Hrvatski Fokus

"Miksanje" kostiju na Mirogoju

 
 
Čestitali smo vam „stari“ Dan državnosti, no što se događalo 25. 6. 2104. za „novoga“, te ako je to isti državni praznik samo malo „provozan“ po kalendaru, postoji li ikakav kontinuitet, zajednički nazivnik, obilježje u njegovu (njihovu?) obilježavanju? Nema toga, osim možda Mise za Domovinu. Za Mesić-Sanaderova doba, da ne napišem „vakta“, ponekad bi se dogodio mimohod na Trgu bana Jelačića pripadnika hrvatskih vojnika i mornara, ali bolje da ni nije. Osim njih te na sklepanoj „bini“ pripadnika  Mesić-Sanaderove svite na Trgu nije bilo skoro nikoga – obično prevruće za pse, a previše hladno za ljudske duše, o čemu smo izvještavali u tiskanom Fokusu, dakle na vrijeme. Jednostavno, bilo je za plakati.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2014/07/26-zid-boli.jpg
Vijenci i pod spomenik bijeli i pod spomenik crni
 
A u prošlu srijedu? Ništa. Predsjednik Josipović je upriličio socrealističku akademiju za elitu u HNK-u, a „troika“ je polagala vijence po Mirogoju. Kako je dvostruko predizborno razdoblje već počelo nikako nisu mogli izbjeći ni Predsjednika Tuđmana. I njemu vijenac dali. „Troika“ je ove godine položila vijence i na grobnicu narodnih heroja. Možda mi je to lani promaklo, ako jeste kajem se, ali onda je promaklo i mnogima, no to je lanjski „državnosni“ snijeg. Spomenik Glas hrvatske žrtve – Zid boli od grobnice narodnih heroja dijeli tek mirogojska staza. Spomenik, od crnog mramora sa sitno uklesanim pa sivim i teško čitljivim imenima 13.500  stradalih branitelja i civila u Domovinskom ratu je u sjeni. Grobnica narodnih heroja od bijelog mramora okrenuta je prema jugu s maksimalnom osunčanošću u svim godišnjim dobima. Čisti kontrapunkt bijelog i crnog, svjetla i tame. Bjelina narodnim herojima, što za poginule u različitim razdobljima djelovanja KPJ-KPH, što umrlima prirodnom smrću. Crnina, sivilo i sjena žrtvama Domovinskog rata.  
 
Zid boli sa Selske ceste „sahranjen“ na Mirogoju
 
Spomenik crni zapravo je sad već daleko sjećanje na spomenik kojega su od opeka podigli rodbina, suborci i prijatelji, većinom i prognanici, žrtvama i nestalima još davne 1993. Jedinstven je to spontano nastali spomenik u svjetskim okvirima, a bio je podignut na Selskoj cesti pokraj sjedišta UNPROFOR-a kao znak vapaja pred svijetom, ali i pred onom Hrvatskom koja je bila pošteđena ratnih razaranja i stradanja civila i branitelja. Boli i suze razasute tih ranih devedesetih od Vukovara do Dubrovnika, od Ćelija preko Voćina, Banovine, Široke Kule do Škabrnje… pokazale su se simbolički i usred Zagreb grada. A tko drugi do li stradalnički narod podigao je, jedan po jedan pripadnik, s imenom i prezimenom, jedinstveni narodni i ujedno fundamentalno urbani spomenik, jednom po jednom s imenom i prezimenom, do tada poznatom stradalom i nestalom.
 
Pored njegove temeljne urbane sastavnice on je bio i bitno feministički: majke, udovice, kćeri, sestre, ljubavnice i prijateljice stradalih najupornije su ga gradile, pred njim palile svijeće, tiho molile, kitile ga ponekim cvijetkom godinama ili samo šutke pred „ciglom“ stajale. A onda ga je Milan Bandić dao srušiti, natovariti u kamione i odvesti na Mirogoj. Smetao je navodno prometu, cigle je nagrizalo vrijeme, u njega su se zaletavali pješački i motorizirani pijanci… Pa je urbani, možda u Zagrebu i najurbaniji spomenik, možda u Zagrebu i najhrvatskija memorabilija ne samo Domovinskoga rata, odvezena na – groblje i cigle – sahranjena, a što je još i važnije – zauvijek sakrivene. Pod Spomenikom je „masovna grobnica“ opeka. Nije bilo žešćih prosvjeda, braniteljske udruge su „prigodno“ podijelili, na natječaju za spomenik je pobijedio Dušan Džamonja s „rješenjem“, osim ostaloga lišenim svih emocija, ali zbog svakog pojedinog stradalnika čije se ime na spomeniku nalazi ne mogu spram rješenja iskazati svoje racionalne i emocionalne dojmove u formi kritike, jer od njega ne bi ostalo ništa.
 
