Bosanski fratri šurovali s ustašama

Ne vjerujem da su prilike u Bosni danas teže nego 1803., niti da je Bog digao ruke od hrvatskoga naroda

 

 

„Pune dvije godine lutali su franjevci kojekuda, ne mogući ni misliti na uskrišenje crkve i samostana u Fojnici, pak su se tada po svoj prilici smjestili u selu Čučno kraj Jajca, gdje se još vide razvaline njihovih zgrada. Kroz to su vrijeme kucali na svačija vrata, počam od carskih do onog najvećeg siromaha; jedne moleći za dozvolu, a druge za novčanu pomoć. I od ovako raspršenih traženi su razni danjci, prepisi i krvarine, potvarajuć ih, da s eškijom (ustašama) šuruju“,  napisao je  fra Mijo Batinić, bosanski franjevac u knjizi „Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća 14. – 20.“, koja je izdana u Zagrebu 1913. a pretiskana u Fojnici 1988. Fra Mijo Batinić je u svojoj knjizi sabrao dokumente i otvorio ih da govore  o bosanskim franjevcima i sudbini hrvatskog naroda u Bosni nakon pada Bosne pod Turke. Optužbe da bosanski franjevaci šuruju  s ustašama davne 1666. godine, nisu nikad prestajale.

„Potom nadogje godina 1878., najvažnija u Bosni za sve, godina, kad dogje čas oslobogjena Bosne i Hercegovine ispod turske vlasti, koja je cio bosanski narod u ropstvu držala. I tu su bosanski franjevci dokazali svoje rodoljublje: budno prateći iz prikrajka ustaške pokušaje, nijeteći u narodu nadu u skoro oslobogjenje, tješeći ga u teškim časovima te mu ulijevajući srca i odvažnost, ako bi prilike zahtjevale. I oni su potpisali molbu na berlinski kongres, da se ove pokrajine povjere Austro-ugarskoj. Usred neprestanih borbi s ustašama Tuska vlada ne može, da uvede reda u zemlji, pak su se velesile stale brinuti da one to učine.“ Protiv toga su se pobunili muslimani osobito u Sarajevu pa su tražili da se i Fojničani odupru austro-ugarskoj vojsci.

 

„Naravno, pozvani su i katolici, da se upišu u ovaj pučki ustanak, a oni na nagovor franjevaca to i učiniše, s namjerom razbjeći se, čim se koja prigoda pruži, ali da nikako ne pucaju na kršćansku vojsku, koja ih dolazi osloboditi, dapače barjake im napraviše sa hrvatskim bojama i križem u sredini. Najviše ih mjesto oružja uzeše sikiru ili kolac, jer da nemaju boljega šta. Franjevci su megjutim i svete mise namjenjivali za sreću kršćanskih četa.“ (str. 121.).

 

U manje od 200 stranica fra Mijo Batinić sabrao je dokumente koji  nepobitno pokazuju i dokazuju neraskidivu vjekovnu povezanost dijelova hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini s hrvatskim narodom  koji je živio u drugim državama. Dubrovčani su još za vrijeme Kulinova vladanja zakupili rudnike u Olovu a dubrovačke naseobine u Fojnici spominju se već od godine 1312. i 1313. godine.

 

„Još imamo iz g. 1658. jednu molbu, koju je jedan franjevac poslo sv o. papi, da dozvoli onim u Bosni samo hrvatski pjevati: Slava, poslanica, evagjelje, vjerovanje i Očenaš te muka Gospodnja, a da nijesu dužni toga prije latinski moliti, kako je to bio davni običaj u ovoj pokrajini i u Dalmaciji“. (str. 19.).

 

Za osnutak samostana u Fojnici u prvoj polovici XIV. stoljeća fra Mijo Batinić donosi dokaz iz godine 1435.: „Tada je neki fra Ivan, pridjevkom Proboz, a po tom Hrvat, isposlovavši kog generala rea fra Vilima de Casalis, da bude gvradijanom samostana u Deževicam i Fojnici (Howoitza), isprosio i neke druge povlastice“.

