Umjesto "predsjednika-građanina" moramo izabrati "predsjednika-državnika" Mažuranićeve posvjedočenosti
Za razliku od Strossmayera, Mažuranić nikada
nije iskazivao jugoslavensko usmjerenje niti je
računao s ulogom Srbije u definiranju budućnosti Hrvata,
odnosno Južnih Slavena u sklopu Austrije.
(Dalibor Čepulo, 2000.)
Temeljne teze1
1. U osvitu stvaranja moderne nacije, šesdesetih godina XIX. stoljeća, Hrvatska se našla na sudbonosnom raskrižju (Bi-li ka Slavstvu ili k Hervatsvu). Naime, Između maksimalističke (pravaške ideje samostalne i neovisne Hrvatske) i Strossmayer-Račkijeve minimalističke (nagodbenjaštvo i kasnije ujedinjavanje u jugoslavensku zajednicu), što je 1860-ih izabrala onodobna politika, zagovarana je Haulik-Mažuranićeva optimalistička opcija (koja želi maksimalnu autonomiju unutar Habsburške Monarhije). S tim u svezi, na nacionalnom Velikom Saboru (1861.), kardinal Haulik proročki upozorava na tragične "pogubenaroda": jugoslavizam (koji se „bez prolijevanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva europejskih velevlasti, ne će moći dogoditi“) i komunizam (koji „nije drugo nego nijekanje prava svojine“, što bi zapravo „zaokrenulo vratom ne samo političkom nego i društvenom ljudskom životu“). I dok je Haulika gotovo izrinula, komunistička (jugoslavenska) povjesnica Mažuranića je uvažavala tek kao pjesnika.
2. Međutim, onkraj „iz tuđe“, hrvatska povjesnica „iz vlastite glave“ otkriva: svojim reformama (pravosuđe, politička uprava, gospodarstvo, školstvo i dr.) – u kontekstu i ograničene Hrvatsko-ugarske nagodbe (1865.), gdje se Hrvatska određuje kao suvremeni „politički narod” – ban pučanin Ivan Mažuranić (1873.- 1880.) po crti liberalnog nacionalizma postavlja temelje moderne „hrvatske nacije“. Riječ je o procesu koji se – onkraj Strossmayer-Račkijeva južno (jugo)slavenskog rasizma, tj. jezične koncepcije kao glavne postavke nacionalne identifikacije – “ogleda u afirmativnom tretiranju nacije i države kao nužne i poželjne pretpostavke života pojedinca“ (Mislav Kukoč).
3. S tim u svezi posebnu je ulogu imao prvi svjetovni, tzv. „Mažuranićev školski zakon“ (1874.). Naime, sekularizacija je hrvatskog školstva imala dva cilja: prvo, modernizaciju kojom bi se hrvatski odgojno-naobrazbeni sustav prispodobio europskoj praksi, i drugo, nacionalnu integraciju („političko hrvatstvo“), koja bi, prije svega, omogućila srpskoj (pravoslavnoj) manjini uključivanje u hrvatski politički korpus, tj. hrvatsku naciju. Međutim, duhovna, intelektualna i politička elita hrvatskih Srba a limine odbija „političko hrvatstvo“, vidjevši u tome navalnu „hrvatizaciju Srba“. O čemu je problem? „Duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju [„političko hrvatstvo“ – I. B.] pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku“ (Vasilije Krestić).
