NA ČIJI MLIN SADA TJERAJU VODU – Agresorske tenkove posipali su cvijećem! (2)

Vrištao je general Perišić na Radio Mostaru

 

 

Slušam brujanje zrakoplova, eksplozije bombi, fijuke raketa iz minobacača i rafale iz puškomitraljeza… U podrumu muk i tišina. Sat pokazuje točno tri sata i trideset minuta. Još uvijek bubaju… Gledam svoju Anušku dok mi spava na krilu.

            ─ Što li ju čeka, Bože moj dragi!? Ne, ne i ne!!! Nikome, ama baš nikome, ne dam da ju takne. Nitko!!! Može samo preko mene mrtve  ─ govorim tiho i ljubim svoju kćer.

***

          Promatram usnule ljude oko sebe. Većinu poznajem. Tu je Jelka, malo krupnija gospođa, vedre naravi  i prelijepe sijede kose. Ona je  moja stara prijateljica. Još od onih prvih dana kada sam se doselila u ovu zgradu. Moja prva susjeda s kojom sam ispila tonu kave, ali i prijateljica  u koju sam uvijek imala neograničeno povjerenje. Kao i u svakog pravog i iskrenoga prijatelja.  S nama je i Mira i  njezin suprug Stjepan, zatim Dube, Jelkina gošća iz Dubrovnika, Emina, Huso i njihovo petoro djece,  Fatima i njen djed Emir, Ružica i njen svekar, te Dragica, stanarka na katu ispod mene. No ima tu i nekih novih faca! Odmah mi je upala u oči jedna, meni potpuno nepoznata, žena. Upravo moja susjeda s knjigom. Doduše susretala sam ja nju i prije u hodniku. Ali nisam  obraćala neku preveliku pažnju na te i takve slučajne susrete. Niti me je interesiralo tko su ti ljudi ni odakle su došli. Ali sada? Ona je tu zajedno s nama… u našem podrumu. I uvijek s knjigom ispod miške.

General JNA Momčilo Perišić

 

          ─A tko je ova žena? ─ pitam tiho Jelku.

          ─To ti je moja nova susjeda. Tu je u tom stanu, ima jedno godinu dana. Muž joj je otišao navodno zbog bolesti, pred sam rat, sa kćerkom u Beograd. A ona je ostala čuvati stan. Tako bar ona kaže.

          ─U Beograd!? Hm-m-mm!!! Zar nisu mogli otići i negdje drugdje? ─ mislim u sebi ništa ne govoreći.  Ali kao da me netko bocnuo iglom, brzo se okrećem prema Jelki, gledajući ju s nevjericom. Malo je nedostajalo pa da ne vrisnem, jer me pri samom spomenu Beograda, uvijek nešto štrecne u srcu. I odmah se pojavi neko nepovjerenje. Sumnja. Jer, još su mi uvijek  živa sjećanja na one duge kolone oklopnih vozila JNA, kao i na ispraćanje i posipanje tenkova cvijećem. Dok su išli, naoružani do zuba, u „oslobađanje“ Vukovara i Hrvatske. Sjećam se dobro i njihove euforije i njihovoga slavlja…  

          ─Lucija, Lucija! Što ti je opet? Pa vidiš da je tu, s nama! Nije, valjda, da ćeš sada počet sumnjati u svakog ovdje nazočnog?

          ─Jest, draga moja, ne bih ja sumnjala ni u koga da me život nije već dobrano opekao. 

         ─Ta nisu, valjda, svi ljudi zli!?

         ─Istina je. Nisu svi ni zli i nisu svi ni isti. I sada se oni dobri brane, a oni zli napadaju. I sada jedni posipaju one zle cvijećem pri odlasku na klanje i ubijanje, a drugi, te iste zlotvore, naoružane do zuba,  zaustavljali svojim tijelima. Cijelo jedno selo dobrih ljudi. U Pologu kraj Mostara.  Legli pred tenkove. I zaustavili prolaz. Da spriječe klanje, ubijanje…I okupaciju Dalmacije.

A susjeda s knjigom, već po ne znam koji put, nestaje i opet odlazi u stan…

     Ta nije joj valjda probušen mokraćni mjehur!? Možda sam ja stvarno naopaka pa primjećujem ono što ni ne postoji. Možda! Ali me ipak kopka što nitko drugi ne komentira ova  njena stalna izbivanja. No meni vrag ni dalje ne da mira.

       ─Da mi je samo malo zaviriti u njen stan, i onako, kao kakav istražitelj, malo stručno pronjuškati…. Tko zna što se sve tamo može sakriti, ali i vidjeti i naći??? ─mislim u sebi.

         ─Lucija, Lucija! Sjedi tu gdje i sjediš… Nikada u svom životi nisi zabadala nos u tuđe stvari. Koji ti je sada vrag!?

