Pobunili se potomci onih koji su napustili sabornicu u trenutku obnove državnosti
U dubokom svemiru između bezbroj oblaka i oblačaka, svake vrste, strukture i namjene, koji se neprekidno po principima i pravilima kontroliranog kaosa neprestano kreću, okreću, slijede u nizu ili pak putuju po nekim samo njima znanim krivuljama i spiralama ističu se dva oblačka što se nastoje približiti. Čini se da im to već dulje vrijeme ne uspijeva iako imaju najbolje namjere u tom svom naumu. Neka čudna sila ih stalno razdvaja i udaljava. Po logici stvari i prema temeljnih fizikalnim zakonima, barem onima koji vladaju na planetu s kojeg su nedavno prispjeli u ove beskonačne prostore, kao i prema zakonu vjerojatnosti ta dva oblačka su se već morali sresti, možda čak i spojiti i postati nedjeljiva cjelina čime bi učvrstili i ojačali svoje temeljne strukture i odrednice za budućnost. Svjesni su toga i njihovi žitelji, ali ne mogu si pomoći i ništa napraviti u tom smjeru, sve dok ne dođe do promjene njihova vodstva ili se pak njihovi aktualni vođe ne oslobode svojeg velikog i jakog ega, svjetonazora, uvjerenja, mišljenja o svojoj veličini, doprinosu, ulozi i njihovoj povijesnoj zbilji na Planetu s kojeg su došli.
Tamo su bili na bipolarnim krajevima svih zbivanja, odlučivanja i djelovanja. Barem se tako tamošnjim žiteljima činilo. Oni dobro znaju da to nije bilo tako i da su bili ovisni jedan o drugome i povezani mnogim relacijamau svim područjima njihova rada i djelovanja, od samih početaka nužnih promjena tamo negdje devedesetih godina prošlog stoljeća.
Stari sijedi zamišljeni i namrgođeni gospodin, što stigao je ranije u ovu beskonačnost dobro zna kako bi valjalo ujediniti snage s mlađim drugom, koji je stigao poslije njega u ove prostore i odmah je postao lider na onom drugom oblačku, što ga neprekidno slijedi i pokušava mu prići, s lijeva, s desna i iz samog centra, ako u ovim bespućima uopće postoji nekakav centar, ali ga uvijek silnice, nevidljivog izvora odvuku na drugu putanju. Morat će nešto poduzeti kako bi svoj oblačak usmjerio na putanju onog drugog i svoje podanike uvjerio kako je nužna suradnja, koalicija, određeni kompromisi, pomirba i stremljenje zajedničkom cilju: prosvijetliti pamet onima dolje koje su ne svojom voljom napustili i koji su nakon toga sve ono što su oni stvarali i za što su se godinama žrtvovali i borili, naprosto razjebali.
„Red je da se on meni javi i da me pozdravi. Ja sam ovdje prvi došao, stariji sam i bio sam po rangu viši od njega. Osim toga da nije bilo mene ne bi bilo ni te države tamo dolje, kojom je on na kratko gospodario.“
„Svaka čast vašim godinama, znanju i umijeću, ali da nije bilo mene Vi ne biste nikad stvorili državu i bili njezin Prvi predsjednik. To je tamo dolje svima jasno.“
„Kaj, kaj si ti umišljaš? Ja sam imao svu infrastrukturu fizičku i mentalnu da napravim državu. Svi su ljudi bili za mene, što su pokazali izborni rezultati.“
„To si Vi poštovani gospodine samo umišljate. Mogao sam jednim pozivom na određeno mjesto i u pravo vrijeme sve Vaše planove uništiti i vas zajedno s vašim pajdašima strpati u buksu.“
„Pa zakaj to nisi napravil? Tko ti je branil? Tko ti je stajao na putu?“
„Ja sam Hrvat gospodine generale, niti veći niti manji od vas. I ja sam sanjao baš poput vas slobodnu, suverenu i jedinstvenu Hrvatsku.“
