Što je potrebno poduzeti za izlazak iz hrvatske šutnje XXI. stoljeća i spas hrvatske državotvorne ideje
Prijedlog za izlazak iz hrvatske šutnje XXI. stoljeća i spas hrvatske državotvorne ideje
1. Temeljne odrednice
Sredinu drugog desetljeća Dvadeset i prvog stoljeće hrvatski je narod dočekao u svojoj nacionalnoj, samostalnoj i međunarodno priznatoj državi – Republici Hrvatskoj, ali suočen sa posvemašnjom duhovnom, moralnom, kulturnom i gospodarskom degradacijom, kao i degradacijom svoje političke i domoljubne samosvijesti te svojega nacionalnog ponosa i dostojanstva – degradacijom one duhovne biti koja jedan narod čini narodom u punini svoje povijesne supstance (za razliku od velike većine slobodnih naroda današnje Europe koji su – neki od njih tek koncem XX. stoljeća, padom "Berlinskog zida" – do kraja oblikovali i danas ljubomorno čuvaju cjelovitu bit svoje nacionalne supstancije). Uzroci posvemašnjoj degradaciji hrvatske nacionalne svijesti koja prijeti, ako se u najskorije vrijeme ne zaustavi, urušavanjem samosvijesti hrvatskog naroda u tolikoj mjeri da hrvatski narod, od svih slobodnih naroda današnje Europe, postane narod sa najmanje duhovne, moralne, kulturne, domoljubne i gospodarske snage i samosvijesti (što bi bilo ravno duhovnoj nacionalnoj katastrofi, "duhovnom i moralnom Bleiburgu" hrvatskoga naroda), ogledaju se u slijedećim povijesnim i društveno-sociološkim činjenicama:
– hrvatski narod u svojoj vlastitoj državi prožet je neprijateljima svoje duhovne, moralne i domoljubne svijesti kao i njegovanja svojega nacionalnoga i kulturnoga ponosa i dostojanstva kao možda niti jedan slobodan narod današnje Europe (izuzev možda poljskog i ukrajinskog naroda),
Tomislav Stockinger
– navedeni unutarnji neprijatelji hrvatske samosvijesti izuzetno su utjecajni, moćni, organizirani i pripremljeni za provedbu medijsko-psihološko-propagandnog "specijalnog rata", koji posljednjih petnaestak godina provode protiv hrvatskoga naroda.
2. Povijesne okolnosti i razlozi vođenja "specijalnog rata" protiv hrvatskog naroda
Po svojem povijesnom utemeljenju, po geografskim značajkama prostora kojeg je naselio te po svojem političkom, duhovnom i kulturnom razvitku kroz pretežiti dio svoje nacionalne povijesti, hrvatski se narod oblikovao kao kršćanski (katolički) srednjoeuropsko-mediteranski narod. Upravo su kršćanstvo kao duhovna snaga te snaga nacionalnog povijesnog prostora na kojemu hrvatski narod obitava, a koji se, kao rijetko koji europski prostor, odlikuje bezbrojnim prirodnim bogatstvima i ljepotama te kulturnim dobrima i povoljnom klimom, već u najranijoj povijesti Hrvate učinili vrijednim i ponosnim stanovnicima svoje nove domovine. Međutim, upravo zbog svojega bogatstva kao i izuzetne strateško-geografske vrijednosti, povijesni je prostor Hrvatskoga naroda od samih početaka naseljavanja Hrvata postao objektom pretenzija susjednih naroda i država (Bizant, Venecija, Madžari i kasnije Ugarska, Otomansko Carstvo te Habsburška Monarhija).
