Zajčeva skladba spojila Hrvate, Čehe i Japance

Kako je Zrinski dospio u Japan i kakve zasluge za to imaju Česi?

Ima tome već nekih četrdesetak godina kako je Zagreb posjetila delegacija japanskih liječnika. O onome što se tom prilikom zbilo moje informacije potječu iz druge ruke pa se unaprijed ispričavam ako moja interpretacija nije sto posto točna. Ukratko, na završnoj svečanosti s obaveznim glazbenim programom japanski gosti zamoljeni su da i oni nešto otpjevaju. Slijedilo je kratko došaptavanje (na japanskom), nakašljavanje da bi se pročistila grla, a onda se iz redova gostiju skladno zaorilo „U boj, u boj, mač iz toka braćo…“ Iznenađenje domaćina bilo je potpuno – na stranu činjenica da su to bile godine kada se tadašnja vlast ozbiljno mrštila na tu skladbu – nego su je štoviše gosti otpjevali na sasvim korektnom hrvatskom. Oporavivši se od iznenađenja, domaćini su pitali goste odakle znaju tu pjesmu. Odgovorili su im da se ta skladba već desetljećima nalazi na repertoaru svakog iole pristojnijeg pjevačkog zbora u Japanu.

No sada je na Japancima bio red da se začude, kad su čuli da se radi o vrlo popularnoj hrvatskoj skladbi jer su do tada bili uvjereni da se radi o češkoj pjesmi! Slično iznenađenje doživio je i naš poznati znanstvenik Vladimir Devidé, kad je za svog boravka u Japanu na ulici sreo nekog klinca koji se sa školskom torbom na leđima vraćao iz škole i putem zviždao istu poznatu melodiju. A ako ne vjerujete u sve što sam vam ovdje ispričao, uključite svoje računalo i pogledajte YouTube – pod naslovom U boj u boj vidjet ćete i čuti zbor od tisuću Japanaca koji pjevaju ovu skladbu na hrvatskom. Slučaj je očito interesantan i zaslužuje da ga podrobnije razmotrimo upravo u godini u kojoj se obilježava stota godišnjica smrti skladatelja ove pjesme Ivana Zajca i autora teksta Franje Markovića.

Početak priče vraća nas unatrag u godine nakon Prvog svjetskog rata. Na istoku Rusije okupio se veliki broj bivših austrijskih vojnika, dijelom ratnih zarobljenika, a dijelom čehoslovačkih legionara koji su se borili na ruskoj strani, a koji su očekivali repatrijaciju. Jedna grupa od 850 sada već bivših legionara ukrcala se u Vladivostoku na američki brod Heffron, koji ih je trebao prevesti u Europu. Međutim, brod je putem doživio havariju u tjesnacu Shimonoseki, navodno zbog „znatiželje“ kapetana (prečesto je zavirivao u bocu) pa se morao zaustaviti u japanskoj luci Kobe radi popravka koji se odužio i protegnuo na puna dva mjeseca. Za to vrijeme vojni je orkestar (a kakva bi to bila češka vojna postrojba bez glazbe!) svakodnevno na obali svirao koračnice i druge popularne skladbe. Nekom neobjašnjenom slučajnošću, na repertoaru se našla i skladba U boj, u boj iz opere Nikola Šubić Zrinski Ivana Zajca. Ta glazbena događanja nisu mogla proći nezapaženo i privukla su pažnju lokalnog stanovništva koje se svakodnevno okupljalo i slušalo taj besplatni koncert. Ubrzo su kontakt s orkestrom uspostavili i predstavnici elitnog sveučilišta Kansei Gakuin i predložili suradnju. Marljivo su prepisivali note i tekstove najpopularnijih skladbi, a od svih im se najviše svidjela baš U boj, u boj. Kad je došao čas rastanka, japanski sveučilištarci oprostili su se od legionara upravo tom kompozicijom koja je u narednim godinama postala i neslužbena himna njihovog sveučilišta i ostala to sve do danas, a od njih su je ubrzo preuzeli i drugi zborovi.

