Fenomen Bandić

Tko će ostati, a tko će se odreći gradonačelnika

Uzimajući u obzir podrijetlo, mentalitet, obrazac ponašanja, urođenu asertivnost, koja po potrebi prerasta u agresivnost i sve ostale varijable i konstante, ako konstante  uopće postoje u pojedinim jednadžbama, što su bile potrebne za rast, razvoj, uspon, dugogodišnje  održavanje  i ostajanje u samom vrhu politike, aktualnoga zagrebačkog gradonačelnika, mora se priznati kako se on ipak ne uklapa u tu  opću prosječnu sliku i viđenje. On je fenomen, na kojem bi mnogi mogli doktorirati, ako multidisciplinarnim istraživanjem žele tu „zagonetku“ riješiti i otkriti. Njegov modus operandi i modus vivendi je specifičan po mnogo čemu. To se ne može  lako shvatiti, a kamoli  logično objasniti.

Mnogo toga dobrog, prepoznatljivog, milosrdnog, ljudskog i novog je u Zagrebu napravio. Njegovo „delanje“ u Zagrebu je metropolu obilježilo zadnjih dvadesetak godina u mnogo čemu. Pod raznim utjecajima, za svakojake potrebe uslijed unutarnje i vanjske motivacije, malo-pomalo se sve to otimalo kontroli, postajalo netransparentno i prelazilo je u „apsolutizam“, destrukciju, populizam, nepotizam, egoizam, klijentelizam…, što je u gradonačelnika stvorilo bahatost, prividnu svemoć, marginalizaciju pojedinaca, grupa, političkih skupina, neistomišljenika i „neprijatelja“. “Zagreb, to sam ja“ bio je njegov moto i odnos prema svima. U tome su ga mnogi podržavali i „hranili“ njegov ego.

Godinama se o tome govorilo, pisalo, prijavljivalo, anonimno i s imenom i prezimenom, ali se sve to „pospremalo“, iz nekih običnom čovjeku neobjašnjivih razloga. Još 2010. godine  Petar Kuzmič je napisao: “Balkanski Bandić nije ni sposoban ni dostojan da nas vodi u Europu. Nedostaju mu osnovna znanja, elementarna kultura, diplomatske vještine, državničko držanje. Religija mu je licemjerna, domoljublje lažno a milodari koje raznosi po crkvama i zajednicama diljem Lijepe naše samo su dio političko-populističkog podmićivanja s kojim se mora kršćanski i europski raščistiti.”Od tada se puno toga dogodilo. Negdje sam pročitala kako su neki učenici na temu što žele biti kad odrastu u zadaćnicama napisali nešto što bi se moglo svesti  pod zajednički nazivnik: „Kad odrastem, bit ću Bandić“. Tome se nije bilo dovoljno i dosta samo smijati. To je malo veći problem koji zaslužuje podrobnu analizu i „put prema putu“ da se takvo što više nikada ovdje ne događa. To je jedna sasvim druga priča i problem kojim se bi svi trebali baviti i rješavati ga, a ne samo prosvjetari, jer zasigurno i među njima ima onih koji razmišljaju poput  dječaka koji žele „biti Bandić“, naročito ako ih je on zaposlio, postavio ravnateljima škola ili na neku drugu funkciju u vezi sa školstvom. Sada će se vidjeti tko mu je uistinu prijatelj, rodijak, kum, drug i vjerni suradnik, a tko će pobjeći glavom bez obzira iz njegova okruženja i praviti se da ga uopće ne pozna ili da ga je sasvim slučajno sreo dva puta u životu.

Opće je poznata stvar da je „svojima“ omogućio dolazak u ovaj grad, osiguravao im stanovanje i zapošljavanje, uz ostale beneficije, koje ostali stanovnici ovoga grada nisu imali, pogotovo oni autohtoni agrameri iliti purgeri, koji su mu dobro došli i bili iskorišteni u zadnjoj kampanji za gradonačelnika. Pravo je pitanje hoće li ga se sada odreći čak i oni koji su ga na javnim mjestima vukli za rukav pred TV-kamerama, uz povik, kao „s brda na brdo“ „Milane, sredi mi ono već jedanput.“ Milan je sređivao štogod je kome mogao i htio, a mogao je puno. Bilo bi mi zaista žao da sada ispadne bedak, jer je mnogima poslužio kao sredstvo i alibi za razne marifetluke i rodijačka ortaštva i biznise, u mnogim područjima i segmentima.

Ne mogu se pretvarati i pisati kako mi je žao što je priveden, jer sam  to priželjkivala, naročito od kada se počeo ponašati apsolutistički, s određenim cinizmom, podcjenjivanjem, ironijom i ruganjem mnogim  građanima ovoga grada. Gledajući, slušajući i čitajući, po mnogim medijima sve ono što je od jučer napisano o gradonačelniku, moram priznati kako  mi je zaista, iskreno žao čovjeka u njemu, što si je sve to dopustio, što nije znao stati i preusmjeriti se. Za sve to što mu se pripisuje nije i ne može, ukoliko i bude proglašen krivim, biti kriv on sam. Oni koji su ga podržavali, koji su mu odobravali, koji su mu stajali iza leđa su jednako krivi, iako ne i više. Posebice bi trebalo obratiti pažnju, na one gradonačelniku bliske suradnike, za kojima se vuku poveći „repovi“, a ostali su na svom radnom mjestu, nakon uhićenja gospodina Bandića.

Ankica Benček