4. U tom je kontekstu iznuđen tzv. „Khuenov školski zakon” (1888.) što je – polazivši odmodela „naroda u narodu” odnosno „države u državi” – onodobno dramatično obilježen riječima: "Hrvatska je razvaljena, a srbstvo na tih razvalinah ipak se dići ne može!" (Ivana Banjavčić). Uglavnom, kao moderni nacionalni problem, hrvatsko-srpski se sukob javlja za Mažuranićeva, a produbljuje za Khuenova banovanja, kojega (sukob) na prijelazu stoljeća „pomiruje“ politika „novog kursa“ (1903.), što je preteča aktualne politike „novoga smjera“ (2000.-danas). Naime, tada po crti očigledno sinkronizirane Riječke i potom Zadarske rezolucije (1905.), iz Haulik-Mažuranićeve srednje Europe, Hrvatsko srpska koalicija (1906.-1918.) izlaže Hrvatsku „balkanskim bespućima“ Rački-Strossmayerova južno(jugo)slavenskog imaginarija. Po toj crti, glede prve (rasne) i druge (rasno-klasne) Jugoslavije, posve zamire ideja samosvojna hrvatskog političkog naroda („hrvatske nacije“).
5. Međutim, ni ostvarbom samostalne države (1990.), Hrvatska nije ustavno konstituirana kao suvremeni politički narod, tj. kao „hrvatska nacija“. S tim u svezi, „nije jasno jesu li u 'Izvorišnim osnovama' iz 1990., koje su važne za tumačenje Ustava, država i nacija ista pojava ili dvije te je li nacija, odnosno država sastavljena po narodnom načelu po kojemu naciju čini hrvatski narod ili dijelom po državljanskom načelu ili pak i po manjinskom načelu po kojemu je država sastavljena i od manjina“ (Ivan Padjen). Pače, i nakon obrambeno-osloboditeljskog rata (1990.-1995.), iako je je „Croatia: an nation forgen in war“ (Marcus Tanner), i tzv. „mirnodopski Ustav“ (1997.) obilježava „konstitucionalni kaos“. Središnji je problem u tome što, kao nositelj „kulturne hegemonije“, institucionalizirana znanstveno-kulturna elita (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Hrvatsko društvo književnika, Družba Braća hrvatskog zmaja i dr.) „perom i knjigom“ nije dostatno (o)branila one stečevine – „pravo naroda na svoju državu i demokratski poredak” – što su nam „vjerom i mačem“ odlučno osigurali Hrvatski Branitelji/Dragovoljci. Iako zamagljena tzv. „ćirilizacijom“, ponajbolje to svjedoči i aktualna vukovarska drama, kao još jedno „razvaljivanje Hrvatske”.
6. Naime, pocijeni tzv. “mirne reintegracije Podunavlja” (1996.-1998.) obnovljen je parazitski Khuenovski model (“država u državi”, “narod u narodu”). Iznjedren je tako parapolitički sustav (Srpsko narodno vijeće, Zajednica veća opština isl.), što ga pokriva "etnička stranka s građanskim predznakom" – inače, posve nepoznata inačica u svijetu politološke teorije i političkog praksisa. Dakako, riječ je o Stanimirović-Pupovčevoj Srpskoj demokratskoj samostalnoj stranci (SDSS), koja, kao „balvan u petih rvatskog parlamentarizma", onkraj ikakvih ozbiljnih “državnih” reakcija, svojim „drvenoželjeznim“ (u)strojem drobi i skandalozno narušava hrvatski državni suverenitet. Ukratko, riječ je o programu koji „počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba iz nacionalne manjine u konstitutivninarod“, tj. Republiku Hrvatsku pozicionirati kao „nacionalnu državu Hrvata, ali i kao nacionalnu državu Srba“ (Tonči Tadić). Suprotno tome, i nakon dvomandatna pogubna partnerstva s HDZ-om, Milanovićev će SDS biti „spreman otvoriti vrata SDSS-u“. Usprkos njezina očigledna razvaljivanja suvereniteta u Hrvatskom Podunavlju, što je Vukovarskom stožeru urbi et orbi nedavno potvrdio i Ustavni sud, SDSS se neupitno bilježi kao „liberalno-socijaldemokratska stranka, i njihove su težnje potpuno legitimne i očekivane” (Zoran Milanović). Sapienti sat!