         ─ Ali ovo nisu tuđe, ovo su naše stvari. Radi se o našoj koži. O koži naše djece. Što mi stvarno o njoj znamo? Znamo li što se to tamo krije? Iza njenih zatvorenih vrata!? A, tebi, takvoj  kakva i jesi, ne govori ništa to što stalno odlazi i dolazi, ni s kim ne komunicira, odvaja se? Za tebe je sve to normalno, zar ne!?

***

         ─Sravnit ću vas sa zemljom! Ne će od vas ostat ni kamen na kamenu. Čujete li vi mene? Ni kamen-n-n-n… na kamenu!!! ─ vrišti general Perišić, dok razgovara s voditeljem programa na Radio Mostaru.

       ─Sada ću sravniti Luku i Lučki most. Sada Donju mahalu, Karađozbegovu džamiju, Mehmed pašinu, Franjevačku crkvu, Katedralu… Sve hotele, sve crkve,  sve džamije, aerodrome, škole, bolnice… Muzičku školu, Gradsko kupatilo, zgradu simfonijskog orkestra, Aluminijski kombinat, Soko, muzeje, mostove… Rušim sve! Sve!!!

       ─Treba da uništimo sve što je balinsko i ustaško! Zar nije tako, druže generale? Ovo je, bre, srpska zemlja! Ovo je kolevka srpstva. Od Dušana cara, do našijeh dana─slavodobitno zaključuje s druge strane netko od njegovih podređenih.

      ─A gdje li je sada, Predsjedniče, ono tvoje kako ne će nas naša narodna armija? Ne će, ne će!!! Sigurno.

***

     Odjekuju  kanonade poslane s četničkih položaja. Ruknulo ih  je u isto vrijeme nekoliko. A onda strahovit prasak. Trese se do temelja naša zgrada. Pa odmah  nakon toga, dugim rafalima, barbari slave pogodak. Bradata bagra uživa i likuje, a Perišić nastavlja započeto… Javno naređuje rušenje svega i svačega… Igra se s našim živcima. Vodi svoj prljavi, zločinački rat i buba po cijelom gradu.  Uništava mu dušu.  Uništava sve ono što oni sami nemaju. I zato siluju grad. Iz čiste zlobe, zavisti i mržnje. Fijuci, rafali, bombe. Odjekuju sablasno. Jezovito. I dugo.

Pravi, pravcati pakao. A kakav nas još čeka, to samo dragi Bog zna.

     I ove večeri, po njihovom starom običaju, sve opet počinje negdje iza 21, 30h. Štekću rafali i odjekuju eksplozije. Tek po zvukovima određujemo jesu li  pale blizu nas ili su bombardirali neke dalje objekte. Netko govori da tutanj dolazi iz pravca Cima, netko Ilića, s lijeve obale Neretve, Luke (sve su to dijelovi Mostara)… A meni se čini da bubaju po cijelom gradu. Gađaju raketama, projektilima, bombama…  Nadlijeću zrakoplovima. I svaki put to rade po noći. I uvijek u ovo isto vrijeme. I tako sve do pred jutro… Muče nas… Iscrpljuju. Ne daju spavati. Muče nas i psihički i fizički. A mi onda, kao zombiji,  kada sirene dadnu znak za prestanak uzbune, blijedi i ispijeni od nespavanja, ošamućeni, izmučeni i obnevidjeli, izmilimo iz mračnog podruma na svijetlo dana. Jedva teturajući. I trk u stanove. Malo se umijemo i počešljamo, operemo zube ( ako tko još ima kalodonta), a zatim kao po dogovoru, istrčavamo, jedan po jedan, pred zgradu. Da vidimo je li tko nastradao, je li išta ostalo cijelo. Uvijek pomno pregledavajući pogledom svaku stranu zgrade, svaki stan, svaki balkon i svaki kat.

            ─Više je nastradala ova istočna …! ─viče Marin, trčeći prema ulazu.  ─Na zidovima je uništena skoro sva fasada. Puna je crnih rupa… i crnih tragova…, a ova naša, zapadna, koja nije okrenuta prema Podveležju ( planina iznad Mostara), nema većih oštećenja. Izgleda da su gađali  s onih položaja gdje su se ukopali crnogorski  rezervisti, četnici i Nikšićki korpus JNA!

            ─Uh, stradala je i zgrada Tržnice! Jedan joj je dio urušen. Izvaljena su i okolna stabla, a od krova i ružičnjaka, zasađenog uz sam  njen rub, ni traga. Zjape samo ogromne  rupetine od raketa i projektila.

            ─Nije ti to ništa! Na Aveniji ima i žrtava. Tako su malo prije rekli na Radio Mostaru. Neke su zgrade djelomično i izgorjele.  Zar ne vidite kako  tamo kulja dim!?