„Nemoj me nasmijavati. Ti si rekao kako smo ja i moji stranka opasnih namjera.“
„Povijest je pokazala koliko sam bio u pravu. Vi bi to kao povjesničar trebali znati i priznati, barem meni, ako ne ikome drugome.“
„Je istina, zasrali su neki i povukli mnoge u glib i kal. Svojim lopovlukom i ostalim nedjelima su obezvrijedili sve ono što je bilo dobro zamišljeno i napravljeno. Toga nije bilo dok sam je bil tam dolje.“
„Bez uvrede gospodine, ali bilo je i dok ste vi bili tamo.“
„Molim te budi korektan i nemoj mi ništa smještati, niti pakovati. Drugarska kritika može. Uvijek sam za to, ali laži, podmetanja, neosnovane sumnje i kojekakve klimave konstrukcije u smislu narušavanja mojeg integriteta nikome ne dopuštam, pa ni tebi.“
„Kakve konstrukcije, kakva dezintegracija, kakve izmišljotine? To je prava i dokazana istina, potkrijepljena nepobitnim činjenicama.“
„Kojim i kakvim činjenicama? O čemu pričaš? Ti dobro znaš da kod mene laži ne prolaze.“
„Da su barem laži. Bilo bi svima lakše i bolje. Nažalost istina je ono što govorim. Još dok ste vi bili u zemaljskim prostorima, počela je devastacija Hrvatske kao države i kao zemlje, po svim mogućim pravcima, u svim područjima, resorima i društvenim klasama.“
„Tko je to radio, molit ću lijepo?“
„Vaši gospodine. Najprije oni uz vas, a onda i oni drugi, kad su vidjeli kako se onima koji su u početku krali, makar bili i prokazani nije ništa dogodilo.“
„A što si ti onda tamo dolje predstavljao? Dopuštao si krađu i devastaciju svega onog dobrog što sam ja napravio?“
„Nisam. Ali nisam mogao puno niti napraviti. Osili su se kad ste vi otišli. Obogatili su se na brzinu. Bogatstvo nosi moć i stvara saveznike i poslušnike. Sve je bilo dobro umreženo. Pokrivali su i prikrivali jedni druge. Da sam odmah počeo s rezovima, hapšenjima i zatvaranjima, proglasili bi me osvetnikom i rušiteljem svega onoga što ste vi napravili. Proglasili bi me neprijateljem Hrvatske. Morao sam ići planirano, programirano, strateški i taktički učinkovito i polako.“
„Znam. Poznat si po tome da si išao polako. Za to vrijeme dok si ti osmišljavao strategije i taktike tvoji su se raspustili, počeli se bahatiti, raspojasali su se i otrgnuli se s uzde, jer je bila preslaba ruka koja ih je držala.“
„Dobro priznajem. Ja sam demokrat, socijal-demokrat i nisam se htio ponašati autokratski. Sve bih uvijek saslušao i kompromisom bi došli do rješenja.“
„Kaj god! Baš si dobro napravio. Možeš misliti! Lijepo si ih odgajao i usmjeravao. Demokratski a? Evo ti sad te tvoje demokracije i kompromisnih djelovanja. Skoro su se neki dan poklali na sjednici užeg Kabineta. Toga nikad među mojima nije bilo.“
„Sramota! Priznajem, to nikako nije u redu. Ali i među nama se u svih ovih godina svega i svačega skupilo, s raznim pobudama i namjerama. Osim toga, oni tvoji su im ostavili totalni nered u svakom kutku zemlje i u svakom segmentu rada i djelovanja. Zadužili su pet generacija, samo da bi bio kakav takav mir, prividno zadovoljstvo i da bi ljudi nekako preživljavali.“
„A to kaj su ih moji uveli u Europsku uniju. Te zasluge sad svi dijele, a tvoji svojataju. Dobro se zna tko je to zacrtao, tko je provodio i tko ima najveće zasluge u tome.“
