Na golgotskom križu Zar nije dosta i krvi i mesa Ratnika vrlog, koji vječno gine, Zar nitko više ne sluša Nebesa, Da slava zemna poput rose mine? Zar nestalo je osmijeha na licu I svi ste pali toliko duboko, Zar nitko ne će ruku pomirnicu, Neg' zub za zub i još oko za oko? Sračunajte si i dane i vijeke; Na Božjem satu svi su znatno kratki K'o kratka bujnost presušjele rijeke, Kao svi časi i gorki i slatki. Sve brzo prođe, samo Vječnost stoji, A povijest ništa naučila nije; Veliki malom stalno sudbu kroji I krv se naša neprestano lije. Svi: crni, bijeli ili žuti bili Istih smo boli, iste boje krvi. Svemoćnom Biću jednako smo mili I nitko nije ni zadnji ni prvi. Za svakog od nas pod križem je pao I poziva nas pravim putokazom. I za VAS se je na križ žrtvovao, VAS, što nas vječno razdvajate jazom. Kad svak bi svoju njivu obrađiv'o I ne gledao s drugu stranu plota Ratnik bi plugom kruh si zarađiv'o I svijetom cijelim cvala bi dobrota. Kad pohlepa bi u zaborav pala I cijenit pravdu kad bi svatko znao, Iz ljudskog srca nevinost bi sjala I svak bi svakog prijateljem zvao. Stog, kajite se, dok vam VRIJEME nudi Pomirnu ruku sa golgotskog križa, Jer zadnjeg dana kobna zora rudi I svaki čas je sve bliža i bliža. Žarko Dugandžić