7. I dok hrvatske parlamentarne stranke tako ne poznaju, spomenuti SDSS uopće nepriznaje „hrvatsku naciju”, što je začeta za Mažuranićeva banovanja. Ukratko, njegova je ishodišna izvorno-programska baština: Miletićev sa stranka ugarskih Srba (gdje su Hrvati tek „Srbi katoličke vjere“) ter Bjelanovićeva stranka dalmatinskih Srba (za koju su Hrvati „austro-vatikanska izmišljotina“). Glede potonjeg, ispod čija velikog portreta sjedi u prostorijma stranke, Pupovac je ne tako davno mirno poručio: "Slobodno možete napisati da je Sava Bjelanović jedna od naših inspiracija i vrijednost koju želimo slijediti". Ukratko, kao vodeći ideolog i svojedobno „konzekventni eksponent Miloševićeva [protežno Tadićeva i Nikolićeva – I. B.] političkog interesa u Hrvatskoj“, Milorad Pupovac „onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda“ (Davor Gjenero).
8. Ukratko, polazeći od skandalozne paraepisteme kako „nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima“ (iako, prema drevnokineskoj, „pogrješni pojmovi vode u rat“), ispisujući tako „zločin za pisaćim stolom“, Milorad Pupovac izlaže velikosrpski (vulgo: četnički) projekt „Srbi kao ključ“ (1993.). Kako je isključivo odgovorna za ovaj rat („nova je vlast protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj“), pravdajući tako odmetničko-terorističku Krajinu, on drži da zbog „odsustva konstitucijske moći i konstitucijskog konsenzusa“, Hrvatska ne može biti samostalna nacionalna država, već kao „asimetrična federalna zajednica“. Spomenuti je Pupoovčev „ključ“ u organizaciji Erasmus Gilde prvi put javno demonstriran na poznatom »pomirbenim« okruglom stolom „Srbi i Hrvati“ (Zagreb, Muzej „Mimara“, 20.-22. studenoga 1993.). Nedvojbeno je riječ je o veleizdajničkom skupu, gdje je – pored dogovora »da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat« (Ivo Goldstein) – prema otvorenom priznanju (Vesna Pusić), svjesno prešućen zloglasni SANU-Memorandum (1986.), „kao temeljni uzročnik rata i zla na ovim prostorima“ (Miko Tripalo).
9. U tom ozračju, kao parapolitički stožer za kriminalizaciju Domovinskog rata i, s tim u svezi, nacionalne države, Erasmus Gilda polaže temelje tzv. „Druge Republike Hrvatske“. Naime, kao „kozmopolitsko-liberalna politička femina““ (Zvonimir Berković), polazeći od pseudo aksioma “demokracija ili nacija“, Vesna je Pusić oblikovateljica politike „novoga mjera“ (2000. – danas). Riječ je, dakako, o pseudo aksiomu, budući da su nacija (država) i demokracija su nerazdvojno povezane. Štoviše, „nacionalna država je rodno mjesto modernoj, liberalnoj demokraciji i ona je jedino jamstvo njezinog opstanka” (Ljubomir Antić). Međutim, nakon trećejanuarske smjene, prispodobno Goldsteinovom algoritmu („od nacionalne države ka državi građana“), po crti tzv. detuđmanizacije, svjedoci smo posvemašnje demontaže nacionalne države. Ukratko, naspram predsjednika Tuđmana, koji je „gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova“, sve kasnije, „posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije“, tako da „u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije“ (Marko Grčić).
