HrvatskaHODOČAŠĆE NA GROB ZVONKA BUŠIĆA Autor: HF04.09.2014 Najljepša grobna kruna Pepelom posut ću kose i obuć opravu crnu, do groba, slijedit ću zvijezde, što mrakom samotno trnu. I ne će mi sustići vuci, noge nečujne, bose- bacat ću kruh za sobom, stazom sjajnom od rose. Svoje ću isplakat boli i gorak okus krivice, odlazak Hrvatskog revolucionara, viteza, Zvonka Bušića od Gorice. Dinarina sam kći. Ćutim je kroz vene od devedeset i treće, od rata. Obašla njene sam vrleti, doce, stražbenice, po tragu svog poginulog brata. Našla sam i mjesto o kom ljudi šute; grob našega djeda, bez križa, bez svijeće… Onkraj zaboravljene oputine je tamna strana kamene gromade – Ojađenom sjenom, vrijeme trpljivo mjeri. Dahom nadojenom lijesu zatvara vrata, da zvijeri do njega, ne nađu pute. U dubokoj tami, kosti su domobrana, Hrvata. U grobnoj jami, gdje samrtni vapaj steže i mrvi, tek stijenje, on počiva. Ponekad, u osami, tuga za se me veže, i tada Dinaru čujem… Pjesmom me doziva. Kad dođem do Velike Duvjakuše, najljepše brat ću cvijeće i slušat tužaljku vjetra, dok pali ugasle svijeće… Niklo iz krvi Hrvatskih bojovnika, naše pokojne braće, mirisno i divlje, utjehu i lijek, dat će. Cvijetak, rijedak i ubav – snagu i od smrti jaču; Ljubav! Stručak ponesen za Bruna, rukama iskopan kamen – za mučenike Bušiće najljepša grobna kruna; Dinarskih ratnika znamen! Zdenka Bilobrk