„Koliko vidim baš i nema neke koristi od tog ulaska. Svaki dan sve više na vidjelo izlaze svi mogući i nemogući ustupci u vezi to pripojenja. Više smo dali i dajemo, nego što smo dobili i dobivamo.“
„Za to su krivi ovi tvoji. Nesposobni su i koliko čujem veliki neradnici.“
„Za to ja nisam nimalo i nikako kriv. To su relativno mladi ljudi, na koje ja nisam imao nikakvog utjecaja, a kamoli djelovanja u smislu moje teorije i prakse. Jučer su se riješili posljednjeg iz moje škole u kojeg sam imao veliko povjerenje i kojem sam vjerovao.“
„Je kaj možeš. To ti je tak. Nego ne smijemo to samo mirno promatrati i jedan drugom spočitavati, iako ti meni zapravo nemaš kaj, već se moramo organizirati i sinergijski početi djelovati, inače će sve otići u tri p…. m……„
„Tko će prijeći na čiji teritorij? Očekujete da ja prijeđem k vama? Dobro. Mogu ja to, ako je za dobrobit onih dolje. Ne znam samo mogu li ja vjerovati ovim vašima koji su tu s vama. Ne, ne možeš. Niti ja im ne vjerujem. Možeš vjerovati samo meni, ako hoćeš.“
„Dogovoreno. Samo moram još razmisliti o tome, onda ću vam reći konačnu odluku.“
„Mogu si misliti kad će to biti. Tvoje mišljenje, razmišljanje, zaključivanje i konačni odgovor će bogme potrajati. Znam to iz iskustva i suradnje s tobom. Za to vrijeme će se oni dolje međusobno očerupati, a kopci što vrebaju sa strane i čekaju pravi trenutak će ih dokrajčiti, grabeći pri tom svaki za sebe što bolji i veći komad.“
„Čuo sam vas.“
„Jebi ga zaboravio sam da se ovdje misli prenose telepatski. Moram nešto napraviti i u tom pogledu. Gdje su sad oni moji vjerni pomagači? Kog boga još rade tamo dolje? Kaj čekaju? Još će ih sve pozatvarati i na kraju mene pokušati isporučiti Hagu.“
„Pa niste baš sami. Tu vam je pravi čovjek od povjerenja, bio je prvi do vas.“
„Opet me je čuo. On sigurno ima nekakav specijalni prislušni uređaj.“
„O kome govoriš?“
„Znate i dobro o kome ja govorim. Što se ga možda sramite?“
„Kaj te briga! Dosta mi je razgovora. Odluči što prije o mojem prijedlogu i javi mi se.“
„Nego čuj. Kakav rezultat predviđaš Hrvatska-Brazil?“
„Molim? O čemu vi to?“!
„O nogometu. Igra se svjetsko prvenstvo.“
„Načuo sam onako uz put nešto.“
„Da načuo. Kaj misliš o momčadi i izboru i postavi?
„Ne, ne znam. Ne zanima me to“
„Niš od toga. Ne valja zadnji red, a bogme i onaj u centru nije za tu poziciju, Ja bih to ovako…“
„Molim vas nemojte o tome. Ne zanima me.“
„S kim ja pričam o nogometu? Slobodan si možeš otići“
„Kako vi kažete.“
„Ne smijem više ni misliti, sve dok ovaj ne odleti u drugu galaksiju, gdje me više ne može čuti.“
Stari umorni gospodin je zadrijemao, jednako se mršteći i ljuteći na samog sebe, sve oko sebe, a najviše na one dolje, bez obzira čiji su.
Još onako snen, nesvjestan prostora u kojem se nalazi začuje poznat glas kraj sebe: „Hoćete li možda komad pice za doručak?“
Htio je početi vikati, grč na licu je pokazivao opasne namjere. Uspio se ipak savladati u zadnji čas. Pravio se da ništa ne čuje i ne vidi, što inače nikad nije bio njegov običaj. Svašta čovjek nauči i na svašta se privikne kad mu nema druge.
„Kaj možeš? Za sve sam si sam kriv, pa i za ovo.“, zaključi mudro, pogleda uprtog prema Zemlji i njenom najljepšem kutku, što bog je ikada stvorio.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više