Vice Ostojić – pobjednik sa specifičnim blaženim osmijehom

Upravo je Vinko bio onaj jezičac na vagi koji je Gospu usmjerio prema Međugorju

Selo pastira i težaka, posta i molitve, gange i Gospinog plača, udovica i ratne siročadi, selo na koje je računala Gospa, i u posljedni trenutak se odlučila na, po mnogo čemu slično Međugorje. (Narod, 1. 4. 1996.)

Biskup Vlaentin Pozaić i Vinko Vice Ostojić

U gore opisanom selu je rođen pisac ovoga teksta, a u selu Gospinog odabira, koje selo je, kao zakotrljana grudva snijega pretvorena u lavinu, danas postalo Hrvatsko vjersko svetište svjetskoga glasa, je rođen Vinko-Vice Ostojić, koji je ovih dana u Zagrebu proslavio svoj 90. rođendan. Sa čime branim tezu, da je upravo Vinko bio onaj jezičac na vagi koji je Gospu usmjerio prema Međugorju. On je preživjeli Hrvatski vojnik iz Drugoga svjetskog rata, koji se provukao kroz iglene uši Bleiburškog pakla, i koji je bio zrnce koje je prošlo kroz rupice bleiburškog sita i rešeta, a koje rupice su bile pretijesne za stotine tisuća drugih. Među tih stotinama tisuća drugih spada i 366 njegovih vrsnika iz njegove male župe Međugorje. (Ante Beljo, "YU genocid").

Naš Vinko je bio žrtva jugokomunističkog Titinog terora. Gladan, s ostalim mučenicima je jeo travu i gulio koru s drveća. Izbijali su mu zube, lomili rebra i vodili ga na strijeljanje. U logorima, tamnicama i zatvorima proveo je ukupno 14 godina. Snagom svoje vjere je uspio izbjeći ispiranje mozga, Stockholmski sindrom, po kome žrtva poklekne i zavoli svoga progonitelja. Dokopao se izbjeglištva i emigracije gdje je proveo punih 35 godina. A onda je kao takav, sa smrtno opasnim hrvatskim barjakom, kojega je kao unikat donio i na proslavu, bio prisutan na svim hrvatskim komemoracijama, nacionalnim i vjerskim skupovima širom Europe i Svijeta, čak i onda kada su i zemlje domaćini, po preporuci iz Beograda, zabranjivale njegovo isticanje. Čvrsto stisnut i u zrak podignut, vijorio se, i u Betlehemu, i u Bleiburgu, i u Rimu, gdje su ga četvorica papa blagoslovila, i u Portugalu (Fátima), i u Francuskoj (Lurd), gdje je hodočastio osam puta, klanjajući se i zahvaljujući majci Božjoj, Blaženoj Djevici Mariji koja ga je cijelo to vrijeme čuvala, molila i bdijela nad njim da ustraje i na kraju izađe kao pobjednik.

„Ja živim isposnički, svetački, po 10 Božjih zapovjedi. Postim, i svaki dan sam na Svetoj misi“ zna reći naš Vinko, pobjednik sa specifičnim blaženim osmjehom. Pisac ovih redaka ga posebno poštuje i cijeni, jer kroz njega vidi svoje stričeve koji su "nestali u ratu", i o kojima je kao desetogodišnjak razmišljao kako bi bilo lijepo da se odnekuda iz svijeta vrate u naš i njihov Krivi Dolac. E, dico moja, pobiše vas, dosta oni jada vidili. Dugo gledajući u dvije, na zidu obješene povećane slike, poduprt štapom, i brišući rukom suze, davao bi oduška stari djed Petar. Našem slavljeniku želimo dobro zdravlje, nove susrete na vjerskim i nacionalnim skupovima, te dakako i nove proslave.

Žarko Marić