Bez obzira što je nakon gubitka međunarodnog političkog subjektiviteta ulaskom u personalnu, a kasnije i realnu uniju sa Ugarskom, hrvatski narod 1102. godine de iure (ali ne i de facto! izgubio svoju samostalnu državu, kroz naredna stoljeća, a upravo zbog svoje unutarnje snage, nikada nije izgubio i svoj posebni politički subjektivitet kao politički narod. U svakoj državnoj zajednici u kojoj se nakon 1102. godine nalazila, Hrvatska je formalno-pravno imala poseban status kao zasebno kraljevstvo, sa svojom zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću (personificiranima u posebnom hrvatskom saboru, banu kao predstavniku izvršne vlasti i posebnim zemaljskim sudovima).
Na ovome mjestu dolazimo do ključne okolnosti za razumijevanje kasnije povijesne političke nesreće, koja će 1918. godine zadesiti hrvatski narod. Zametak onoga što će se u kasnijem povijesnom razdoblju pokazati kao geopolitička nacionalna tragedija hrvatskoga naroda, a čije pogubno naslijeđe hrvatski narod osjeća i danas (koje naslijeđe je i glavni uzrok za »Hrvatsku šutnju XXI. stoljeća«) nalazi se u počecima velikosrpske ekspanzionističke politike na Balkanu, koja datira u sredinu XIX. stoljeća.
Osnovni razlog zbog kojega se ekspanzionistička politika Srbije na dulji rok pokazala za hrvatski narod mnogo pogubnija i nesretnija od ekspanzionističke politike prema Hrvatskoj vođene od drugih susjednih naroda i država, leži u sličnosti hrvatskog i srpskog jezika. Ova činjenica, zlorabljena od strane srpske političke i kulturne elite, poslužila je za propagandno nametanje jezične, kulturne i duhovne politike zajedništva srpskog i hrvatskog naroda (naravno pod srpskom "kapom"), koju je velikosrpska opcija na svim poljima Hrvatima počela nametati od druge polovice XIX. stoljeća. To je bio i osnovni razlog zbog kojega su kao predvodnici hrvatske politike u prvoj polovici XX. stoljeća, isplivale zavedene, povijesno i nacionalno nedovoljno svjesne osobe, koje će biti odgovorne za najveću političku tragediju hrvatskoga naroda, koja je nastupila 1. prosinca 1918. godine. Toga, za hrvatski narod možda najtužnijega dana u njegovoj povijesti, Hrvatska je istrgnuta iz svojega prirodnog srednjoeuropskog geopolitičkog konteksta i priključena balkansko-velikosrpskom povijesnom geopolitičkom kontekstu. Posljedice su na svim područjima za hrvatski narod bile katastrofalne. Započela je svojevrsna „balkanizacija“ Hrvatske koja ipak, zbog unutarnje snage i samosvijesti hrvatskog naroda, nije mogla «pobijediti» u onolikoj mjeri u kojoj su to provoditelji velikosrpske politike priželjkivali.
Međutim, u jednoj važnoj komponenti nametnuta politika „hrvatsko-srpskog zajedništva“ ipak je uspjela. Mnogi pripadnici hrvatskog naroda, pod utjecajem jugoslavenske velikosrpske propagande postali su pobornici „jugoslavenstva“ kao političke opcije za konačno rješenje hrvatskog pitanja. Bez obzira na raspad prve velikosrpske Jugoslavije, hrvatski narod, zbog nesretnog spleta povijesnih okolnosti na koje je najmanje on sam mogao utjecati (drugi svjetski rat) ovu okolnost ne samo da nije uspio iskoristi za jedino ispravno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja – trajnu uspostave samostalne hrvatske nacionalne države, već je doživio i jednu od najvećih tragedija u svojoj povijesti. Pobjedom jugoslavenske komunističke opcije, hrvatski narod je najprije doživio tragično fizičko uništenje njegove najvrjednije ljudske supstance – masovnu likvidaciju ogromnog broja svjesnih pripadnika hrvatskog naroda koji nisu prihvaćali nametnuto komunističko-jugoslavensko rješenje hrvatskog pitanja. Konsolidacijom komunističke jugoslavenske države, na žalost, nastavila se (i to mnogo učinkovitije nego u prvoj Jugoslaviji) nametnuta politika hrvatsko-srpskog zajedništva i jugoslavenizacije hrvatskog naroda. Komunistička propaganda, koja je desetljećima bila jedina priznata „istina“, utjecala je na formiranje svijesti kod velikog broja pripadnika hrvatskog naroda koji je istu počeo prihvaćati kao „vječnu“ istinu i trajno zadovoljenje političke potrebe Hrvatske i hrvatskoga naroda.