10. Iako je na vlast došao na krilima „novoga smjera", što je samo inačica pogubna „novog kursa" (1905.), Ivica je Račan izbjegao „Hrvatsko srpsku koaliciju", koja se podmetala preko tzv. „manjinskih lista". Pače, gotovo je njegova oporuka: kako je, spram „politike manjinskih lista", konačno „vrijeme da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate", tj. stvoriti Hrvatsku kao moderni politički narod (hrvatsku naciju). Štoviše, između HDZ-a i SDP-a postojao je dogovor oko »ukidanja manjinskih lista«, čime se »praktički u zakonsku regulativu uvodi pojam političkog Hrvata«. Na žalost, mogući povijesni hod: dok je pod HDZ-om „ostvarena hrvatska nacionalna država", pod vodstvom je SDP-a „ostvarena hrvatska nacija (u koju ulazi manjina etnički Srba) – zaustavila je, višeputno povijesno potvrđena, „srbo-talijanska alijansa". Naime, obilježena „antimanjinskim džihadom", takva je Arlovićeva (SDP) nastojanja Furio Radin osporio „u ime nekog starčevićanskog političkog hrvatstva", što je Pupovac sveo kao „poziv na asimilaciju". Nakon smrti Račana, Arlović je ubrzo pospremljen s političke pozornice. Štoviše, njegovim je razrješenjem, zapaža Milorad Pupovac, „Milanović označio dobar put i možda prva njegova ozbiljna bitka koju je dobio kao lider stranke“. Sapienti sat!
11. Na taj način, željkovano „političko hrvatstvo“, kao ostvarba Mažuranićeve ideje „hrvatske nacije“, zatrto je u startu i zagubljeno u zagrljaju dvomandatne „hrvatsko-srpske koalicije“ kao osovina politike „novoga smjera“. Po crti tobožnjih „europskih vrijednosti“, to novo iskovano bratstvo toplo je pozdravljeno, posebice nakon legendarna Sanader-Pupovčevim svretosavsko-božićna domjenka u Novinarskom domu. Međutim, kao školski primjer zlorabe vjere u političke svhe, ta će se Sanader-Pupovčeva klerikalna parade ubrzo pokazati kao kulisa za pomno ispredanje kriminalno-koruptivne mreže. Utoliko, više je od duhovitosti kako je Hristos voskrese! zasigurno „najskuplje naplaćena božićna čestitka u sveukupnoj povijesti kršćanstva“ (Zoran Ferić). Naime, lansiran po crti Pupovčeve pobožnosti, „Sanader je prezidencijalizirao vlast te postavio čvrste temelje klijentelističko-korupcijske piramide i 'pokroviteljske demokracije'“ (Mirjana Kasapović).
12. Sve u svemu, onkraj liberalno-demokratskih vrijednosti, etnocentrističko-koalicijsko partnerstvo učinilo je Hrvatsku taocima vješto osmišljene političke demagogije koja je, uz posvemašnju frustraciju i nezadovoljstvo, dovela Hrvatsku na rub bankrota. Nakon Sanaderova puta za Remetinec, po svemu sudeći, remetinečka vrata očekuju i „sekularnog srpskog patrijarha“. Ne samo što je s najviša državnog vrha otkriven kao „etnobiznismen i rekater hrvatske vlade“, Miloarad Pupovac „ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati“. Zapravo, iza božićne politike „lomljenja pogače“, vođena je politika nacionalnih sukoba niskog intenziteta, „tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika“ (Ivo Josipović). U svakom slučaju, usprkos si Milanovićeve obrane „vojnika Rajana“, nakon znanstvene lustracije glede mu „zločina za pisaćim stolom“, Državno će odvjetništvo vjerojatno rastvoriti debeli „Dossier Pupovac“(gdje je posebno intrigantan „slučaj Šreter“).
