ĐURO I SLAVKO – Josipoviću nije mjesto u lustriranoj Poljskoj

Potrebniji mu je kurs iz povijesti kovača Đure i kurira Slavka

Iz Ministarstva vanjskih poslova kažu da ne postoji zabrana u vezi s tim čiju se fotografiju ili sliku može držati na policama i u radnoj prostoriji veleposlanika. Postoji Zakon o grbu, zastavi i himni koji kaže da se u središnjoj prostoriji veleposlanstva drži hrvatski grb. 'Ako se neka fotografija, djece, Zagreba ili neke treće osobe, drži na stolu, kaminu ili policama, Zakon to ne brani', kažu Pusićkini diplomatski stručnjaci iz MVP-a sa Zrinjevca. Zakon, ukratko, izrijekom ne zabranjuje isticanje fotografije Josipa Broza pa je 'lijevo nasađeni' veleposlanik RH Ivo Goldstein to i iskoristio pokazavši demokratskom svijetu u kom smjeru ide 'naša' vanjska politika. Dakle, neki drugi, uvjetno rečeno 'desno' orijentirani veleposlanik bi po toj MVP-logici mogao držati i sliku Poglavnika Ante Pavelića jer 'izrijekom nije zabranjena'; zar ne!?

'Fokus' na Radmanovoj 'telki': Nakon nekoliko mjeseci stanke i konačno, sinoćnjeg prikazivanja posljednje epizode dokumentarnog serijala o komunističkim zločinima (za vrijeme Titine satrapije), urednika i redatelja Krešimira Čokolića, kao amortizer prethodnoj slijedila je emisija 'Fokus'. Radmanovi gosti, akademik Vladimir Đuro Degan – 'bosančeros', povjesničar Hrvoje Klasić, socijalni psiholog De(j)an Ajduković trudili su se dati objektivno mišljenje o teretu nasljeđa totalitarnih režima te njihovom utjecaju na hrvatsko društvo i podjele.

Naravno, bio je to lukavo smućkan Radmanov 'melem na komunističku ranu'. Odmah nakon emitiranja 'privremeno cenzurirane' četvrte epizode o zločinima komunista, udbaško-komunistička mašinerija s Prisavlja trebala je 'objasniti' hrvatskom narodu kako komunistički vrag, eto, nije tako crn kako se priča, ili drugim riječima, kako drug Tito nije bio veliki zločinac nego ustvari veliki državnik! Povijest nije crno-bijela nego je veoma nijansirana, poput nebeske (LGBT) duge, ovisno o tome kako tko i s koje pozicije na povijest gleda; tako sinoć 'reče i ostade živ' nadobudni povjesničar Hrvoje Klasić!

Interesantno, nitko od Radmanovih probranih gostiju ni jednom riječi nije spomenuo da je ta 'komunistička povijest' punih 45 godina bila izrazito crno-bijelo obojena a jednostavno zato jer su komunistički zločini bili prešućivani a stratišta zatrpana i neobilježena. Pričati javno o takvim zločinima u to mračno doba bilo je kažnjivo djelo; onaj tko bi o tome pričao crno mu se pisalo! Međutim, ima još nešto što itekako utječe na veličinu tereta naslijeđa totalitarnih režima: Prešutjeti zločin jednako je njegovu počinjenju a još gore je izmisliti zločin pa ga pripisati drugome a u tome su komunisti i njihovi sljedbenici bili i ostali pravi majstori, par exellence!

Zaključimo, više od tisuću komunističkih mahom prikrivenih stratišta diljem 'regiona' po komunističkim 'istoričarima' nije ni postojalo, ni de iure, ni de facto. Po njima to su bili izmišljeni mitovi narodnih neprijatelja kako bi se degradirao plemeniti antifašizam, kako Mesić i Josipović vole reći, čist poput suze!? Povijest je dugih 45 godina bila izrazito komunistički monopol jer su je do 1990. 'crno-bijelo' mogli i smjeli pisati samo režimu podobni kripto-autoriteti poput primjerice karlovačkog 'istoričara' Đure Zatezala, seoskog kovača po struci a danas ju pišu 'navrnuti' hrvatski povjesničari poput Goldstein-ovih, oca – svršenog bibliotekara i sina 'HR ambasadora' u Parizu koji u svom uredu i danas drži Titinu sliku de facto!

Dok se s jedne strane komunistički zločini i dan-danas prikrivaju, minoriziraju, čak i prešućuju, zločini-čak i oni izmišljeni, počinjeni od strane ustaškog režima napuhavaju se do mitskih veličina s ciljem da se apostrofira genocidnost hrvatskog naroda. Kako se je pisala povijest u prošlom režimu a i danas se tako piše, najbolji je primjer komunistički mit o ustaškom zločinu poznat kao 'Šaranova jama'!? 'Repetitio est mater studiorum' tj. 'ponavljanje je majka znanja', pa stoga ponovimo…

Gordan Zubčić, Slobodna Dalmacija, lipanj 2010., piše sljedeće: „Karlovački historičar, dr. Đuro Zatezalo (inače, kv-seoski kovač, nap. a.), u svojim djelima (pisanim ponajviše u egzilu, od 1990. u Beogradu, nap. a.) navodi kako su ustaše od 11. travnja do 25. kolovoza 1941. godine, u samo 132 dana, u sustavu logora Gospić-Velebit-Pag pogubili 40.132 osobe, među kojima su gotovo 95 posto činili lički, kordunski, banijski i slavonski Srbi, te gotovo 2000 Židova iz Zagreba, Karlovca, Varaždina i današnje BiH, 88 Hrvata i manji broj žrtava drugih nacionalnosti s područja tadašnje NDH. Poratna zbivanja donijela su (pre)naglašeno i politikom obilježeno sjećanje na žrtve Jadovna, koje je uključivalo i potresne dolaske članova obitelji ubijenih na same rubove jama, pogotovo po zlu najpoznatije Šaranove jame….“

Evo sad i odgovora na taj komunistički mit, opaku izmišljotinu: „Jedini problem u priči o Šaranovoj jami, a na sličan način i u cjelokupnoj paradigmi hrvatskog života u šaranovim jamama, jest krajnje jednostavan. Naime, SPELEOLOŠKA I DRUGA ISTRAŽIVANJA – PRIJE I NAKON 1990. – UTVRDILA SU DA SE U ŠARANOVOJ JAMI NE NALAZI NITI JEDAN LJUDSKI KOSTUR. S ovom jednostavnom i lako provjerljivom činjenicom (postoji i video-zapis, nap. a.) upoznati su svi zainteresirani, naročito oni (poput Pupovca, Mesića i ine antihrvatske klateži, nap. a.) koji dižu najveću i sve učestaliju javnu dreku oko Šaranove i drugih naznačenih šaranovih jama u Hrvatskoj. Što bi to trebalo značiti? Da se radi o ludima i zbunjenima? Ne, nikako! Radi se o svjesnoj, sustavnoj i stručnoj razgradnji hrvatskih državnih, nacionalnih i socijalnih interesa, a Šaranova jama i šaranove jame sredstva su pomoću kojih se to ostvaruje. Ili kako narodna izreka kaže: 'Tuku nas i tući će nas sve više, dokle god pristajemo to podnositi i plaćati'(prof. Josip Jurčević, dr. sci.)!“ Eto, predsjednik nam države ovih dana putuje u temeljito lustriranu državu Poljsku na veliku svečanost povodom 25 godišnjice rušenja Berlinskog zida a u 'njegovoj' Hrvatskoj stanje nepromijenjeno; kao da se još ni jedan kamen s tog zida nije urušio!?

Damir Kalafatić