Stjepan Radić kao predmet manipulacije

Relativni Milanović podlegao Josipovićevoj relativizaciji velikosrpstva

Ovih dana, od brzinske sjednice Vlade u četvrtak 21. kolovoza 2014. u trajanju od ciglih osamnaest minuta, „vleče“ se po medijima priča o Vladinu prijedlogu proglašenja Spomen dana Stjepana Radića. Navodno je time uvažila inicijativu Branka Hrga, predsjednika HSS-a.

HRG: Dan sjećanja na 20. lipnja 1928.

Moram priznati kako je ova vijest odjeknula kao grom iz vedra medijsko-političkoga neba, jerbo mediji o tome nisu davali „ni slike ni tona“. Tražio sam takvu Hrgovu inicijativu i na stranicama HSS-a, ali ju ni tamo nisam uspio pronaći. Zato sam pronašao jednu drugu: prijedlog da se dvadeseti lipnja obilježava kao spomen dan na „Lipanjske žrtve“ 1928. koju je on iznio na konferenciji za medije u Hrvatskom saboru 20. lipnja 2014.

Puniša Račić

I doista, on je „prijedlog odluke o proglašenju Dana sjećanja na 20. lipnja 1928. godine“ kao zastupnik uputio Hrvatskom saboru, a ovaj ga promptno proslijedio Vladi koja ga je jednim „hitrorezom“ već 21. kolovoza stavila na dnevni red – i usvojila.

Vlada: Eto vam Spomen dan smrti Stjepana Radića

Doduše malo „preuređenoga“. Ne malo nego u cijelosti, pače iz temelja i u sasvim suprotnom smjeru. Umjesto Spomen dana na Lipanjske žrtve, žrtve pokolja u beogradskoj skupštini, što je predložio zastupnik Hrg, u Vladinu prijedlogu osvanuo je spomendan  Stjepana Radića! I još je to fino obrazložila ministrica kulture potencijalno najveća i najteža intelektualka u Vladi – Andrea Zlatar-Violić: „Mislimo da je potrebno memorirati njegovu smrt, ali ne i isticanje povijesnih sukoba“. Bože, pa ta ministrica intelektualno, od kad je u Vladi, ne da pada samo po zakonu gravitacije, kako je počelo sa zakonom o HRT-u kojega nam je donosila, već je u međuvremenu dostigla i padanje u crnu intelektualnu rupu brzinom svjetlosti. Naša intelektualna zvijezda pro-padalica. Tko je predlagao memoriranje Radićeve smrti u kolovozu 1928.? Nitko. To je kao otimačina i varka palo na pamet SDP-HNS koaliciji. Jer ako bi se, inače s razlogom, odlučivalo o Radićevu danu, zbog, njegova značaja i uloge u povijesti  hrvatskog naroda, ili možda „naroda iz Hrvatske“, valjda bi ipak trebalo „memorirati“ njegov rođendan. Taj pak nema nikakve veze sa Srbima jerbo se Stipica rodio u području i u vrijeme jednih sasvim drugih „povijesnih sukoba“. Novi su tek nailazili. O Radićevu Spomen danu ipak bi trebalo provesti i malo širu i dužu raspravu, recimo uz sudjelovanje HAZU-a, zaslužio je barem toliko od trominutne  na Vladi. Prebrisati pak „povijesne sukobe“ zaboravom pokolja u beogradskoj skupštini, na istoj Vladi u tri minute i više je nego strava i užas.

Prebrisati ih još u ime nekoga novoga, ustvari iredentističkoga, „bratstva-jedinstva“ te „zjenice oka“ i kralja Aleksandra i Josipa Broza, znači trasirati siguran put („auto-put“) u nove sukobe već sutra, najkasnije prekosutra. I ono najvažnije što se briše: pokolj u beogradskoj skupštini stvorio je temeljne preduvjete za pojavu ustaškog pokreta. Zanemariti „lipanjske žrtve“ i na način da se „memorira“ samo smrt(!!), obična, naknadna, tko zna, eto i čime izazvana, Stjepana Radića, znači i priznati kako su se ustaše pojavile tako reći niotkuda. Možda su nam čak i sudbinski, genetski predodređene. A onda nam je sudbina zapečaćena.

Branko Hrg

Zlatar-Violićka bi, konačno, mogla zmiji stati na glavu, a dostatno je teška da joj ju i zgnječi. Svatko, pri pameti, da ne kažem zdravoj, tko malo snuje hrvatsku budućnost, mislim ovih jedinki koje tu (još) žive, mora o tome misliti, ako još može misliti, ako mu mozak nije popila vrana, odnio Vrag, ili nije usmjeren na drugu stranu. Zar je borba za vlast i predizborna kampanja u kojoj bi dvije i antiseljačke i antiradićevske stranke lovile i „seljake“ i zaostale radićevce, najprije u ime Josipovićevo, zatim stranačko, vrijedna tako fundamentalo antihrvatskog projekta-promašaja kao što je ovaj „spmen dan“, na koncu i poigravanja s Radićem? Nadam se kako će i zastupnik Branko Hrg, ako se ne usudi ustati, a ono barem uzdignuti protiv ovakvoga „tumačenja“ njegova prijedloga.

O Radiću je na sjednici Vlade malo zborio i Zoran Milanović. Te „velik“ te „kontroverzan“ i „antiklerikalan“, upitno je tko su danas „baštinici“ njegove politike i djela… Odlutao je i u gustu šumu, pače prašumu „paradoksalne pravde“, što bi  po njemu bilo umlaćivanje Puniše Račića od strane srbijanskih partizana, iako u tome nema nikakve pa ni „paradoksalne“ pravde. Ono je s jedne strane tek potvrda umlaćivanja kao metode nadirućega totalitarizma u obračunu s političkim protivnicima s brzim naglaskom na etničke Hrvate – od Bleiburga pa križnim putovima do Bitole. Sa srbijanske strane gledeć, likvidacijom Puniše Račića nestao je krunski svjedok ne samo lipanjskog masakra, jedinoga takvoga u suvremenoj, europskoj  parlamentarnoj povijesti, već i katastrofalnoga položaja Hrvata uopće u toj državi. To se onda moglo gurnuti u zaborav i mirno graditi osim ostalih i mit o Jasenovcu. Proglašenja pak ovakvoga „spomen dana“ Stjepana Radića na potpuno je istom tragu i zacementiralo bi takav zaborav.

Mato Dretvić Filakov