13. Sve u svemu, kako tek egzemplarno svjedoči opisana Milanovićeva “slučajna Hrvatska“, hrvatske su parlamentarne stranke uopće, a posebice u ozračju spomenute politike „novog smjera“, programski posve onkraj dovršenja Mažuranićeva projekta političkog naroda („hrvatske nacije“). Utoliko, skandal je i zloraba prvoga reda, kad se Hrvatska Narodna Stranka (HNS) poziva na baštinu Strossmayera i Mažuranića i, s tim u svezi, da je Savka Dabčević – Kučar „majka utemeljiteljica moderne Hrvatske“ (Dakako, zna se tko je kćerka!). Međutim, ne samo što su spomenuti „baštinici“ politički dva različita svijeta (v. moto), pseudoaksiomatikom „demokracija ili nacija“ upravo je „kćerka moderne Hrvatske“ – Vesna Pusić in nuce zatrla Mažuranićeve začetke nacionalne (političke) identifikacije, koju je barem tendencijski dohvaćala „Tuđmanova Hrvatska“ (1990.-2000.). Ukratko, kao stožerna točka politike „novog smjera“, naspram neostvarene „hrvatske nacije“, rečena je pseudoaksiomatika nepovratno ušančila (o)pozicionalnu „partitokraciju“, kojom je „shizofrena Hrvatska“ gotovo zakonito dovedena do samoga ruba moralne, političke, društvene i gospodarske provalije.
14. U tom kontekstu, iako zabačena, prigodna obljetnica „bana pučanina“, ako ikad, traži dužno prisjećanje (Mažuranić redivivus). S tim u svezi dobar su poticaj i zahuktali predsjednički izbori. Naime, naspram otvorena „jutarnjačka“ drukanja za Josipovićevu, tek bi – po crti konačno ustavno uspostavljene „hrvatske nacije“ – Mažuranićeva „razumna Hrvatska trebala postati platforma za modernizaciju društva“ (Davor Butković). Utoliko, nimalo nije svejedno: hoćemo li izabrati „predsjednika-građanina“ Mesić-Josipovićevske ili „predsjednika-državnika“ Mažuranićeve posvjedočenosti. Ako je riječ o potonjem, vjerojatno, rado bi se čuo glas: „HRVATSKA NACIJA, u koju spada ukupnost pojedinaca, što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta, u središtu je moje kampanje i PROGRAMA“. Tek na toj platformi, onkraj novosmjerno-balkanske „(č)etničke“, željkovana bi „razumna Hrvatska“ izvorno-europskim pravcem zabrodila nemirnim vodama zapadne „liberalne demokracije“.
15. Zbog svega toga, glede pobude Kraljevske Akademije – Zagreb, Hrvatski bi sabor mogao/trebao uvesti „Dan sjećanja na Ivana Mažuranića“ (20. rujna, dan njegova ubanjenja), dok bi na Banskim dvorima Hrvatska vlada podigla spomen-obilježje: „Ovdje je stolovao ban pučanin IVAN MAŽURANIĆ (1885.-1885.) – otac moderne Hrvatske i začetnik njezine nacije.“ Naime, kada već, pače i pod egidom UNESCO-a, nije službeno organizirana nacionalno-državna obilježba rečene obljetnice, bio bi to simbolički dug prema čovjeku, ako ništa glede mu u ovom času proročke opomene: „U ovoj zemlji, ako je prodamo, ne će kosti naše mirno počivati“. Sve u svemu, otkrivanjem zaboravljene i raskrivanjem zlorabljene baštine državnika – „bana pučanina“, naspram „iz tuđe“, hrvatska nacija – kojoj, usprkos Pupovčeva velikosrpsko-četničkog „ključarenja“, nepovratno politički pripada i manjinski srpski (pravoslavni) etnos – ima pravo pisati povijest iz „vlastite glave“. U suprotnom, ostaje ona duboka stekliška p(r)ouka: »Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju«.
Temeljni izvori:
1. Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Vlastita naklada, Zagreb, 2006.
2. Prema-vukovarskoj-povelji-slobode - www.hu-benedikt.hr
3. Velebitna izjava – www.hrvatski-fokus.hr
4. Dopunjak Velebitnoj izjavi- www.hrvatski-fokus.hr
5. Riječka izjava – www.hrsvijet.net
Bilješka:
1. Prerađene i proširene teze glede svečane Akademije što su je – o 200. obljetnici rođenja Ivana Mažuranića (1814.-2014.) – 15. rujna 2014. u Zagrebu organizirale Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori, Hrvatska akademska zajednica Kralj Tomislav i Kraljevska akademija – Zagreb.