Hrvatski Fokus
Hrvatska

JE LI NDH BILA FIKCIJA? – Ne, nije!

Borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom obnovljenu stare slave djedovinu

 
 
Rado slušani uglednik hrvatskog kulturnog obzorja izjavio je putem HTV kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo nova rana.  Izrečeno olako, kao poslušno ponavljanje stavova vlasti. Tom ocjenom NDH je zapravo dobro prošla obzirom na demonizaciju kojom je zadnjih 66 godina, uključivo današnjicu, uredno čašćena. U nemogućnosti repliciranja putem TV, pokušati ću ovim putem ponuditi drugačije mišljenje. Je li NDH bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna pretpostavka, privid…?
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2014/05/Zagreb_1941_trg.jpg
Pred nekoliko godina isti je uglednik ustvrdio u smislu: Dana 10-og travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11-og travnja više ne. Dakle on priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala u stvarnosti i to kao željena, dugo isčekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost.  Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.
 
Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dopustili, ona je i dalje živjela u svojoj ponosnoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su htjeli da oni sami i njihova djeca žive u svojoj  hrvatskoj državi. Prisjetimo se kako je početkom 90-ih bivši predsjednik Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava samostalne države 1941. godine značila pobjedu hrvatskog naroda. Bez patetike može se ustvrditi da borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom 1941. obnovljenu stare slave djedovinu. A za potomke tih palih bojovnika, zarobljenika i civila, muškaraca i žena, pobijenih i bačenih u brojne Hude jame samo zato što su bili Hrvati, naziv fikcija znači novu uvrijedu i porugu. 
 
Vjerojatno nije bila fikcija za onu „veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje” (D. Bilandžić) i za koju se „hrvatski narod plebiscitarno izjasnio” (kard. A. Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao 12. travnja 1941. Ivanu Meštroviću „hrvatska država je tu i narod je za nju”, što je potvrdio i konzul SAD-a, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Ostali su se dijelom priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma, a velik dio je  znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne,što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.
 
Ostala je samo nova rana.Točno, teška rana, jugokomunističko-četnički genocid, etnocid, kulturocid, najveći masakr civila i zarobljenika u Europi nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Nitko nije odgovarao, ni počinitelji ni naredbodavci, čak nije osuđena ni žigosana zločinačka ideologija nego se, naprotiv, veliča jedan od najvećih krvnika XX. stoljeća. Hrvatski živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog tisućljetnog prostora. Slijedila je bjesomučna protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i danas. Cilj te hajke je demonizirati NDH, uvijek iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu, posebno onome koji se usuđuje isticati svoje hrvatstvo ili, horribile dictu, izreći ime NDH bez obvezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do genocidnosti, kako se  više nikada ne bi potpuno uspravio (presuda Josipu Joeu Šimuniću novi je dokaz). Sve to kako mu ne bi slučajno palo na pamet tražiti povijesno-znanstvenu evaluaciju tih zbivanja. Ne podsjeća li to na haaške izvanpravne i unaprijed napisane presude Gotovini, Markaču, Blaškiću, Kordiću? A na Hrvate u BiH glavni udar tek slijedi.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2014/05/NezavisnaDH.JPG
Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali su ideje slobode preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat inspiriran sudbinom ruskih dekabrista napisao trilogiju  Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i ideja o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjela i vojnički poraz i komunističku represiju.
 
Na kraju, kakvog ima smisla danas ponovno nalaziti mane NDH nakon što je 66 godina klevetana i blaćena. Zar nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o tom razdoblju putem znanstvenih saznanja? Znanstvenike, publiciste i druge autore osloboditi straha od gubitka radnog mjesta i od progona, pružiti im punu materijalnu i moralnu potporu kako bi se počele ispravljati  polustoljetne krivotvorine komunističke nazovi-historiografije? No za to je prvenstveno potrebna dobra volja vladajućih, od kojih se mnogi panički plaše pogledati istini u oči, vjerojatno s dobrim razlogom. Svaki mali korak u otkrivanju istine značit će novu hrvatsku pobjedu,  kako reče ‘domoljubni’ Mesić. Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna, istina nije fikcija.
 

Nikola Debelić

Povezane objave

Hrvatski Vukovar 2015.

HF

AFORIZMI – Više puta zašto?

hrvatski-fokus

Tuga na hrvatskome jugu

HF

Parlamentarni izbori

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više