Da je hrvatski narod ipak, usprkos svemu, zadržao dovoljno samosvijesti i političkog nacionalnog duha, pokazalo se u razdoblju od 1990. – 1995. godine koje, ukupno povijesno gledano predstavlja jedno od najsvjetlijih i najherojskijih razdoblja hrvatske povijesti. U spomenutom razdoblju hrvatski narod je prepoznao političku snagu i mudrost osobe u liku dr. Franje Tuđmana, kao predvodnika hrvatskog nacionalnog preporoda koji je doveo do onog najvažnijeg: trajne uspostave samostalne, demokratske i međunarodno priznate nacionalne države hrvatskoga naroda – Republike Hrvatske. Politička mudrost i zrelost dr. Franje Tuđmana ogledala se, kako u prepoznavanju opasnosti koja je hrvatskom narodu prijetila od ponovno probuđene velikosrpske ekspanzionističke politike, tako i u shvaćanju činjenice da se u tom povijesnom trenutku ostvarenje hrvatskog nacionalnog pitanja može riješiti samo jedinstvom čitavog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Konkretno, to je značilo da bi za hrvatsku politiku bilo pogubno da se, s obzirom da je Hrvatska netom izašla iz jugoslavenske komunističke zajednice, ne samo potpuno odrekne nego i krene u obračun sa vodećim kadrovima komunističkog sustava u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Da se u to vrijeme krenulo u provođenje navedene revanšističke politike, ne samo da bi se hrvatski narod teško othrvao nastupajućem velikosrpskom ekspanzionizmu, već i vjerojatnost građanskog rata ne bi bila isključena.
Sve navedeno omogućilo je hrvatskom narodu da, na žalost ne bez velikih žrtava, pobjedom u Domovinskom ratu, koji s pravom možemo smatrati jednom od najsvjetlijih stranica sveukupne hrvatske povijesti, omogući konsolidaciju i međunarodno priznanje svoje samostalne i demokratske nacionalne države. Međutim, već nakon završetka Domovinskog rata, a pogotovo nakon smrti dr. Franje Tuđmana 1999. godine, u hrvatskom društvenom životu počela se osjećati tendencija upravo suprotna od očekivane nacionalno-domoljubne tendencije razvitka jednog naroda koji je netom ostvario svoju dugo željenu slobodu: tendencija postepenog poništavanja i urušavanja onih vrijednosti na kojima se temelji uspostava, obrana i međunarodno priznanje samostalne hrvatske države. Protiv hrvatskog naroda počeo se voditi medijsko-propagandno-psihološki specijalni rat. Nositelji specijalnog rata protiv hrvatskog naroda i njegovih temeljnih vrijednosti jesu određene društvene, političke, medijske i kulturne strukture ponikle i odgajane u bivšem jugoslavenskom komunističkom sistemu koje su, kao objekti desetljetne jugokomunističke indoktrinacije, zazirale od svega što je povezano sa mogućnošću raspada bivše SFRJ i uspostavom samostalne hrvatske države. Navedene strukture iskoristile su činjenicu što su, zbog specifične situacije u Republici Hrvatskoj (potreba jedinstva hrvatskog naroda radi obrane od agresije) ostale "netaknute" u burnom razdoblju raspada komunizma i pada Berlinskoga zida u Europi.
