NAKON DVADESET GODINA

Progon iz zavičaja

 

 

Nakon dvadeset godina

Od našeg progona iz zavičaja

Isti osjećaj u grlu,

Ni manji strah pred njima,

Ni slabija čežnja za povratkom.

A kad bih mogla,

Makar u noći

Kradom,

Odnijela bih cvijet majci na grob.

Da mi noge nisu tolikim

Strahom vezane,

Pa da odem!

Da odem kao nekada

U naše selo.

Najprije bih stala na ulazu

Pred krajputašem

I stavila znak križa.

Onako pobožno kao starice 

I kao djeca.

Da nije kasno za molitvu

I za križanje,

Da me misli ne progone

Poput krivnje suučesnika,

Koji ništa nije učinio

Da zločine spriječi,

Klečala bih pred krajputašem

Dok mu ne dosadim.

Klečala bih

Dok mi koljena ne prokrvare

I pr(o)eklinjala ako treba.

A kad me suzama mojim obliven,

Iz visina pogleda,

Zavapila bih još glasnije:

Ne daj onima

Da bude naše mrtve!                                                                    

 

Ljubica Kolarić-Dumić