Sve za vlast, vlast ni za što!

Bulumenta pohlepnika vlada Hrvatskom

Sjećamo se jedne druge parole, koja je bila misao vodilja, smisao života, cijelo životno nadahnuće i pregalaštvo, glavna smjernica rada i djelovanja prvog hrvatskog Predsjednika dr Franje Tuđmana: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“ Svjedoci smo kako cijelo vrijeme iza nas, pa i dan danas mnogi izgovaraju tu rečenicu, ali je i zloupotrebljavaju, na mnogo načina, u mnoge svrhe i za mnoge ciljeve, najviše  za svoje osobne i stranačke interese, koji nisu baš primjereni toj misli i nemaju nimalo slične, a kamoli sukladne ciljeve. Neki nam pri tom poručuju kako će se svi  morati poštivati doktrinu dr. Tuđmana i još neke vrijednosti po njihovu odabiru.

To ne treba nitko nikome poručivati, pogotovo kad se to radi u promidžbene svrhe i s ciljem isticanja sebe i svoje političke stranke. Može se eventualno ljude podsjećati s ciljem evociranja uspomena u prigodnim situacijama. Između morati i trebati je velika razlika, što znaju djeca u osnovnoj školi. Svaki građanin ove zemlje, bez obzira volio ili ne volio pokojnog predsjednika, dobro zna njegove zasluge u stvaranju, razvijanju, oslobađanju nastanku i opstanku naše domovine, kao neovisne suverene demokratske države. To što se sve poslije događalo s nama i s našom državom nema baš puno veze s onom gore spomenutom parolom i motom, jer je godinama sukcesivno, planski, namjerno i nenamjerno, činjenjem i nečinjenjem država opustošena, opljačkana, rasprodana, osiromašena i često puta dovedena na rub srama od pojedinaca koji su je predstavljali i morali čuvati i štititi. Istina, nije bez ikakvog grijeha začeta niti nastala, kao i da nije bilo nikakvih propusta, pogrješaka, pa i određenih zločina u njenom razvoju, ali to nije razlog da nastane anarhija u kojoj će svatko raditi što poželi i na način koji mu se prohtije.

Možda je u samom početku bilo mišljenja i stavova da se nešto od onoga što nije bilo dobro i po zakonu, ne vidi i da se to prikrije, kako ne bi nastalo rasulo i poremetila se ravnoteža u zajedništvu svih oko istog cilja – stvaranja države i oslobađanja okupiranog teritorija. To je ohrabrilo sve mangupe, bilo koje vrste, pa i one iz naših redova, kako bi nastavili svoje radnje, proširili ih i osigurali se, stjecanjem bogatstva i moći, dočepavši se visokih funkcija u državi, regiji, županiji i lokalnim sredinama, pozicijâ u državnoj službi, na rukovodećim mjestima profitabilnih tvrtki ili nekakvih izmišljenih holdinga. Stranačka iskaznica bila je u neku ruku, mnogima dozvola za grabež, u bilo kojem smislu. Planirana, programirana, prijeko potrebna i očekivana pretvorba i privatizacija, u mnogim slučajevima je bila dobro organizirana i provedena pljačka. Materijalno bogaćenje i nelegitimno i nepošteno uspinjanje na društvenoj ljestvici i na prestižnim funkcijama, na koje se moglo doći samo redovnim i poštenim izborima, kako to propisuju zakoni u uređenoj i pravnoj državi, moglo bi poslužiti kao ogledni primjeri svima onima koji žele uništiti svoju državu i koji dovode ili žele dovoditi karijeriste i manipulatore na vlast.

Svaki dan saznajemo nešto novo kako to nije uvijek sve bilo po zakonu, na svim razinama i situacijama. Ubacivali su se u kutije glasački listići bez glasaća, pronalazili su se ispunjeni listići u kantama za smeće. „Netočno“ su se prebrojavali pravilno ispunjeni ubačeni listići, nisu se u dvoranu za glasovanje puštali nepodobni birači… Našoj mašti, ingenioznosti, inovativnosti, kreativnosti, nepoštenju, pragmatizmu, stranačkoj zadrtosti, politiziranju, ulizivanju, poltronstvu, nepotizmu i indirektnom uništavanju države nema premca i u tome nema kraja, uvijek, nanovo i ponovno se izmišljaju i pronalaze nove metode, šprance i „rupe“ u zakonu da se izigra pojedinac, skupina, politička stranka, pa i sustav. Čini se ponekad da je Zakon (onaj glavni) upravo i sročen tako da ga vješti momci mogu provoditi, prilagođavati, koristiti i braniti, onako kako im trenutačno zatreba ili dugoročno treba. To potvrđuju gotovo jednoznačni glasovi i povici, sa svih strana koji za sad još žamore, ali se dobro čuju, na sam nagovještaj mogućnosti promjene i usklađivanja Zakona s vremenom i suvremenim društvenim i životnim potrebama.