 

„Brdo 'Križ', uz koje su franjevci prislonili novi samostan i crkvu, bilo je i tada obrslo gustom šumom od sami brijestova (kao i do g. 1863), koji su svojim gustim krošnjama zaštićivali ovo novo redovničko prebivalište, da ga lako ne opazi oko strankog poturice“

Pored Turaka i poturica, fratri i narod trpjeli su od početka pada Bosne pod Turke od pravoslavnih vjerskih poglavara. Turci su fratrima 1486. „zabranili pobirati neke pristojbe od naroda pod izlikom, da to šalju papi u Rim, a to sve potvrdi pet kadija“, a te iste godine fratri su uspjeli nekako odbiti zahtjev pećkog partrijarha, da se njemu podvrgnu franjevci svemu, a katolici u Bosni, da mu daju iste pristojbe, koje mu daju njegovni jednovjerci, što mu zabrani sultan Bajazit posebnim fermanom. (str. 22.).

 

Nije to bio zadnji pokušaj pravoslavnih vladika. „U to g. 1669. banu opet u Bosnu vladika pećki Maksim, tražeć i od katolika svoje dohotke, zametnu veliku parbu s franjevcima i katolicima u Sarajevu; ali izgubivši sedam ovara jaspri, bi odbijen sa svojom tražbinom. I ovom prilikom izgubi sam fojnički samostan 120.000 jasprica, dakle 180 cekina.“ (str. 58.). „Ovomu svemu prigje i borba s grčko-istonim vladikom. Došavši god. 1777. biskup Dobretić u Mostar, tuži ga mjesni vladika, da krši carsku zabranu i preuzima njegovu vlast nad katolicima. Turci saslušaju obojicu, i tužitelja odbiju, ali uzmu 543 groša od fojničkog gvardijana, kojemu dade u pomoć sutješki samostan 200 groša.“

 

Fratri su s mukom izgradili novi samostan i crkvu nakon što su 10. travnja  1664. u požaru izgorjeli i samostan i crkva. Za izgradnju novog samostana i crkve morali su namaknuti 141.642 jasprice. „Nu tim su ogromnije svote pozobale osmanlijske oblasti i domaći muslimani, čas po čas zanovijetajući i prigovarajući gradnji, stavljajuć kojekakve mučnosti, izmišljajući i tražeći sve moguće izlike, samo da hude franjevce operušaju.

 

Ukupni izdatak za pojedine turske činovnike bio je ovaj:

————————————————————–

Paši                                          52.054 jasprica

Ćehaji (zamjeniku)                     57.618 jasprica

Mulli                                         48.396 jasprica

Kadiji (sudac)                            50.844 jasprica

Čaušima (stražar)                       16.986 jasprica

Gaziji (pobjeditelj)                           640 jasprica

Drugim Turcima                         25.337 jasprica

Turcima za jelo i piće                  18.414 jasprica

Za potvoru rad zvona                   7.921 jasprica

————————————————————–

   Ukupno: 278.210 jasprica.„

 

„Drugi su muslimani iziskivali manje svote; ali je začudno, da su počamši od kadije do najmanjeg gole svi tražili novac na vino, a ovo da je poiskivanje naraslo na svotu od 18.000 jaspri, što je opet dokaz, da nijesu zazirali od pića, kako im to i koran zabranjuje.“

 

Fratrima su velike nevolje zadavale poturice

 

„Dva stara kršćanska iskopajnika: Rizvan Ćatić iz Fojnice i  Jahija Kafić iz Visokog“, otpužili su fratre da su sagradili veću crkvu i samostan. „Nadogje u to vrijeme jedna nova nezgoda. Dne 23. svibnja 1736. poturči se Antun Lovrić, Bolo, iz Fojnice i Stevo iz Sutjeske, stadoše progoniti franjevce i katolike dotle, da se više nijedno kršćansko čeljade ne smjede na dvor pomoliti. Praćeni ruljom besposlenjaka, s bubnjima i sviralama hodali su po kršćanskim ulicama, psujuć i grdeć, lupajuć u kuće, razbijajuć prozore vičući: Hoćeš se poturčiti? Uz to su dodijavali i samostanu, hodajuć oko njega.“ (str. 72.).