Ono što je u svemu tome najvažnije i za hrvatski narod najopasnije, jest činjenica da spomenute strukture raspolažu velikom snagom, znanjem i sredstvima za vođenje specijalnog rata, s obzirom da su mnoge od njih u bivšem sistemu bile indoktrinirane i obučene upravo na medijsko-propagandnom polju. Kada, s obzirom na razvoj povijesnih događaja i pojavu jake povijesne osobe dr. Franje Tuđmana kao predvodnika nacionalnog pokreta za samoodređenje hrvatskog naroda, nisu uspjele spriječiti uspostavu, međunarodno priznanje i obranu samostalne hrvatske države, nakon njegove smrti njihov cilj postalo je nešto drugo: svim političkim (drugi i treći predsjednik RH), pravosudnim (Haaški sud i hrvatski sudovi), medijskim (svi najvažniji tiskani i elektronski mediji na čelu sa EPH-om i HTV-om) i simboličkim (ostanak Trga Maršala Tita, sveopća promidžba partizanije i jugoslavenstva) sredstvima hrvatskom narodu učiniti odbojnim sve što je na bilo kojem društvenom polju povezano sa uspostavom, obranom i međunarodnim priznanjem samostalne hrvatske države. U isto vrijeme, njihov usporedni cilj jest nasuprot normalnom osjećaju ponosa i veličanju ostvarenja slobode i samostalnosti, istim gore navedenim političkim, pravosudnim, medijskim i simboličkim sredstvima veličati ono razdoblje kada hrvatski narod nije bio slobodan narod u svojoj slobodnoj državi, već je bio dio druge države (SFRJ). Na taj način nastoje kod hrvatskog naroda stvoriti osjećaj uzaludnosti i nepotrebnosti ostvarenja nacionalne slobode kako bi mu u budućnosti oslabili otpor nametanju nove političke opcije, u kojoj bi ga se uklopilo u neku novu balkansku zajednicu naroda kada uskoro i Srbija uđe u EU (naravno, pod vodstvom Srbije), za što se već petnaestak godina priprema teren.
Na žalost, u razdoblju nakon smrti prvog predsjednika samostalne Hrvatske, sve demokratski izabrane vlade Republike Hrvatske nisu se pokazale dorasle svojoj ulozi i povijesnom zadatku pred kojim su stajale, već su svojom anacionalnom politikom podilazile unutarnjim neprijateljima hrvatskoga naroda. To se posebno ogleda u nekritičkom prihvaćanju svakog zahtjeva, kako međunarodne zajednice (većinom nesklone hrvatskom narodu) tako i domaćih lijevo-liberalnih anacionalnih struktura, koje svojim presudnim utjecajem kojega su ostvarile u medijima, većinski kreiraju hrvatsko javno mišljenje. Sve navedeno posebno se reflektira u sve dominantnijoj medijskoj i pravosudnoj percepciji Domovinskog rata, koji, umjesto najvećeg ponosa hrvatskoga naroda, pogubnom i ponižavajućom medijskom i pravosudnom politikom polako postaje nešto nalik "građanskom ratu za koji su svi podjednako krivi". Važan segment odgovornosti vladajućih struktura u razdoblju nakon 2000. godine, ogleda se i u nekritičkom prihvaćanju povijesno neutemeljene tvrdnje kako je današnja samostalna i demokratska Republika Hrvatska utemeljena tzv. odlukama ZAVNOH-a, odnosno da je tzv. antifašizam iz drugog svjetskog rata temelj današnje hrvatske države.
