Zajednička ideologija srbočetničkih ideologa Srbije i jugokomunističkih ideologa u Hrvatskoj
Sve ono što se od 2000. godine događa u samostalnoj Tuđmanovoj Hrvatskoj, jasno ocrtava zajedništvo velikosrpsko-četničkih i hrvatskih jugokomunističkih ideologa. Da bi shvatili određene nelogičnosti u Hrvatskoj, kao što su neke činjenice koje pokazuju otvorenu pristranost jugo-komunističkih ideologa prema srbočetničkoj ideologiji, a očito na štetu Hrvatske, i hrvatskog naroda, govori da postoje veliki razlozi za takav odnos hrvatskih jugo-komunista. To istovremeno govori koliko su u stanju činiti razne oblike veleizdaje samo da bi prikrili ili otvoreno zaštitili sebe, svoje očeve i ili one čiji su ideološki slijednici.
Jedan od osnovnih velikosrpskih programa je vladanje nad hrvatskim narodom, a to se može ako se tim narodom zavlada na bilo koji način. Najlakše, ako se taj narod, Hrvati, prikažu u svijetu kao zločinački narod. Zbog tih razloga, srbočetničkim ideolozima treba mit u ustaškom logoru Jasenovac s ogromnim žrtvama Srba, Židova i Cigana. Zbog toga su žrtve Jasenovca brojčano umnožavane po tisuću puta, kako bi se lažima prikazalo da je hrvatski narod zločinački narod. Na taj način dobiva se podrška u svijetu za pokrivanje srbočetničko-komunističkih zločina na ovim hrvatskim prostorima.
U skladu s tim programom, hrvatski jugo-komunisti, umjesto da se stave u zaštitu Hrvatske i hrvatskog naroda, oni svaku godinu idu u Jasenovac, čime dokazuju da pristaju na srbočetničku politiku laži i optuživanja, s tim da je odavanje pijeteta žrtvama Jasenovca sporedna stvar, a glavni zadatak je konstantno desetljećima iznošenja laži i umnoženja broja žrtava Jasenovca. Istovremeno, negiraju zločine srbočetničko-komunističkog režima, posebno masovnih smaknuća Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu. S tom svrhom ukinuli su pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijetetu tim žrtvama.
Ivan Zvonimir Čičak, još 2012. godine, ispred HHO-a kaže kako ne želimo produbljivati mržnju pa kaže: „Hrvatski helsinški odbor upozorava na ono što se događa u našem susjedstvu, a što može imati nesagledive posljedice za međusobno razumijevanje i dobro susjedsku suradnju. Naime, srpski mediji izvještavaju o promociji knjige profesora Živanovića koje su posvećene onome što se navodno događalo u jasenovačkom sistemu ustaških logora. U knjizi se ističe da su došli do imena 371 katoličkog svećenika koji su klali, ubijali, mučili, silovali žrtve, a gotovo svi bili su franjevci. Zbog tih će napisa, kaže Čičak, Izvršni odbor HHO-a na sjednici koja će se održati potkraj tjedna predložiti Saboru, Vladi i drugim političkim, društvenim, kulturnim i religijskim institucijama konkretne mjere za suzbijanje širenja te mržnje i opasne teze o genocidnosti hrvatskog naroda. Njihove tvrdnje plod su bolesne i zlonamjerne mržnje. One su samo nastavak pisanja o ustaškom režimu tijekom jugoslavenskog komunističkog režima.“ Poručio je Ivan Zvonimir Čičak (Večernji list, 13. ožujka 2012. str. 7.).
Podsjećanje na stoljetno četnikovanje po Hrvatskoj
Vladimir Bakarić 6. veljače 1945. godine uključio se u jugokomunističku propagandu, pa je Katoličku Crkvu otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje. (Jugokomunistička propaganda). Vladimir Dedijer Jugoslavenski povjesničar kaže da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 do 1.200.000 Srba. (Jugokomunistička propaganda). Patrijarh Pavle je tražio kao poglavar SPC da se veliki dio hrvatskog teritorija, na kojem žive Srbi, „mora naći pod zajedničkim krovom sa sadašnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“. U uskrsnoj poslanici 2001. godine, koja je čitana u svakoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi na svečanoj uskrsnoj misi, izmislio je stotine tisuća Srba u logorima Hrvatske, prigodom uskrsne mise poručio je Srbima da je navodno samo u logoru Jasenovac, tijekom Drugog svjetskog rata, ubijeno 700.000 Srba, „ako ne i više, ne manje“. Tu su Hrvati, prema riječima patrijarha Pavla, ubijali Srbe „krvožderjem“. Prema njegovim riječima, Jasenovac je čak „novo raspeće Hristovo“ i „grijeh svih grijehova“, te da je za patrijarha Pavla taj zločin Hrvata „do danas ostao neokajan i nepokajan“. Svojom poslanicom Pavle je ubrzao podizanje barikada i noćnih straža pred srpskim selima u Hrvatskoj svojim „strahovima“ da se Srbi u Hrvatskoj danas (1991.) nalaze „pred novim bratoubilaštvom“. Kasnije, u svom pismu 1991. godine, tijekom rata u Hrvatskoj izjavio „Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“.
Kratko vrijeme potom Sveti Arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve donosi u siječnju 1992. godine odluku da ne priznaje granice između jugoslavenskih republika, a također će biti donesena odluka da se samo dvije godine nakon pokolja Bošnjaka u Foči tako otvori Duhovna akademija Svetoga Vasila Ostroškog.
