Odriče li se Vlada juga Hrvatske?

Autocesta kroz Dubrovačko-neretljansku županiju je kraća i jeftinija

U dnevnom tisku je objavljena informacija sa sastanka predsjednika vlada Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije da su dogovorili trasu Jadransko-jonske autoceste kroz Bosnu i Hercegovinu, čime Republika Hrvatska odustaje od gradnje autoputa do Dubrovnika. Prema objavljenoj karti, autocesta bi iz teritorija Republike Hrvatske ulazila na teritorij Republike Bosne i Hercegovine na graničnom prijelazu Crveni Grm kod Vrgorca. Odatle bi nastavljala u pravcu sjevera, te bi dolinom Trebižata prešla preko Neretve kod Počitelja u dolinu Bregave, a potom pored Ljubinja prema Trebinju, te bi na graničnom prijelazu Nudo ušla na teritorij Republike Crne Gore. (Neki komentatori u Hrvatskoj misle da bi trasa autoceste prolazila kroz Popovo Polje, a ne kroz Rudine sjevernom stranom Bjelašnice.)

Trasu Jadransko-jonske autoceste ovako zamišljaju i crtaju Nijemci.

U bilo kojoj od tih varijanti dogovorena trasa autoceste u širokom luku zaobilazi ne samo grad Dubrovnik nego i cijelo područje Dubrovačko-neretljanske županije. (Moguće i općinu Ravno u Federaciji BiH.) Odvojak postojeće hrvatske dionice Jadransko-jonske autoceste prema Crvenom Grmu jest dionica autoceste Ploče-Ljubuški-Čitluk-Mostar, dakle prema sjeveru kroz Bosnu ka Hrvatskoj i Madžarskoj, dok prirodna trasa Jadransko-jonske autoceste nakon izbijanja na obalu Neretve kod Ploča bi trebala nastaviti prema jugu duž obale Jadrana. To je najkraći pravac prema obalama Jonskog mora, tj. Grčkoj. Jasno je da kraća relacija ne samo što ubrzava promet, već i snižava troškove izgradnje i eksploatacije autoceste. No, te činjenice dogovor u Cavtatu ignorira i utvrđuje znatno dužu trasu.

Takav dogovor predsjednika vlada (da li i parafirani memorandum?!) ne doprinosi temeljnom interesu Republike Hrvatske: neposrednom prometnom povezivanju s jugom zemlje, nego naprotiv, ugrožava cjelovitost zemlje. Hrvatskoj bi preostalo da se pokuša povezati s autocestom gradeći brze ceste (poput autoputa), a s obzirom na konfiguraciju terena to bi moglo biti kod Slanog, Dubrovnika (Gornji Brgat) i Cavtata (Ivanov Krst). No, pitanje je hoće li Republika Bosna i Hercegovina biti voljna i kadra financirati izgradnju dionica tih brzih cesta kroz entitet Republike srpske za potrebe povezivanja Hrvatske s Jadransko-jonskom autocestom. Ovo tim više što te brze ceste neće imati međunarodni značaj, pa se neće financirati sredstvima EU, nego sredstvima neposredno zainteresiranih država, u ovom slučaju Hrvatske! To bi značilo da će EU financirati gradnju autoceste koja će povezati trebinjsko područje s Europom, a Republika Hrvatska brze ceste koje će povezati Trebinje s Dubrovnikom i Konavlima. Pitanje je i koja je dužina tih cesta i koliki su procijenjeni troškovi izgradnje istih.

Navodno je cilj sastanka u Berlinu: izaći pred njemačku kancelarku s prijedlogom stvaranja posebnog fonda iz kojeg bi se financirala izrada projektne dokumentacije za dijelove ceste u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. U taj prijedlog nije uključeno financiranje dionice autoceste kroz Hrvatsku: od Križišća do Žute Lokve, jer se ta dionica možda i ne bi gradila, barem ne o trošku EU! Također, za dionicu od Rijeke do Trsta treba osigurati suradnju Slovenije, koja kako izgleda, nije voljna učestvovati u tom projektu, jer nije uputila svog predstavnika na sastanak u Cavtatu. Dakle, dogovorom predsjednika naše vlade osigurana je podrška Hrvatske Albaniji, Crnoj Gori i entitetu Republike srpske u Bosni i Hercegovini za priključenje na mrežu autoputeva u Hrvatskoj i pristupu fondovima EU iz kojih će se financirati ti projekti, premda nije osigurana podrška Slovenije za priključenje Hrvatske na autocestu prema Trstu, niti financiranje iz fondova EU dionica autoceste koje treba izgraditi u Hrvatskoj!