3. Prijedlog potrebnih radnji nužnih za izlazak iz "Hrvatske šutnje XXI. stoljeća"
Kako bi se zaustavila posvemašnja razgradnja duhovne, moralne i kulturne supstance hrvatskoga naroda, za što je doista krajnji čas, smatram da je neodložno potrebno učiniti sljedeće:
– okupiti one intelektualne snage hrvatskoga naroda, koje su svjesne povijesnog trenutka u kojemu se hrvatski narod nalazi, a zbog ljubavi prema svom narodu spremne su se odreći dijela svoje komocije i straha, kao i suspregnuti eventualno samoljublje, a sve kako bi predvodile neodložno svedomoljubno okupljanje hrvatskoga naroda na svim poljima,
– iz domoljubnog dijela intelektualnog korpusa hrvatskoga naroda pronaći takvu osobu za predvodnika navedene političke opcije, koja posjeduje dovoljno ljubavi prema hrvatskom narodu, ali i povijesnog znanja, snage, sposobnosti i odlučnosti (ne i ekstremizma i isključivosti), osobu demokratskog usmjerenja, čija biografija ne bi smjela sadržavati članstvo u komunističkoj stranci bivše SFRJ te nije na bilo koji način opterećena i usmjeravana u bivšem političkom sistemu, koja je u stanju svojom karizmom okupiti oko sebe masovni domoljubni pokret kao što je to učinio početkom devedesetih dr. Franjo Tuđman (osobno smatram, upotrijebiti ću formulaciju iz jednog od svojih obraćanja nazočnima prilikom prosvjeda građanske inicijative „Krug za trg“, da „hrvatski narod još uvijek ima dovoljno snage, ponosa i dostojanstva" iz svojih redova iznjedriti osobu barem približno takvih karakteristika).
Misao vodilja novoga pokreta mora, može i smije biti samo jedna, jer se samo na jedan način može spasiti Hrvatsku državu i hrvatski narod od novoga „Bleiburga“, od novoga nestanka sa povijesne političke pozornice kao samostalne države, spasiti od nove jugoslavenske države koja se Hrvatskoj i hrvatskome narodu sprema za koju godinu – spasiti od najvećeg političkog i moralnog sloma hrvatske ideje u novijoj povijesti!
To znači da je u Hrvatskoj potrebno bez i najmanjeg kompromisa učiniti na svim, doslovno svim poljima – političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, medijskom, pravosudnom, prosvjetnom i dr. – takav radikalan rez, zaokret; nakon kojega od svih hrvatskih neprijatelja, a koji trenutno „drmaju“ na svim tim poljima, neće ostati niti kamen na kamenu! Potrebno je učiniti takav radikalan prevrat veći i od onoga 1990. godine! Prevrat nakon kojega će jedini gospodar cjelokupnog hrvatskog kapitala, svih hrvatskih resursa i bogatstava postati isključivo hrvatski narod (pod tim pojmom podrazumijevam sve hrvatske državljane, bez obzira na nacionalnost, vjersku i svaku drugu pripadnost, koji Hrvatsku iskreno vole i smatraju je svojom jedinom domovinom te su stoga za nju spremni podnijeti i žrtvu), prevrat nakon kojega će hrvatski narod postati jedan od najbogatijih, najsretnijih naroda na svijetu, preokret nakon kojega će dominantne vrijednosti koje će se na svim poljima propagirati i provoditi biti kršćanske vrijednosti, a domoljublje pokretačka snaga društva, takav prevrat koji će postati primjer i uzor te kojega će preuzeti i drugi srodni stari europski kršćanski narodi u svojoj borbi protiv antiljudskog i antikršćanskog Novog svjetskog poretka! To treba biti takav prevrat kojime ćemo se strašno zamjeriti ne samo mnogim „domaćim“ utjecajnim čimbenicima, nego i onim europskim i svjetskim! To treba biti mirnodopska nacionalna revolucija!
Najvažnije: Ono što je u tom prevratu potrebno učiniti može se sažeti u konkretnih 30 točaka, 30 točaka programa koji predstavljaju povijesni spas hrvatskoga naroda, 30 točaka koje se trebaju provesti doslovno do posljednjeg zareza i za koje moraju postati program masovnog pokreta za koji se, koliko god nam to dopuštaju ljudske mogućnosti, treba boriti do posljednjeg daha na ovome svijetu. Nikada se ne smije odstupiti niti od jednog zareza u tim točkama jer odstupiti jednom znači odstupati do kraja i na kraju biti poražen!
