Bila i Grabovica

Što je skojevac Ivo imao tražiti na hrvatskim stratištima po Hercegovini!?

Karamarko na Bilima. Josipović u Grabovici. Kako su ovo sveta mjesta vezana uz djetinjstvo pisca ovih redaka, odlučio sam ih, svojim malim medijskim reflektorom malo osvijetliti. Bile su malo ogoljeno brdo između Mostara i Širokog Brijega, na kome se svake godine, prve nedjelje poslije Petrovdana održava veliko misno slavlje s narodnim veseljem, u znak sjećanja na teška totalitarna turska vremena, kada su se na tome mjestu, u strogoj tajnosti, održavala misna slavlja. Na spomenutom brdu će uskoro, vjerovali ili ne, zbog velikih hrvatskih stradanja u novijoj povijesti niknuti, najveće u Europi, Groblje mira, s 50.000 bijelih križeva s urezanim imenima i prezimenima. Uz međugorsko vjersko svetište svjetskoga glasa, imat ćemo i veliko nacionalno i međunarodno spomen područje.

Selo Grabovica, 30-ak kilometara sjeverno od Mostara ostat će zapamćeno po stravičnom zločinu, koga su na 33 hrvatska civila izvršili vojnici Armije BIH 8. rujna 1993.godine. Više od polovice, njih 17, se još uvijek vode kao nestali, pa se osnovano sumnja da su njihova iznakažena tijela završila u hladnoj Neretvi. Neretva ih voda odhranila, Neretva ih mrtve prihvatila, pa sad njima sjetnu pjesmu svira, dok obalu valovima dira. 

Grabovica – odavanje počasti pogonulima od muslimanske ruke

Po zapovjednoj odgovornosti, za zločin još nitko nije odgovarao, pa preporučamo blokadu BiH za EU. Nema EU, grakću crne ptice, dok ne padnu krivci Grabovice. Krećući se stazama revolucije i putevima partizanskih brigada, preko Širokog Brijega, Mostara, Neretve, Čvrsnice i Prenja, Josipović se ovih dana morao susresti sa silnim hrvatskim stratištima, pa je tako i u Grabovici zapalio svijeću i položio cvijeće, jer u regiji i zemljama regije, kako on to voli reći, zločini nemaju nacionalnost. Do Sutjeske ovoga puta nije išao. Nije išao niti do Gornje Drežnice u istoj župi, gdje su četnici 1942. godine nad 33 hrvatska civila izvršili još svirepiji zločin, zapalivši ih žive u slamnatoj kući, što im je, s ukupno 142 pobijena civila u Drežnici, poslužilo kao zagrijavanje za veliki zločin u Rami. Knjiga "Rama 1942".

Moguće mu je četnikoliki prijatelj Tomislav Nikolić, s kojim se toga dana susreo u Mostaru, šapnuo u uho, da se toga mane, a moguće je da za to nije niti znao, jer zaista, kako Hercegovinom još uvijek vladaju sekretari SKOJ-a, na mjestu spomenutog zločina još uvijek nije postavljena niti spomen ploča. Nismo čuli da je Josipović u Mostaru dobio tri poljupca 'ko tri smokve od lijepe Hercegovke, ali smo sigurni da ga spomenuta trica od Tomislava Nikolića nije mogla zaobići. 

Groblje mira na Bilima

Mislio je Ivo, kao i Račan na Bleiburgu, ispred Franjevačkog samostana u Širokom brijegu malo nažuljiti koljena, i time staviti točku na taj neugodni slučaj s pobijenim franjevcima, ali to ne će ići baš tako lako. Hoće li baš tako lako ići i 50.000 bijelih križeva na Bilima, kada je i onaj jedan, na brdu Hum iznad Mostara veliki trn u oku za Sefera Halilovića, okorjelog jugooficira i vojnog zapovjednika Armije BiH, koja je u Grabovici izvršila gore spomenuti zločin, a koji kao ozbiljni kandidat za prvog čovjeka BiH otvoreno miloševićevski prijeti da će se na brdu Hum iznad zapadnog Mostara visoko vijoriti unitarna zastava BiH.

Žarko Marić