HrvatskaNAKON DVADESET GODINA Autor: HF26.08.2014 Progon iz zavičaja Nakon dvadeset godina Od našeg progona iz zavičaja Isti osjećaj u grlu, Ni manji strah pred njima, Ni slabija čežnja za povratkom. A kad bih mogla, Makar u noći Kradom, Odnijela bih cvijet majci na grob. Da mi noge nisu tolikim Strahom vezane, Pa da odem! Da odem kao nekada U naše selo. Najprije bih stala na ulazu Pred krajputašem I stavila znak križa. Onako pobožno kao starice I kao djeca. Da nije kasno za molitvu I za križanje, Da me misli ne progone Poput krivnje suučesnika, Koji ništa nije učinio Da zločine spriječi, Klečala bih pred krajputašem Dok mu ne dosadim. Klečala bih Dok mi koljena ne prokrvare I pr(o)eklinjala ako treba. A kad me suzama mojim obliven, Iz visina pogleda, Zavapila bih još glasnije: Ne daj onima Da bude naše mrtve! Ljubica Kolarić-Dumić