***

            Perišić i dalje grmi, razara i prijeti.  Padaju bombe. Sve jedna za drugom. Frkću bez prestanka. Mostar se trese. Ječi…

        ─ Sada ću srušiti Carinski most. Sada džamiju Ibrahim age Šarića. Sada…

        ─Gospodine generale, o čemu vi to? Pa sve je to pod zaštitom UNESKA! ─ zavapi zgroženi voditelj Radio Mostara.

        ─Ma kakvog, bre, UNESKA? Ja sam ti i Bog i UNESKO. Zgazit ću vas, bre,  sve ko mrave. Znaš li ti, bre, s kime ti ovde razgovaraš? Ja sam ti drug i general. General jugoslovenske narodne armije. Pali, ruši! Sve!!! Sravni sa zemljom. Ovo je, bre, Srbija! Ima da vas nema. Sve do poslednjeg …

        ─ Ruši, pali, uništavaj!Uništi, potamani do kraja!!!─urliču i uokolo po brdima  načičkani  barbari.

***

              U podrumu smo skoro dva mjeseca. Nervoza raste. Osjeća se i u zraku. Nitko ništa ne pita. Nitko ništa ni ne zna. Svi samo nagađamo. I iščekujemo… Cijeli naš ulaz.  Zajedno u podrumu. Skupljeni na samo nekoliko kvadrata. Zajedno strijepimo i strahujemo. Zajedno i iščekujemo…   Možda će ova, koju su upravo frknuli, pasti sada negdje blizu. Možda u našu zgradu! Možda će ova…možda ona sljedeća…

        Čekanje, neizvjesnost i strah nas izjedaju. Kao zvijeri u kavezu, hodamo podrumom tamo ovamo. Bez ikakva cilja. I opet ga, i po tko zna koji put, čistimo i metemo. Tek toliko da nešto radimo. Pritom glumimo kao da ne slušamo prijeteće poruke generala Perišića. Tako nam je lakše. Kao… to se nas uopće ne tiče, niti se na nas odnosi.

         ─Pa ovo je, ljudi moji, čisto bezumlje! A ovi okolo su sami luđaci.  Zreli za psihijatriju ─ vičem odjedanput da me svi čuju.

       A djeci je sve ovo još uvijek zabavno. Sada se igraju, nakon partizana i Švaba, kauboja i Indijanaca. Natječu se tko će od njih „zapucati“u isto vrijeme, kao i četnici, koji s okolnih brda pucaju na nas. Jurcaju djeca okolo, ne shvaćajući ništa. No ne zadugo. Zlokobno fijukanje i strahovit tresak prekinu opet njihovu igru. Još je jedna pala, sasvim blizu naše zgrade. Svi smo se ukočili. Skameni. I prestali disati. Više ni ne brojimo napade iz zraka, niti s okolnih brda. Nekako smo se uvukli u sebe. U svoju šutnju  i svoj jad. Svi utihnuli. Svi zanijemili.

 

          ─Dokle će više trajati ovaj naš košmar? ─ dobaci netko, prekidajući na tren tišinu koja nas sve više pritišće i guši. ─Sad će oni opet! Pa opet… Po svom ustaljenom običaju. I tako je to uvijek. Puste nas malo na miru da se uljuljkamo u san, a onda navale…

         ─ A znate li vi, nešto mi pade na pamet, da smo, Bogu dragom hvala, i Muslimani i Hrvati, uvijek bili saveznici  i uvijek zajedno? I na istoj strani. I prije, a evo i danas. Kao i mi ovdje. Pa samo iz našeg ulaza dvojica su u HOS-u, a ima ih dosta i u HVO─prozborih iznenada.

          ─Daj Bože , moja gospođo Lucija da tako i ostane.  A ostat će ako budemo imali dovoljno pameti. Jer svaki naš sukob, tjera vodu na mlin onih trećih. I moja ti je nena uvijek govorila: Dok se dvojica svađaju, treći se koristi. Pa čuli ste što nam je pričala Ivanka o onome Škotu iz Engleske, koji se stalno motao, najprije oko Stožera HVO, a onda i oko Štaba teritorijalne obrane. I nešto ispitivao, i gledao… I provjeravao. Onda odjedanput nestao. Kažu kako je otišao kod Karadžića. Pa onda u svoju Kraljevinu. Da naredbodavcima položi račune.

      ─E moja Fatima, daj Bože da tako i ostane. Jer ovdje se, sve mi se čini, pletu neke sotonske mreže. Iz cijeloga svijeta. I sa svih strana. Bojim se, iskreno se bojim, da opet ne budemo samo mi jedine žrtve. Tih i takvih perfidnih igara.

 

(Nastavak slijedi)

 

Vera Primorac