Štoviše, cijena toj podršci je definitivna prometna izolacija juga Hrvatske, sa svim gospodarskim, socijalnim i političkim posljedicama koje iz toga proizlaze. Još nema nikakve garancije da će se graditi most na Pelješac. S obzirom da se računa da će taj projekt financirati EU, pristanak na povezivanje Dubrovnika brzim cestama na autocestu dovodi u pitanje spremnost EU-a da pored autoceste financira i most, posebice zbog toga što bi on u tom slučaju imao samo lokalni značaj.

Navodno hrvatski građevinari priželjkuju gradnju autoceste na dogovorenoj trasi, jer očekuju da će zaposliti svoje kapacitete. No, takva očekivanja su evidentno nerealna, jer prema dogovoru niti jedan metar autoceste neće se graditi u Republici Hrvatskoj, nego isključivo u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. U Bosni i Hercegovini postoje resursi građevinske operative koja je upravo završila autoput Sarajevo-Zenica i koja ima reference i kapacitet za ovaj posao. Uostalom, vidjeli smo kako je prošla naša građevinska operativa u projektu gradnje autoputa od Podgorice prema Sandžaku. Naivna je zamisao naših građevinara odnosno projektanata da će predložiti konačnu trasu, ako su je političari već dogovorili. Izmještanje trase autoceste u Bosnu i Hercegovinu cijepa jedinstvo teritorija Dubrovačkoneretvanske županije, čime se uništava mogućnost razvoja i opstanka hrvatskog naroda na povijesnom prostoru njegove državnosti.

Tim dogovorom se odsijecaju Ploče, neretvanska dolina i Metković od svog gospodarskog, političkog i kulturnog središta: grada Dubrovnika, jer u gospodarskom pogledu današnja luka Ploče preuzela je ulogu luke Gruž, neretvanska dolina ulogu Konavala, a Metković ulogu Stona. Valja još uočiti da dogovorena trasa autoceste ne samo što odalečuje i de facto odvaja Dubrovnik od ostatka Hrvatske, nego u još većoj mjeri izolira Metković i to ne samo od Dubrovnika, već i od Splita i Zagreba. Neizvjesnost realizacije povezivanja juga Hrvatske s Jadransko-jonskom autocestom imat će za posljedicu prometnu izolaciju tog područja i preusmjeravanje turističkog prometa prema Crnoj Gori i dalje na jug.

Dugoročno, odvajanje dubrovačkog područja od ostatka Hrvatske neumskim koridorom i dogovorenom trasom Jadransko-jonske ceste neminovno vodi u gospodarsko nazadovanje i usmjerava to područje na povezivanje sa zaleđem kroz koje prolazi trasa autoceste i Trebinjem kao gravitacijskim središtem tog „regiona“. Raskidom teritorijalnog kontinuiteta i odustajanjem od izgradnje suvremenih kopnenih prometnica prema ostatku zemlje, hrvatski krajevi južno od Vrgorca postaju u perspektivi bosansko-hercegovačka provincija. Iz navedenih razloga, sa stajališta nacionalnih i državnih interesa neprihvatljivi su bilo kakvi dogovori i aranžmani koji bi učvršćivali cijepanje i odvajanje Dubrovačko-neretvanske županije. Dužnost je svakoga hrvatskog građanina, posebice vlasti, jačati integraciju ovog prostora Lijepe naše, jer je Dubrovnik izvorište hrvatskog jezika i kulture, te čuvar kontinuiteta hrvatske državnosti, nezavisnosti i slobode, a danas kao i oduvijek, naš obraz prama svijetu!

Hrast-pokret za uspješnu Hrvatsku