Kako izgleda moral i laži velikosrpskih ideologa, to je patrijarh Pavle pokazao, kada je 15. ožujka 1999. godine došao u Zagreb. U propovijedi je rekao: „dileme nema oko opredjeljenja za poštivanje hrvatskog Ustava i zakona te odnosa prema domovini“. Dileme nema ni prema civilizacijskoj „integraciji u hrvatsko društvo“. U završnom dijelu rečenice: „veliko zlo je u ovom ratu zadesilo hrvatski narod, ali i srpski. Mnogi naši sunarodnjaci su u njemu učestvovali“. To nemoralno lažno preobračenje sastavni je dio srpske politike koju je promovirao kreator srpskih laži Dobrica Ćosić. Tako, u svom romanu „Deobe“, Ćosić je opisao srpsku laž kao vrlinu, pa kaže: „Lažemo, da bismo obmanuli sebe da utešimo grugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito i inventivno“ (Hrvatski list, 22. ožujak 2012., str. 11.).
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini Pavle je prijateljevao s Karadžićem i Mladićem, ali je danas u gotovo zaboravljenoj izjavi: „Budimo ljudi iako smo Srbi“, osudio tamošnje srpske zločine. (Pavle (patrijarh) srpski).
– Ovu godinu Srbi su polagali vijence na Spomen području u Donjoj Gradini. Tom prilikom predsjednik skupštine Republike srpske Igor Radojičić izjavio da danas postoji dug istoriski kontinuitet stradanja srpskog naroda na ovim prostorima iz generacije u generaciju. Dalje reče: „Danas obilježavamo Dan sjećanja na žrtve veoma mračnog i teškog perioda i našoj istoriji i događaje koje možemo teško shvatiti, ali najgore što danas može da se desi jest da zaboravimo“.
Što znači srbočetnički nemoral koji je teško naći neku usporedbu. Ta srbočetnička mašinerija kolje i ubija sve što nije srpsko, sistematski od 5. prosinca 1918. do 1941. Zatim, u drugom obliku i prilikama, od 1941. – 1945., nastupa intenziviranje četničkog klanja. Iza toga slijede masovna klanja na Bleiburgu, pa Križni putovi, pa likvidacije neistomišljenika po cijelom svijetu, njih 69 poimence navedenih. Iza toga slijedi agresija na Sloveniju, na Hrvatsku i BiH, pa Srebrenica, ali srbočetnička debela besramna koža, za svoje stoljetne zločine optužuje hrvatski narod, u čemu im pomažu hrvatski sluge u ideološki obojenoj komunističkoj koži. Vidimo da se javlja Radojičić iz Srpske republike koja je stvorena na zločinu. To su oni iza koji su ostali debeli tragovi u mnogim skrivenim masovnim grobnicama, ali eto Srebrenica i Bleiburg su toliko veliki po zločinima da se ne mogu sakriti, ni uz pomoć Carla Bildta kućnog prijatelja Biljane Plavšić.
I Nezavisna Država Hrvatska je osnovana nakon 22-godišnje klanja Hrvata radi zaštite hrvatskog naroda od žandarskog kundaka i srbočetničke kame. Jedan od nezaobilaznih Ćosićevih ideologa u širenju laži je i velikosrpskih prosvjetitelj, sveučilišni profesor Vukosav na beogradskom fakultetu. Tako, na katolički Božić profesor Vukosav, Crnogorac, u jesen 1972. godine, na satu marksizma o Jasenovcu, a na pravoslavni Božić o ostalim logorima diljem starog kontinenta.
Ja kao student katolik, Božić sam doživljavao kao blagdan mira, opraštanja, prijateljstva, obitelji i radosti, pa sam sve teže podnosio krvavu priču o logorima. Zašto je to činio na Božić, nije jasno, kao što nije jasno zašto je iz godine u godine umnožavao žrtve… U jesen 1972. godine, prvi put slušao sam profesora Vukosava kako govori da je u jasenovačkom logoru ubijeno 700 tisuća Srba, Židova i Cigana. Druge godine žrtve su se umnožile za sto tisuća, a treće brojka je skočila na 900 tisuća. Na kraju stravične priče o grozotama mučenja i ubijanja, točno na Božić 1975. profesor Vukosav slaga i reče: „Čovjek čovjeku treba oprostiti, obitelj obitelji, narod narodu, ali teško je da Srbi oproste Hrvatima za mrtvi grad Jasenovac u kojem leži 900 tisuća pobijenih, 600 tisuća Srba, 100 hiljada Židova, 100 hiljada cigana, i 100 tisuća drugih naroda, koji su živjeli u zloglasnoj i takozvanoj NDH. Dok Vuko širi laži sjetio sam se Matoša: Srbi lažu, to im je od Boga. (Ante Matić, Hrvatsko slovo, 20. 3. 2009., str. 24.).
Velikosrpska propaganda proširena je po cijelom svijetu kako su Hrvati genocidan narod. Rezultat takve pedesetogodišnje propagande uslijedila je izjava poznatog pjevača Bona Dylana koji reče: „Crnci mogu osjetiti tko je rasist baš kao što Židovi mogu nanjušiti naciste, a Srbi – Hrvate“. Te srbočetničke laži mnogi hrvatski domoljubi platili su glavom, mnogi su odrobijali, a u samostalnoj Hrvatskoj Thompson je dobio epitet ustaškim pjevačem, a Josip Šimunić ustaškim nogometašem.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više