Navodni „urbanisti“, koje smo odavno imenovali pravim imenom urbo fašistima zbog razaranja takvoga urbanog „performansa“ kao što je bio cigleni zid u Selskoj, nisu prosvjedovali, nisu ni feministice, ni ovdašnje „civilne“ sekcije globalne, nove Kominterne, a bogme ni kultur-scena. Uglavnom Selska je očišćena. Spomenik na groblju pod kojim počivaju cigle „blagoslovila“ je 2005. svečano tadašnja „troika“ Bandić-Mesić-Sanader. Bio je i barba Luka, a valjda i Šeks. I tako su pod jednim spomenikom bijelim na Mirogoju ljudi, a pod drugim crnim, preko puta, cigle i na njemu siva slova. Kako bilo, s ovakvim osjećajima i „pameću“, pred njim zapalim svijeću pri punoj svijesti o tome kako je urbani, spontano nastali spomenik, kojega je izgradio narod, njegove jedinke, zločin bio izmjestiti iz grada, pa još na groblje.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/portal/zidboli_1.jpg
Laž, prokleta laž, da za njega nije bilo mjesta u gradu, tamo gdje je i nastao. Ako ne u Selskoj moglo ga se smjestiti na onoj Bandićevoj poljani koja se sada naziva Tuđmanovim trgom, preciznije „Trgom doktora Franje Tuđmana“, barem tako zbori automatska „sekretarica“ u tramvaju. Naravno, potpuno je to krivo ime jer bi se dotična poljana, ako je već Tuđmanova, trebala zvati Trgom Predsjednika Franje Tuđmana“ ili samo Franje Tuđmana. Ovako će neuki i turisti misliti kako je naš Francek bio liječnik.
 
Bandić još uvijek može „iskajati“ grijeh rušenja i sahranjivanja Zida boli iz Selske na način da se njegova replika, nešto njemu najviše nalik, postavi na Trgu Franje Tuđmana i jednostavno vrati u grad. Uostalom ako je najprije u stanju spojiti ZG Holding od koječega, stručno to obrazlažući, drugi mu obrazložili, igrajući se pritom s milijardama, a zatim ga iz istih razloga i sa sličnim „obrazloženjima“ razbucati, može priznati grješku i gradu vratiti Spomenik iz Selske. A ono što je na Mirogoju neka tamo i ostane.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2014/07/zidboli.jpg
Orwellijansko brisanje stare i pisanje nove povijesti
 
Ovo je bilo samo za uvod, trasiranje puta kako bih došao do sljedeće dvije tri rečenice. Polaganje vijenaca za Dan državnosti u razmaku od  samo nekoliko minuta i pod spomenik Glas hrvatske žrtve – Zid boli, kakav jest da jest i nastao kako je nastao, i na grobnicu narodnih heroja dnevno politička je neotesanost i elementarna politička bezobraština, a što je  i važnije, orwellijansko brisanje nedavne i dopisivanje nove povijesti. Nekoliko argumenata i za jednu i za drugu tvrdnju. Pod Spomenikom crnim kriju se cigle, u grobnici narodnih heroja doista su sahranjeni neki ljudi, neki heroji, od kojih neki imaju i vrlo sporne biografije, sumnjiči(lo) ih se za ratne zločine. Grobnica ne  krije sve narodne heroje iz Hrvatske, ima ih još i po Mirogoju, a nije niti simbolička svih znanih i neznanih heroja. Spomenik crni nije spomenik nekim herojima, on je „podsjetnik“ na narodne žrtve, obične braniteljske i civilne koji su svi i heroji. Među „narodnim herojima“ značajan je broj visokih dužnosnika JNA, onih koji su ju stvarali, izgrađivali.
 
JNA je pak „ranih devedesetih“ u Hrvatskoj odigrala ulogu nacionalsocijalističke vojske i presudno je, u suradnji s raznim srpskim paravojnim formacijama koje je JNA naoružavala, njima zapovijedala…, sudjelovala u ubojstvima zapravo svih onih 13.500  narodnih žrtava popisanih na „crnom“ spomeniku preko puta. Na vrhu „grobnice narodnih heroja“ vijori se i zvijezda petokraka pod kojom su, uz asistenciju nešto srpskih kokardi, također svi oni „navedeni“ na crnom mramoru sivim uklesom – pobijeni. Položiti vijence u razmaku od minutu dvije pod zvijezdu petokraku i utemeljitelje i zapovjednike JNA te njihove žrtve doista je nevjerojatan događaj. Kakvo nam je to „miksanje kostiju“, brisanje i dopisivanje povijesti priredila „troika“ Josipović-Leko-Milanović?
 
Ili možemo i ovako: 22. lipnja je bio Dan antifašističke borbe „troika“ je polagala vijence u Brezovičkoj šumi, pa je jedan mogla metnuti tom prigodom i narodnim herojima na Mirogoju, na što ne bih imao nikakvih primjedbi. No svi stradali ispisani na Spomeniku crnom  stradali su od fašizma, preciznije neonacional-socijalizma, u to ne treba sumnjati, pa za Dan antifašizma nisu dobili vijenac. Zatim, ako se za aktualni Dan državnosti želio počastiti i ustavni ZAVNOH, onda se vijenac trebao položiti u Topuskom. A zašto, umjesto pod zvijezdu petokraku, koja je ranih devedesetih zasigurno bila nacistički simbol, ne možda na Nazorovu grobu? Zašto za Dan državnosti ne poći i malo dalje u prošlost pa ne počastiti Stjepana Radića jednim skromnim vijencem? Dan atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini u medijima iz Hrvatske je, recimo, prešućen, nije „medija“ stigla, slavio se na HTV-u Gavrilo Princip. Moglo se zagaziti povodom Dana državnosti i malo dalje, primjerice do nekoga kneza, kralja… No naša „troika“ je povijesno stigla tek do petokrake. I onda će nas tlačiti s tvrdnjom kako netko drugi unosi stare ideologije u tmurnu svakodnevicu, a ona je skoro „bezideološka“. Taman posla.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Nesloga nas gura u ponor

HF

Aleksandar Stanković – veleizdajnik

HF

Novi gaf Vlade Zorana Milanovića

HF

Veleizdajnici su oni koji su bud-zašto prodali Inu 2003.

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...