Samo naivni mogu vjerovati bivšim udbašima i Udbinim dokumentima
Miljenko Manjkas na portalu Direktno.hr objavio je informaciju da je Josip Perković, točno 12 dana prije nego je bio priveden, pred kamerama autorizirao popis suradnika Službe državne sigurnosti (Udbe). To mu je poznato jer je tijekom 2013. godine intenzivno komunicirao s Perkovićem dok je pripremao dva filma: „Lex Perković – Tajna udbaškog ubojstva“ i „Hrvatska šutnja i izdaja“. „U jednom od tih razgovora gospodina Perkovića sam pred kamerama suočio s dva dokumenta: „Rekonstrukcija službe“ i „Suradnička mreža“. Zamolio sam ga da mi potvrdi autentičnost i preciznost tih podataka, što je on i učinio. Spomenuti dokumenti klasificirani su kao državna tajna i trebali su završiti u ladici predsjednika države, Vlade, Sabora i šefa obavještajne službe. Međutim, nakon što su procurili korišteni su najčešće u političkim obračunima, u pravilu selektivno. Spomenuta autorizacija zato će nekima teško pasti. Jer, ona razotkriva sve manipulacije iz prošlosti i razobličuje sve koje bi se tek mogle dogoditi“, napisao je Manjkas.
Tjednik Express od 3. listopada 2014. na naslovnoj stranci najavljuje da će Perković otkriti imena Udbinih doušnika i provokatora čemu se nada ne mali broj žrtava manipulacija popisima suradnika Udbe u iseljeništvu ali i u Hrvatskoj. Međutm, Manjkas upozorava kako je suradnička mreža KOS-a puno “zloćudnija” od one Udbine. „Površna tumačenja rada jugoslavenskih tajnih službi sklona su izjednačavanju, premda su suradnici KOS-a kud i kamo zloćudniji od Udbinih. Dovoljno je napomenuti da svi suradnici KOS-a, prije ili kasnije, završavaju u Beogradu i sudjeluju u agresiji na Hrvatsku, a gotovo svi suradnici SDS-a ostaju u Hrvatskoj, a većina njih, na ovaj ili onaj način sudjeluje u njezinoj obrani“, uvjeren je Miljenko Manjkas. To je posebice dolazilo do izražaja tijekom Domovinskog rata. Mnogi će se sjetiti dezinformacija kao npr. da je Vukovar pao izdajom, da je Franjo Tuđman izdao Hrvate u Bosanskoj Posavini itd. Neiskusni zapovjednici običavali bi govoriti kako su iz Zagreba dobivali naredbe da zaustave uspješne vojne akcije protiv neprijatelja. To mi je npr. više puta tvrdio Pajo Šimić iz Gospića.
Perkovićeva autorizacija popisa udbaša sigurno bi mogla teško pasti nekim njegovim suradnicima koji su od suradnika postali njegovi najljući neprijatelji. Bojim se ipak da Perkovićev popis ne će razotkriti sve manipulacije iz prošlosti i razobličiti sve koje bi se tek mogle dogoditi u budućnosti ukoliko mu u tomu ne budu pomogle službe zemalja koje su surađivale s Udbom među kojima je i njemački BND.
Suđenje Krunoslavu Pratesu pokazalo je da sigurnosno informativne službe demokratskih zemalja, u kojima su živili politički aktivni hrvatski iseljenici, iz nekih svojih razloga, nisu razotkrile njegovu umreženost s agentima Udbe koji su nosili maske tobože hrvatskih ekstremista. Osim što je bio urednikom Hrvatske države Ivana Jelića, Prates je bio povjerenik za Europu Hrvatskoga tjednika, glasila HDP-a Nikole Štedula!
