Erdoğanu nema tko da piše

Milanoviću, pusti nogomet, čuvaj hrvatsko more od Turaka

Europa se pokazala apsolutno nedjelotvornom i nesposobnom u vođenju imalo smislene, dosljedne i djelotvorne vanjske politike. Ne samo da je dopušten kaos u sjevernoj Africi(posljedice po ekonomiju Europe, izbjeglice, terorizam, nesigurnost…) nego je guranjem Ukrajine u NATO omogućena nestabilnost na istoku te države, koja je inače u ekonomskom kolapsu. Time je i poremećen odnos sa velesilom Rusijom, koja osim energenata ima i značajnu trgovačku razmjenu s EU-om. Rusija je praktički gurnuta u ekonomsko i vojno strateško naručje Kine, te se sprema sa rastućim ekonomijama Irana, Brazila, Indije, JAR-a uvesti vlastitu svjetsku valutu, rejting agenciju, a možda i vojno ekonomske saveze. Eto, tjerali smo lisicu a istjerali medvjeda!

Da stvar bude "ljepša" u EU-u nastaju ekonomski, demografski i socijalni problemi, nezadovoljni su mladi, manjine, useljenici i to se odražava ne samo usponom desnice već i slabljenjem stranaka centra. Britanija bi izašla iz EU-a, a Škotska iz Britanije?! Islamski prostor između Maroka i Pakistana je u kaosu; uz stare podjele na šijite i sunite tu su i svjetovni prozapadni režimi, razne nacije, plemena i regije – hoće li iz toga kaosa biti stvoren neki novi svjetski blok ili će to biti područje konstantnih ratova, revolucija i nemira? Što se može očekivati od Turske? Erdoğan je dokazao da nije samo nogometaš koji je zalutao u politiku; izdržao je nemire podržavane od zapadnih sila, "popapučio" vojsku koja je do njegovog doba bila institucija iznad države, pokrenuo pregovore s Kurdima.

Istodobno uplitao se u unutarnje stanje Iraka i Sirije, vodio hirovitu politiku prema SAD-u, Rusiji, Iranu i Izraelu, tražeći s pravom da se Turska koja je među prvih 16 ekonomija svijeta i značajna vojna sila (doduše bez nuklearnog oružja) respektira. Njegov otomanski resentiman prema Kosovu, Albaniji i BiH ima smisla ukoliko se radi o unutarnjopolitičkim poenima, ali nema značajnijeg utjecaja na Bošnjake koji znaju da i ovakvo polovično rješenje duguju SAD-u, a pogotovo na Albance koji bi bez podrške SAD-a ali i Velike Britanije znatno lošije prošli. Balkanski i kavkaski kršćani ne mogu imati simpatija prema takvim verbalnim ekskurzijama efendije  (gospara) Erdoğana.

Ako se želi ojačati utjecaj na duge staze, to se radi ekonomskim, kulturnim i vjerskim sredstvima, te tajnom diplomacijom. Naravno da nisam toliko licemjeran da bih se grozio turskog (ili nekog drugog) utjecaja na Bošnjake, ruskog na bosanske Srbe ili austronjemačkog na Hrvate u BiH, to je sve legitimno. Ono što mene grozi je najava dolaska dvaju turskih ratnih brodova usred turističke sezone u plitku neumsku mrtvomorinu,a što ogorčava veći dio BiH Hrvata. Mene koji osobno podupirem jedinstvenu (ali ne unitarnu BiH) i koji smatram da je to unutarnja stvar triju konstitutivnih naroda, ježi pomisao da će netaktičnost i nepromišljena politika možda potaknuti lokalne Hvate da podrže Dodika u njegovoj težnji za samostalnošću (bosanske) Republike srpske izraženoj i u najavljenom jesenskom referendumu. I to je krivica EU-a koja je dopustila čerečenje BiH, etničko čišćenje, dugogodišnju blokadu Sarajeva (sjetiti se sramotnog poteza Mitteranda), Srebrenicu (nizozemski bataljun) i potpuno deplasiranih mirovnih napora Vancea i Owena.

Na krizu u dvorištu EU-a, tj. u BiH će utjecati držanje Rusije, SAD-a pa i Turske. Turska kao prijateljska zemlja i članica NATO-a mogla bi te brodove poslati najesen (umjesto u srpnju) i pozvati Hrvatsku mornaricu da posjeti Smirnu, Carigrad i Trapezunt. U XV. i XVI. stoljeću osmanski (Turska) imperij protezao se na tri kontinenta, imao odličnu administraciju, vojsku, mornaricu. Taj imperij bio je pravna država relativno tolerantna prema manjinama i inovjercima, imao jaku ekonomiju, demografsku snagu, bio socijalna država, pružao mogućnost sposobnim ljudima da napreduju u administraciji (prvi vezir iz naših krajeva je Ahmet, sin hercega Stjepana), bave se trgovinom i obrtom, sklapali pametne saveze, ostavili prekrasne džamije i mostove…

I tada i danas jedan Bog stanuje u Turskoj, ali u svijesti Hrvata turski ratovi predstavljaju mučno povijesno sjećanje na dezintegraciju hrvatskog povijesnog prostora (npr. između Bihaća i Banja Luke, seobe, prelaske s katoličanstva (i bogumilstva) na islam, pa i (manjim dijelom) pravoslavlje, ekonomski, demografski i politički slom države kojom vladaju Habsburgovci i Venecija, a do 1683. većina Hrvata su pod turskom vlašću! Postojala je zaštita franjevaca (uz progone i nasilja), sačuvani su srpski manastiri, tetošeni su (uglavnom) Dubrovčani, ali ipak s nelagodom se sjećamo užasa Prvoga svjetskog rata i postupaka anglofilskih i germanofilskih masona koji su tada vladali Turskom. Istine radi i na Balkanu i u Aziji su Turci i njihovi saveznici tada trpili teške ljudske i materijalne gubitke. I Turska i EU ako žele biti imperiji moraju naučiti neke povijesne lekcije! A naš predsjednik Vlade Milanović bi umjesto lagodnih nogometnih putešestvija morao naći vremena za jedno interno pisamce Erdooğanu! Jer ako mi ne utječemo na budućnost, utjecat će svakako ona na nas.

Teo Trostmann