Deževice

 

Braneći osobnu slobodu djevojke Lucije Barevac, koju bi silom poturčili 1719. godine „štetova fra Ludovik Ivačić, župnik u Jajcu, 800  talira pretrpjevši zatvor od 72 dana. Prisiljavanjem katolika da se poturče isticao se „konjički emir koji je redovito svakog petka dolazio u Visoko, i tu silom dogonio kršteni narod iz okolice, da ga po svoju pouči i na islam privede.“

 

Fratri su bili kažnjavani i kad bi netko bio ubijen

 

Pored svih zala koje su morali trpjeti, fra Marijan Batinić navodi i slijedeće: „Početkom slijedeće godine (1751.) dogje ovaj samostan u još veću nepriliku. Polovicom siječnja putovali su iz Travnika u Fojnicu o. fra Ivan Gabrić, travnički župnik, fra Filip Teševac, učitelj ovdašnjih novaka i sluga Marijan. Kod jezera izmegju Viteza i Busovače sretoše  Hadži Osmana Cigića, rodom iz Sarajeva, koji opazivši o. Teševca mlada i prikladna poleti za njim, da na njem izvrši protunaravni blud. Nije bilo hasne moliti ga ni preklinjat ga, a ni bježati, jer je slijepo srtao. Napokon postidnom redovniku ne preosta drugo, do silom silu suzbiti, buduć je već bio i od drugova udaljen, pak potegavši pušku opali i na mjestu Cigića mrtva ostavi. Sada se dadu sva trojica u bijeg, i premda su stramputicom išli, zapaze ih neki Turci pa kada nagju i Cigića mrtva, prijave to u Sarajevo i na fratre svale krivicu. Čuvši za to brat mu Hadži Sulejman Cigić razdraži sarajevske baše, moleći ih, da pogju s njim i raskopaju fojnički samostan. Ali nijesu mirovali ni franjevci. Ne uzdajući se mnogo ni u tursku pravdu, ni u svoju nevinost, dadnu bratu mu 620 groša, da im on ne bude tužitelj. Paša pak posla svog izaslanika, koji  odmah sveza gvardijana Gabriša i Teševca, te ih odvede u Travnik. Nu buduć su sa sobom donijeli kadijski ilam, kako se ne nalazi u sutbenim spisima, da su igda ikoga franjevci ubili, biše brzo pušćeni na slobodu, davši paši 1500 groša, ćehaji 250 i toliko mubaširu, a bašama i štokomu ne može se ni broj znati.“ (str. 81.-82.).

 

Iz dokumenata koje je fra Mijo Batinić sabrao i u svojoj knjizi objavio, upada u oči trajna povezanost Hrvata u Bosni s Dubrovnikom, Splitom, Makarskom, Zadrom. Bosanski franjevci u svojoj nadležnosti imali su Livno, Duvno pa i Tursku Hrvatsku. „Licem na Petrovo g. 1741. posveti u Zadru nadbiskup Vinko Zmajević za Diumskog biskupa i namjesnika apoštolskog u Bosni i Hercegovini fra Pavu Dragičevića, rodom iz Tješila, sela tik Fojnice. I on se je, poput mlogih svojih predšasnika, nastanio u ovom samostanu, a time obnovio Fojnici njezin stari ugled. Već slijedeće godine otpoče on pastirski pohod Fojnicom, pak ode preko Skoplja i Jajca na krajinu (Tursku Hrvatsku); a daljnjih dviju godina dovršio je svoj pohod po cijeloj Bosni i Hercegovini.“

 

Kad je fra Augustin Miletić, rođen u Fojnici bio imenovan biskupom 1803, „već na prvom biskupskom pohodu uvidi žalosno stanje svoga stada, pak je i mogao pisati u Rim: „Ako nam se Bog brzo ne smiluje, samo će se spominjati, da su ovdje negda bili katolici.“ (str. 108.).

