HODOČAŠĆE NA GROB ZVONKA BUŠIĆA

Najljepša grobna kruna

 

 

Pepelom posut ću kose i obuć opravu crnu,

do groba, slijedit ću zvijezde, što mrakom samotno trnu.

I ne će mi sustići vuci, noge nečujne, bose-

bacat ću kruh za sobom, stazom sjajnom od rose.

Svoje ću isplakat boli i gorak okus krivice,

odlazak Hrvatskog revolucionara,

viteza, Zvonka Bušića od Gorice.

Dinarina sam kći. Ćutim je kroz vene

od devedeset i treće, od rata.

Obašla njene sam vrleti, doce, stražbenice,

po tragu svog poginulog brata.

Našla sam i mjesto o kom ljudi šute;

grob našega djeda, bez križa, bez svijeće…

Onkraj zaboravljene oputine je tamna strana

kamene gromade – Ojađenom sjenom,

vrijeme trpljivo mjeri. Dahom nadojenom lijesu

zatvara vrata, da zvijeri do njega, ne nađu pute.

U dubokoj tami, kosti su domobrana, Hrvata.

U grobnoj jami, gdje samrtni vapaj

steže i mrvi, tek stijenje, on počiva.

Ponekad, u osami, tuga za se me veže,

i tada Dinaru čujem… Pjesmom me doziva.

Kad dođem do Velike Duvjakuše, najljepše brat ću cvijeće

i slušat tužaljku vjetra, dok pali ugasle svijeće…

Niklo iz krvi Hrvatskih bojovnika, naše pokojne braće,

mirisno i divlje, utjehu i lijek, dat će.

Cvijetak, rijedak i ubav – snagu i od smrti jaču; Ljubav!

Stručak ponesen za Bruna, rukama iskopan kamen –

za mučenike Bušiće najljepša grobna kruna;

Dinarskih ratnika znamen!

 

Zdenka Bilobrk