Tito: simbioza metafizike masonstva i komunizma (1)

Masoni: Ivan Ribar, Krleža, Pijade, Andrić, Bakarić, Kardelj, Đilas, Krajačić, Tripalo, Krklec…

 

 

Točno na dan komemoracije najvećeg genocida nad hrvatskim narodom u Blaiburgu, 17. svibnja, u Fažani su se okupili „aveti prošlosti“ da proslave rođendan nalogodavcu bleiburškog pokolja. Proslava rođendana Josipa Broza Tite, kao vrhunac perverzije tzv. bratstva i jedinstva u Jugoslaviji, proslavljala se od 1957. godine od kada je na prijedlog slavljenika 25. svibanj, kao Dan mladosti, postao najveći državni blagdan. Uz „štafetu mladosti“, koju je imao čast prvi uručiti Titu predsjednik centralnog komiteta N.O.J., Miko Tripalo, „ushićena“ mladež cijele Jugoslavije poput rimskih gladijatora pozdravljala je svoga cezara. Danas se ta svetkovina preobrazila u „bal vampira“.

Ivan Ribar

 

Tog dana je znakoviti falusoidni predmet s đavoljim simbolom pentagramom stigao iz Izole u Hrvatsku u organizaciji dvanaest kulturnih društava „Tito“ iz Istre koji navodno u svojim redovima imaju oko 1500 članova. U Fažani se uz zvukove harmonika, plesanja srpskih kola i mahanja jugoslavenskim zastavama moglo čuti kako taj bizarni falusoid daje toplinu u srca svih generacija „naših“ naroda i narodnosti, kako je Titin put bio put demokracije, blagostanja, razumijevanja, mira, velike ljubavi, sigurnosti i ostalih doskočica da se pobljuješ! Dio ove „vampirske“ opskurne skupine nakon „istarske seanse“ krenuo je s falusoidom dalje, put Rijeke, Karlovca, Zagreba, Osijeka, Vukovara… Vrhunac groteskne deluzije održan je 24. svibnja u Kumrovcu pred nekoliko tisuća „narkotiziranih“ spodoba. Jasno, nikome iz političke svite niti iz sluganskih medija nisu smetali simboli zloćudnog komunističkog sustava za razliku od Bleiburga gdje se „mikroskopom“ traži neki ustaški znak. Ceremonijal „vampirske supkulture“ završio je 25. svibnja u Kući cvijeća u Beogradu…

 

Tko je onda taj mrtvac iz Kuće cvijeća? Titin životopis izaziva jezu. Ne samo da je prepun kontradiktornosti, već je sablažnjujući i zastrašujući. Istina, previše je u njemu protuslovlja i nejasnoća da bi se u sve moglo točno pouzdati.  Je li Tito bio Hrvat, Židov, Nijemac iz Mađarske, Mađar, Čeh, ili je iz obitelji Ambroz koja je živjela u Međimurju blizu mađarske granice, možda je i manje bitno. Važno je to da je taj sebeljubivi egocentrični egoist nanio najveću patnju i zlo hrvatskom narodu, da je njegov revolucionarni put ispunjen truplima hrvatskih domoljuba, da je iza njega ostala duhovna i materijalna bijeda, strah, progoni i smrt. Postoji li uopće u povijesti čovječanstva čovjek koji je nanio toliko zla vlastitom narodu? Stoga, ne treba odbaciti niti one hipoteze koje upućuju na zamjenu njegovog identiteta, jer lakše je povjerovati da je taj tiranin kao stranac „blagoslivljao“ kolone smrti hrvatskih nesretnika na Križnim putima i tisućama grobišta diljem Jugoslavije, u kojima su se našli i preko šest stotina  katoličkih svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova.