Tridedet točaka
1. Prekid svih odnosa Republike Hrvatske sa Haaškim sudom što znači: stavljanje izvan snage svih pravnih propisa kojima Republika Hrvatska priznaje nadležnost Haaškog suda za procesuiranje hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, stavljanje izvan snage svih pravnih propisa kojima se Republika Hrvatska obvezuje na suradnju sa Haaškim sudom i stavljanje izvan snage svih pravnih propisa kojima se Republika Hrvatska obvezuje primjenjivati odredbe Statuta Haaškog suda sada i nakon prestanka njegovog rada te konačno donošenje odluke kojom Republika Hrvatska ne priznaje niti jednu već donesenu, kao niti buduće presude navedenog Tribunala, a koje se odnose na procesuiranje hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
2. Prekid svih tekućih, kao i donošenje odluke o zabrani pokretanja budućih suđenja hrvatskim braniteljima u Republici Hrvatskoj, a kojima se sudi ili bi se trebalo suditi bilo primjenom tzv. zapovjedne odgovornosti bilo samo ili pretežito na temelju dokaza koji su došli ili će doći iz Republike Srbije ili tzv. Republike Srpske, bilo na temelju spisa koji bi trebali doći iz Haaškog suda nakon prestanka njegovog rada, puštanje navedenih branitelja iz pritvora te proglašavanje amnestije i trenutačno puštanje na slobodu hrvatskih branitelja koji su u Republici Hrvatskoj već pravomoćno osuđeni na temelju svih gore navedenih kriterija.
3. Ukidanje Zakona o aboliciji osoba koje su sudjelovale u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske.
4. Poništavanje svih ugovora, sporazuma i dogovora koje su Republika Hrvatska i njezina tijela sklopila sa Republikom Srbijom i njezinim tijelima, a odnose se na sva pitanja direktno ili indirektno vezana uz procesuiranje kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na teritoriju Republike Hrvatske u Domovinskom ratu.
5. Ponovno uvođenje viza za građane Republike Srbije.
6. Donošenje zakona o lustraciji bivših istaknutijih članova Saveza komunista Hrvatske i Saveza komunista Jugoslavije te pripadnika tajnih službi bivšeg režima i lustraciji osoba koje su participirale u obnašanju bilo koje državne ili javne funkcije u tzv. Republici Srpskoj Krajini, uključujući i saborske zastupnike.
7. Donošenje zakona o zabrani veličanja i isticanja simbola i osoba vezanih uz zločinačku totalitarističku komunističku ideologiju, odnosno onu ideologiju koja se danas u Hrvatskoj naziva tzv. antifašizam.
8. Istupanje Republike Hrvatske i njezinih tijela iz svih političkih organizacija i saveza u kojima sudjeluju isključivo ili u pretežitom dijelu države sljednice bivše SFRJ ili njihova tijela, a koje su osnovane sa ciljem tzv. regionalnog zapadnobalkanskog ili balkanskog političkog ili geostrateškog povezivnja (npr. tzv. Proces za suradnju u Jugoistočnoj Europi i njegove izvedenice, Igmanska inicijativa i sl.).
9. Donošenje odluke o istupanju hrvatskih sportskih klubova iz regionalnih ligaških natjecanja u kojima isključivi ili pretežiti dio čine klubovi iz zemalja sljednica bivše SFRJ.
10. Donošenje odluke o uklanjanju za hrvatski narod uvredljivog spomenika tzv. ustanku naroda Hrvatske, a u stvarnosti spomenika velikosrpskom ustanku i genocidu nad hrvatskim narodom u mjestu Srb.