 

Čitajući knjigu fra Mije Batinića, ne možemo se oteti mislima na sve što se događalo hrvatskom narodu u Domovinskom ratu, na progonstva i napade. Ubojstvo dvojice franevaca u fojničkom samostanu: fra Nikice Miličevića, gvardijana i fra Leona Migića, samostanskog vikara nije ništa novo i neviđeno u posvijesti fojničkog samostana i hrvatskog naroda u Bosni. Kad su trojica Hrvata rodom od Fojnice došli u samostan prenijeti fratrima informaciju da predstoji napad na Hrvate u Fojnici, fra Leon Migić nije povjerovao da će se to dogoditi. Upitao je je li ih poslao Tuđman te dodao da su fratri kao ulje na vodi – ne mogu propasti. Fra Nikica Miličević dok ih je iz samostana pratio vjerovao je da će Hrvati biti napadnuti ali jer je oko sebe imao fratre poodmakle dobi,  samo je primijetio da nema s kim nešto odlučujućeg poduzeti.

 

„Ne uzdajući se mnogo ni u tursku pravdu, ni u svoju nevinost“, fratri su bili prisiljeni davati velike novce i druge vrste mita porobljivačima hrvatskog naroda u Bosni i Hecegovini. Usprkos svim zlima, opstali su podnoseći skupa s narodom progonstva po uzoru na prve kršćane. U katoličkim crkvama još uvijek možete tijekom mise vidjeti da neki vjernici mole raširenih i uzdignutih ruku. Neznalice, poput Ive  Lovrenovića misle da su te geste preuzeli od muslimana. Da su neznalice ikada bile u rimskim katakombama, vidjeli bi da su to geste prvih kršćana.

 

Bosanske fratre u usporedbi s fratrima u Hercegovini, točnije zapadnoj Hercegovini, neki smatraju slabijim Hrvatima, uvjetovanim refleksima pokonim svakom  režimu. Tu i tamo među fratrima se pojave neki izrazito skloni vladajućoj ideologiji. Još se sigurno stariji sjećaju kalendara „Dobri pastir“ u kojem se kočila fotografija Josipa Broza Tite. Biskupski svećenici su zbog toga odbijali širiti taj kalendar među pukom.

 

Kad je međutim krenula agresija na hrvatski narod u današnjoj Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, jednako su pohrlili braniti hrvatski narod Hrvati iz fratarskih župa kao i iz župa drugih svećenika i redovnika u Bosni i Hercegovini. Kao u tursko doba i danas se poput Dubravka Lovrenovića neki Hrvati „poturče“, drugi pak podlegnu pritiscima svetosavskih pravoslavaca pa se deklariraju Srbima katoličke vjere (neki Bunjevci i Šokci u Vojvodini) , pravoslavnim Srbima u istočnoj Hercegovini (Šešelji, Draškovići…).

 

Ne znam je li bosanske fratre itko otpuživao sa šurovanje  s „ustašama“  prije i tijekom Domovinskog  rata. Ali znam da su stali uz svoj narod na razne načine u danim okolnostima. Knjiga fra Marijana Batinića pretiskana je samo u 2000 primjeraka a trebala bi biti u kući svake hrvatske obitelji u BiH. Svi oni koji misle da se Hrvati u BiH ne će moći održati, trebali bi pročitati ovu knjigu i zapamtiti što je 1803. napisao biskup fra Augustin Miletić: „Ako nam se Bog brzo ne smiluje, samo će se spominjati, da su ovdje negda bili katolici.“ Ne vjerujem da su prilike u Bosni danas teže nego 1803. Niti da je Bog digao ruke od hrvatskog naroda.

 

Ivan Ohmučević