 

O njegovim djelima i nedjelima mnogo je napisane literature kao što mu je i autor ovog teksta posvećivao veliku pozornost u svojim knjigama. Posebice su ove godine u  „Brozovom mjesecu“ – svibnju mnogi hrvatski narodoljubi, povjesnici i intelektualci pisali na hrvatskim portalima o svakojakim zvjerstvima kojima je Broz bio nalogodavac. Bilo je tu i izvrsnih članaka. Međutim, o bitku Brozove genocidnosti, o genezi zla tog izopačenog uma, odnosno o njegovoj svezi s anglosaksonskom masonerijom ništa nije rečeno. Masonerija je bila Brozova životna pratilja, vodilja, uzdanica i zaštitnica, a on klon njenog projekta. Iz tog „đavoljeg valcera“ rodila se je i jedna od najvećih svjetskih opsjena u povijesti čovječanstva: Pokret nesvrstanosti. Stoga, podsjetimo se tog važnog segmenta Titinog djelovanja.

Miroslav Krleža i Josip Broz

 

Istina, ne postoji niti jedan službeni dokument o pristupanju Josipa Broza Tita ni jednoj masonskoj loži. Međutim, očito je da je Tito bio visokorangirani mason, i da je cijeli njegov život bio simbioza metafizike masonstva i zlokobnog komunizma kao čeda masonstva. Prema tvrdnjama nekih njegovih suradnika, Tito je već prigodom posjeta Africi 1920. godine bio primljen u masonsku ložu. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, potvrđeni su sasvim određeni kontakti Tite sa slobodnim zidarima iz zagrebačke zakutne Velike lože Libertas, što je na kraju i prouzročilo da ga na Bombaškom procesu 1928. godine brani upravo istaknuti član lože Libertas,odvjetnik Ivo Politeo. Osim toga „slučaj je htio“ da i sudski proces vodi hrvatski mason Stjepan Bakarić, otac hrvatskog zločinca i komunističkog „Budhe“, Vladimira Bakarića. Tito je na procesu imao određenu zaštitu od Bakarića i mogao je priznati ono što nitko nije smio – da je član Komunističke partije Jugoslavije.

 

Mnogi su skloni tvrdnji da je Tito bio član švicarske lože Alpina, u koju ga je uveo ugledni židovski mason, Henry Haas, otac Titine supruge, Herte Haas. Henry Haas se rodio u Grazu, bio je mariborski

odvjetnik, utemeljitelj Esperantskog društva Maribor, kao i član austrijske tajne službe Abwher. U to vrijeme je navodno i Tito radio za Abwher. Tito je kao višestruki agent od 1934. godine radio i za britansku obavještajnu službu MI6, u koju ga je uveo Vladimir Velebit, kasnije poznati jugoslavenski diplomat i general. Tu definitivno prestaju sve dvojbe o Titinom članstvu u masonskom bratstvu, poglavito na posijano sjeme velikog budućeg izniklog prijateljstva između Tite i jednog od najutjecajnijih masona XX. stoljeća, Winstona Churchilla.

 

Toj tvrdnji najbolje idu u prilog događaji neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski masoni dočekali su s uhićenjem komunističku Jugoslaviju, vjerujući kako će Tito uspjeti ostvariti njihovu trajnu opsesiju, uništiti Rimokatoličku Crkvu i stvoriti Hrvatsku starokatoličku crkvu odvojenu od Vatikana. Na Titu su gledali kao na najvećeg uma s južnoslavenskih prostora, većeg i od Strossmayera. Stvorena je zajednička fronta komunističke vladajuće klike i jugoslavenskih masona. Stoga je razumljivo da je za predsjednika Narodne skupštine FNRJ izabran bivši predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, visokopozicionirani predratni mason dr. Ivan Ribar. U najužem komunističkom državnom vodstvu, osim Josipa Broza Tite, također apsolutnu dominaciju imaju masoni, od kojih su mnogi prije rata obnašali zapažene dužnosti: Mojsije Pijade, Ivo Andrić, Viktor Novak, Vladimir Bakarić, Koča Popović, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, braća Dizdarević, Josip Vidmar, Vladimir Ribnikar, Džemal Bijedić, Vladimir Velebit, Oskar Davičo, Ivan – Stevo Krajačić, Vasa Čubrilović, Srđan Prica, Miko Tripalo, Gustav Krklec, Miroslav Krleža i mnogi drugi.

