji put, ovaj put i 'umjetničkim djelom' Olivera Frljića, kako bi se kroz zločin pojedin(a)ca ukazalo na genocidan karakter hrvatskog naroda u cjelini. Kroz pretekle 23 godine Aleksandra Zec se javno 'ubija' po 'stoti put', ovaj put Frljićevim opskurnim 'lešinarenjem' na kazališnim daskama, kako bi se hrvatski narod po Oliveru Frljiću, Vesni Teršelič i Zoranu Pusiću konačno suočio sa svojom 'zločinačkom' prošlošću!   

Međutim, ostavimo za tren pojedinačni zločin razvikanog ubojstva (moguće i iz koristoljublja ili mafijaškog obračuna u trgovini mesom?) Aleksandru Zec, ostavimo na tren i masovne zločine nad hrvatskom djecom koja su ubijena nasumce, bez ikakvog razloga pa si postavimo jedno drugo pitanje: može li se ljudsko biće dva puta ubiti? Pa, umjesto odgovora, navedimo samo 'slučaj' mučkog ubojstva iz zasjede 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Bio je to masovni a ne pojedinačni, ali i ratni zločin za koji do danas nitko nije ni priveden niti je itko odgovarao a hrvatski redarstvenici ubijeni su metaforički rečeno dva puta; naime, i mrtvi su masakrirani, morbidno obeščašćeni!

Spomenik agresorskom zapovjedniku u Borovu Selu

„Čije se to 'dostojanstvo' još i danas u javnosti čuva skrivanjem fotografija i detalja gnusnog pokolja u Borovu Selu, primjerice, odrezani penis uguran u usta ubijenog hrvatskog redarstvenika!?“, pita se Ljubomir Škrinjar na portalu HKV-a. Doduše, pobijeni i masakrirani redarstvenici dobili su svoju skromnu spomen-ploču ali u tom istom Borovu Selu koje barem 'geografski' pripada Republici Hrvatskoj stoji i jedan drugi ali monumentalni spomenik nalogodavcu tog nezapamćenog ratnog zločina; u znak dostojanstva!? Spomenik je to 'srpskom narodnom junaku' Vukašinu-Vuli Šoškočaninu jer: „srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje“.

Nema tog razumnog čovjeka među Hrvatima koji ne osuđuje zločin počinjen nad Aleksandrom Zec, ali rijedak je Srbin u Hrvatskoj koji je doživio katarzu nad pobijenom hrvatskom djecom, njih četiri stotine i dvoje!? Rijetko je naći i hrvatskog Srbina, uključivo i Milorada Pupovca, koji žali za zvjerski pobijenim i poklanim hrvatskim redarstvenicima iz Borova Sela; pače, takvima se na hrvatskom tlu podižu i spomenici za počinjene zločine, njima, zvijerima u ljudskoj spodobi! 

Stoga, 'umjetničko djelo' Olivera Frljića, sasvim farizejski 'posvećeno svoj pobijenoj djeci', uvrjeda je svim hrvatskim žrtvama koje ne mogu počivati u miru jer se njihov krvnik još i danas šepuri na slobodi unatoč Josipovićevu, jednako tako farizejskom izričaju: „Ni jedan ratni zločin ne smije ostati nekažnjen!“ Oliver Frljić, još jedan 'dođoš', ovaj put iz Travnika, bizarno zarađuje svoj kruh u Hrvatskoj ako treba i 'umjetničkim lešinarenjem' mrtve djevojčice. U ovoj zemlji kao da nema dovoljno izmeta da bi se za svoj rad adekvatno nagradili svi ti kvazi-umjetnički kreatori poput raznih 'frljića', 'tomića', 'dežulovića', 'jergovića', 'butkovića' i ine medijsko-literarne klateži; pa, polako, svi ćete vi doći na red!   

Damir Kalafatić