Znalo se to dobro, vidjelo i čulo, ali se šutjelo, najviše zbog osobne koristi, uspona i opstanka na određenoj funkciji, sinekura i beneficija koje ta funkcija nosi. Kažu da je to grijeh propusta. Doduše to je manji grijeh od grijeha koji nastaje lopovštinom, krađom, prijevarom, grabežom, otimanjem bilo čega, ubijanjem, protjerivanjem, pohlepom…, ali je grijeh, pogotovo onima koji su vjernici ili se takvima deklariraju, prikazuju i pokazuju, koristeći sve moguće situacije i prilike da to bude vidljivo i zabilježeno, pa i uz osiguranje osobnog snimatelja i okretanja prije samog  čina, kako bi se vidjelo je li snimatelj spreman zabilježiti trenutak, koji će postati važan dio životopisa i jedan od odlučujućih činitelja pri izboru.

Zbog grijeha propusta svašta se događalo, događa se i događat će se ukoliko ne nastupe nužno potrebne promjene (reformske), u svim područjima rada i djelovanja, ali ne samo na verbalnoj razini. Toga smo se hvala Bogu naslušali, pa i neki dan kad smo se dobro zabavljali i nasmijali pokušaju predočavanja nekakvih radikalnih reformi u gospodarstvu, po osobnoj zamisli, radi spašavanja sebe same, od klizajućeg stranačkog trenda, osobne nepopularnosti, pogrješke u koracima i nabildanog ega, koji strijepi pred uskoro novim okolnostima i još većim egom, iza kojeg stoje poprilična vidljiva  trajna djela i određeni uspjesi.

Već dugo u nas misao vodilja i utilitarni slogan za mnoge, pojedince, skupine i političke stranke je. “Sve za vlast, vlast ni za što!“ Može i nizašto. Nije svejedno, ali prolazi i drži vodu. Pritom se ponovmo i po ne znam koji put govori o retuđmanizaciji, koja će dovesti do pobjede, a samim time i do boljeg položaja Hrvatske. Običan čovjek razmišlja. „U kom smislu bolje Hrvatske?“ Je li to u smislu ekonomskoga, društvenog, integracijskog, vjerskog, filozofskog, interakcijskog, socijaldemokratskog, demokršćanskog, liberalnog, tržišnog, povijesnog, manjinskog, višestranačkog, konvergentnog, kongruentnog, pravednog, istinskog, za sve jednakog boljitka, sreće i zadovoljstva života svakog običnog, da ne kažem malog čovjeka, jer takav ne postoji.

To nije dovoljno samo govoriti. Za to bi se trebali uspostaviti, razvijati i njegovati nadnacionalni okviri i opći ustroj. Što nikako ne znači da se pri tom zaboravi kako smo ponajprije Hrvati, a onda tek Europljani, i da smo svi jednako vrijedni kao  ljudi, kao i ostali građani, bez obzira na narodnost, vjeru i ostala opredjeljenja. Zaista, trebalo bi nas prestati opterećivati, tko je kome djed, otac i ostala rodbina. Svakog bi čovjeka trebalo cijeniti po onome kakav je on sam po sebi, koliko zna, hoće i može, s kojim ciljem to radi i koja sredstva pri tom koristi. Onima koji su se pokazali kao sposobni, pošteni, pravedni, istinoljubivi, vjerodostojni i odgovorni, bi svakako trebalo pružiti šansu i pomoći im da spriječe i uklone s političke, javne i društvene scene, sve megalomane, uhljebe, trojanske konje, samozvance, tuđe eksponente, karijeriste, manipulatore, muljatore, batmane, supermane, lokalne šerife, oligarhe, pohlepnike, opsjenare, mutikaše, lažne proroke, lopove, vjerolomnike, kameleone, cirkusante, prevarante, dilere, potkupljivače, cinkaroše vlastite domovine…

To bi trebao biti novi zajednički, realni i primarni cilj, oko kojeg bi se svi građani ove države trebali ujediniti. Tom cilju bi sve trebalo podrediti, pa i travu pasti, ako je to potrebno, samo da se zna za što, zašto, za koga, do kada i s kime. Međusobnim povezivanjem ljudi, pojedinih grupa, kao i vođe s narodom, imajući temeljni i primarni cilj u vidu, spontano, korak po korak, doći će se do promjena s ljudskim licem. Takve promjene vratit će dostojanstvo svakom čovjeku i malo pomalo će smanjivati i uklanjati beznađe, apatiju i depresiju pojedinaca i društva u cjelini.

Ankica Benček