11. Proglašavanje Vukovara počasnim glavnim gradom Republike Hrvatske
12. Proglašavanje gospodarskog pojasa.
13. Donošenje zakona o zabrani daljnje prodaje državnoga vlasništva strancima.
14. Donošenje zakona o zabrani daljnjeg zaduživanja u inozemstvu.
15. Nacionalizacija najvažnijih medija uključujući najvažniji dnevni tisak te najvažnije TV kanale, uvođenje prisilne prohrvatske domoljubne uprave na Hrvatsku radio-televiziju te nacionalizacija hrvatskih telekomunikacija.
16. Donošenje odluke o osnivanju velike hrvatske banke u 100-postotnom vlasništvu Republike Hrvatske.
17. Izmjene zakona o Hrvatskoj narodnoj banci kojima bi se ista stavila u isključivu funkciju gospodarskog razvoja Republike Hrvatske, a ne pogodovanja stranom kapitalu.
18. Donošenje odluke o trenutačnoj zabrani uvoza poljoprivrednih i drugih prehrambenih proizvoda za kojima se potrebe u Republici Hrvatskoj u potpunosti mogu podmiriti istovrsnim domaćim proizvodima i donošenje zakona o državnom povjereniku za selo, kao području od posebnog gospodarsko-društvenog značaja za Republiku Hrvatsku.
19. Ponovno pokretanje proizvodnje u onim ugašenim i devastiranim tvrtkama koje su prije gašenja bile značajan subjekt gospodarskog razvoja Republike Hrvatske, a u kojima se to odmah ili u relativno bliskoj budućnosti može učiniti pa makar i njihovom nacionalizacijom.
20. Donošenje zakona o hrvatskoj brodogradnji kao gospodarskoj grani od najvećeg državog interesa te njezinom pomaganju kao jednoj od najvažnijih zadaća cjelokupne hrvatske državne politike.
21. Donošenje zakona o većem oporezivanju kapitalne dobiti hrvatskih banaka i drugih strateških nacionalnih kompanija u stranom vlasništvu, u postotku proporcionalnom ostvarenoj dobiti njihovih stranih vlasnika.
22. Donošenje propisa kojima se maksimalno olakšava i pogoduje ulaganje hrvatskog iseljeništva u Republiku Hrvatsku i omogućuje njihov trajni povratak u RH.
23. Otpis duga koji prema državi imaju obitelji koje žive ispod praga siromaštva, a koji je nastao radi podmirivanja njihovih osnovnih životnih potreba.
24. Donošenje odluke o ponovnom povećanju, jačanju i modernizaciji oružanih snaga te ponovnom uvođenju obveznog služenja vojnog roka.
25. Donošenje ustavne povelje o jedinstvenosti i neraskidivosti hrvatskoga naroda u Domovini i iseljeništvu te o očuvanju vitalnih interesa hrvatskoga naroda u BiH kao jednoj od najvažnijih zadaća cjelokupne hrvatske državne politike i povelje o Bosni Hercegovini kao području od posebnog državnog interesa za Republiku Hrvatsku.
26. Donošenje ustavne povelje o hrvatskome jeziku i kulturi, te zakona o hrvatskome jeziku, a kojima bi se zaštitio hrvatski jezik te propisali obveza zaštite i promicanja hrvatskoga jezika i kulture kao jedna od najvažnijih zadaća cjelokupne hrvatske državne i javne politike.
27. Donošenje zakona o utvrđivanju i obvezatnom provođenju mjera demografskog oporavka hrvatskog naroda u svim segmentima države i društva.
28. Donošenje zakona o zabrani nasilnog prekida trudnoće, osim u medicinski opravdanim slučajevima.
29. Donošenje zakona o neradnoj nedjelji.
30. Uvođenje domoljubnog odgoja kao obvezatnog predmeta u osnovnoškolskom obrazovanju.
Tomislav Stockinger, predsjednik Regimente – Centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više