Ni izvorni dokumenti Saveznoga sekretarijata za unutarnje poslove, Uprave za informatiku i Centra za dokumentaciju koji nose naznaku „strogo poverljvo“, nisu sami dostatni za izvođenje sigurnih zaključaka. Tako npr. dokument o Stjepanu Bilandžiću na 40 stranica, na stranici 21. piše: „Sahrana je iskorišćena za napade na SFRJ i okrivljavanje SDB za ubistvo Milićevića. Dana 19. 2. 1980. u Frankfurtu su održane antijugoslavenske demonstracije povodom ovog ubistva. Glavni organizator bio je T. Mičić, koji je u sklopu pripremanja ovih demonstracija, 15. 2. 1980. navodno održao sastanak sa S. Bilandžićem i Brankom Bradvicom.“
U fusnoti stoji: „Preko našeg izvora saznali smo da su 16. 5. 1980. ekstremisti braća Marijan i Žarko Šuto i Miroslav Herceg putovali u Keln na kontakt sa S. Bilandžićem, kako bi ga informisali o ulozi Tomislava Mičića u likvidaciji N. Milićevića. Krajem marta 1981. kod Bilandžića su boravili Ljubomir Dragoje i Miroslav Herceg i predložili mu likvidaciju T. Mičića, jer su ubedjeni da je on ubio N. Milićevića. Medjutim, ovaj nije prihvatio predlog.“ Jesu li navedeni bili hrvatski „ekstremisti“ ili korisne budale, na temelju samo tog dokumenta ne možemo zaključiti.
U uvodu u materijal o Stipi Bilandžiću se upozorava da „Dokumentalistička informacija ima za cilj da na jednom mestu, u određenoj formi, iskaže podatke kojima dokumentacija raspolaže o jednom licu, objektu, instituciji, pojavi ili akciji. Njena osnovna funkcija je da sublimira sve raspoložive podatke, pre svega tačne, proverene podatke, ali i one koji nisu provereni, nisu potpuni, čak i podatke koji međusobno protivureče ili se isključuju. Tako grupisani podatci treba da pokažu čime dokumentacija raspolaže, gde su praznine nedostaci formalne sadržinske prirode, koje podatke treba eliminisati iz dokumentacije (netačni, zastareli, koje dopuniti, selektirati, klasifikovati i indeksirati. Ovaj dokumentacioni materijal treba da pomogne da se sva raspoloživa saznanja koncentrišu na jednom mestu, da se dokumentacija oslobodi svega što čini balast i što je u njoj netačno, da inicira neke aktivnosti službi bezbednosti, operativna i analitička istraživanja i u tome pruži svoj doprinos.“
U materijalu o Stipi Bilandžiću opširnije je prikazana borba Hrvata protiv izručenja Stipe Bilandžića Jugoslaviji u zamjenu za članove Rote Armee Fraktion uhićenih u Beogradu. „U sklopu ove aktivnosti antijugoslavenske emigracije, u Karlsruehu su rasturana dva letka, štampana na nemačkom jeziku i to: prvi letak pod naslovom „Nema isporuke nemačkih terorista za Hrvate u emigraciji“, ustaške emigrante prikazuje kao borce za slobodu, a kao njegov izdavač pominje se Ivan Cerovac iz Minhena; drugi letak sadrži spisak ustaških emigranata ubijenih u SR Nemačkoj, van SR Nemačke i lica nad kojima je pokušano ubistvo. U letku se ističe da je organizator tih ubistava SDB, a za pojedine poginule navode se i njihovi navodni egzekutori“. Stipe Bilandžić je još živ i mogao bi reći zašto se nije dao nagovoriti za ubojstvo Tomislava Mičića i tko su ljudi koji su ga na to pokušali nagovoriti.
Kako je došlo do sumnjičenja Ivana Cerovca za suradnju s Udbom, ne znam. Iz materijala o Bilandžiću vidljivo je da Udbini dokumenti donose i netočne informacije, a u iseljeništvu je poznato da su neki Hrvati likvidirani dezinformacijama da nisu dobri Hrvati ili da su za očuvanje Jugoslavije (Brkić, Cikoja). O tomu je pisao Drago Sudar. Miljenko Manjkas je optimist. Vjeruje da će autorizirani Perkovićev popis udbaša i suradnika Udbe razotkriti sve manipulacije Udbe u prošlosti i razobličiti buduće manipulacije. Nisam u to previše uvjeren.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više