Popularnost ove zborske pjesme ponukala je Japance da saznaju i nešto više o njenom porijeklu. Do prije nekoliko desetljeća, zapravo sve do osamostaljenja, o Hrvatskoj se u Japanu znalo vrlo malo, a tome je doprinosila i japanizirana verzija engleskog izgovora latinskog imena Croatia – na japanskomKuroachiya. A pošto na japanskom kuro znači crno, mnogi su i podsvjesno Hrvatsku smještali nekamo na Crni kontinent i bili su iznenađeni kad su otkrili da u Hrvatskoj ne žive crnci. Na sreću, to se u međuvremenu promijenilo i danas Japanci, koji su inače vrlo temeljiti, o Hrvatskoj znaju mnogo više – da ne govorim o japanskim turistima koji svake godine posjećuju našu zemlju u sve većem broju. Pričao mi je jedan turistički vodič da je zadovoljstvo raditi s Japancima – znatiželjni su kao djeca, ali disciplinirano slijede vodiča i pristojno i sa zanimanjem slušaju njegova objašnjenja i pritom se ne dosađuju i ne zijevaju kao neki drugi.

Nastoje što više vidjeti i sve fotografirati, a opremljeni su fotografskom tehnikom kao profesionalci. Također, njihova djeca u školama uče i o pojedinim detaljima iz hrvatske povijesti, među ostalim i o bitci kod Sigeta i, naravno, o Zrinskom. Zrinski im posebno imponira jer sukladno japanskim ratničkim tradicijama u njihovom sustavu vrijednosti više kotira junački poraz nego olako izvojevana pobjeda. Zanimljivo je da su svojevremeno japanski vojni teoretičari dugo s divljenjem proučavali poraz američkog generala Georgea Custera u bitci sa Siouxima kod Little Bighorna, dok je za ostale to bio suludi pothvat i besmisleno žrtvovanje ljudskih života. Slično tome, u nedavnoj povijesti više su cijenili bitku za Iwo Jimu, gdje su branitelji izginuli gotovo do posljednjeg, nego napad na Pearl Harbor u kojem su desetkovali američku pacifičku flotu. Bili su spremni izginuti do posljednjeg čovjeka braneći japanski teritorij; predaja nije dolazila u obzir, sve dok ih vlastiti car u govoru preko radija nije poučio da u životu ima trenutaka kada treba prihvatiti neprihvatljivo i podnijeti nepodnošljivo, i tako ih pozvao da mirno prihvate kapitulaciju. Stoga se ne treba čuditi da je popularnost Zajčeve skladbe u Japanu u kontekstu povijesnih podataka još više porasla.

 Dopustite mi jednu malu digresiju: istini za volju, U boj, u boj nije jedina hrvatska pjesma koja je postala popularna u Japanu. Japanski pjevač Seiji Tanaka snimio je 1976. Paljetkovu pjesmu Marijana, s tekstom na hrvatskom i japanskom, i postigao znatan uspjeh. Od Tanake preuzeli su je i snimili i neki dječji zborovi, koji pjevaju naizmjence jednu strofu na hrvatskom i jednu na japanskom. Ako vas zanima kako Marijana zvuči na japanskom, pokušat ću vam to dočarati sljedećom usporedbom:

               O Marijana.                                                                   O Mariyana

               slatka mala Marijana,                                                    kawaii Mariyana

               ja ću te čekati                                                                kimi o matsu yo

               dok svane dan.                                                               asa made.

                                         (prijevod na japanski je doslovan)

No vratimo se Zrinskom i njegovoj popularnosti u Zemlji Izlazećeg Sunca. Premda je U boj bila samo jedna od skladbi u repertoaru češkog vojnog orkestra, Japanci su, i ne znajući o čemu se radi, u njoj prepoznali ratnički ritam i zanos i zato im je postala tako bliska. Na žalost, nema podataka o češkom orkestru i njegovom kapelniku koji ju je prezentirao Japancima. Bez obzira na to, mislim da mu dugujemo zahvalnost za njegov doprinos popularizaciji hrvatske kulture u dalekom svijetu.

Dubravko Dosegović