 

Kad su komunisti na čelu sa strahovladarem Titom došli na vlast u N.R. Hrvatskoj, likvidirali su golemu većinu uglednih intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora i svih onih koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka. Zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom, došao je na red i osvjedočeni neprijatelj masonstva u Hrvatskoj, nadbiskup Alojzije Stepinac. Pogaženom i osramoćenom hrvatskom narodu trebalo je istrgnuti i njegovu zadnju uzdanicu, duhovnu okrepu, koju je nalazio u svom voljenom nadbiskupu. Javnosti je dobro poznat ultimatum najvećeg hrvatskog herostrata, Tite, upućen nadbiskupu Stepincu o nužnom odvajanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana.

 

Na taj način, stvaranjem samostalne Hrvatske katoličke crkve sa svojim vjerskim poglavarom neovisnim od Vatikana, ostvarile bi se masonske tlapnje i snoviđenja. Katolička Crkva bi poput Srpske pravoslavne crkve postala državna crkva, jedan vid neformalnog ministarstva, pod izravnim utjecajem Titovog režima. Daljnji tijek bi nezaustavljivo vodio u približavanju tih Crkava, a tako i završno sjedinjenje hrvatskog i srpskog naroda u jedan jugoslavenski (sinonim za velikosrpski) narod. Ono što se nije usudio kralj Aleksandar pod pritiskom masonstva, niti druge vlade Kraljevine Jugoslavije poslije njega, osmislio je Titin laboratorij, stvorivši novu „genetsku vrstu“, Jugoslavene.

Budući je Katolička Crkva ostala vjerna nadbiskupu Stepincu i rimskom Papi, raskrčio se put Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastavila svoje poslanje iz doba Kraljevine, poslanje velikosrpske dominacije. SPC je ponovo postala povlaštena državna crkva, saveznik komunističkih zločinaca i velikosrpskih ideologa pod masonskom krinkom jugoslavenstva. Za nju je, kao i za angloameričko masonstvo, između jugoslavenstva ivelikosrpstva stajao znak jednakosti. Najbolje to vidimo u jednom članku njenog službenog glasila Pravoslavljaod 22. siječnja 1970. godine koji govori o Svetom Savi: „I mi, kao Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika. Sve je slično, samo što je danas mnogo veće nego u vreme Stevana Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska celina.“

 

U javnosti se međutim premalo govori kako je monstruozni proces protiv nadbiskupa Stepinca vođen isključivo radi toga što Stepinac nije prihvatio Titin ultimatum o raskidu svake sveze Crkve u Hrvatskoj sa Svetom Stolicom. Da je kojim slučajem nadbiskup realizirao tu masonsku opsesiju, postao bi hvaljen i slavljen od komunističkih vlastodržaca upravo onako kako je rekao Milovan Đilas: “…Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima. Mi bismo ga do oblaka uzdigli“. Nadbiskup Stepinac, koji je dobro znao da je masonstvo najveći neprijatelj hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi, a da je komunizam duhovno čedo masonstva, nije izdao svoja načela i nije se pokorio Titinom bjesomučnom ultimatumu. Zato je morao biti uklonjen!

 

Razvidno je, da vodeći jugoslavenski komunisti nisu bili ujedno i slobodni zidari pod izravnim patronatom britansko – američkog masonstva, već isključivo marksistički ateisti, osnovni bi im cilj bio, kao i u Staljinovoj Rusiji, uništiti svaku Crkvu, a ne samo Rimokatoličku. Jugoslavenska masonsko-komunistička strahovlada okomila se isključivo na Rimokatoličku Crkvu! Osim toga, Staljin, koji se je odmetnuo od masonstva, sovjetske je masone poslao u Sibir, dok ih je Tito vješto ukomponirao, kako u vanjsku politiku, tako i u domaći politički preodgoj.

 

Mladen Lojkić (Korišteni dijelovi iz knjiga: Masoni i okultisti i Masoni protiv Hrvatske)