Umjesto boljševika, kominternovaca i interbrigadista sada stupaju globalni pederi i podjednako gaze nacionalno i lokalno
Već dulje vrijeme pokušavam izbaciti taj stereotip o „ljevici“ i „desnici“ iz svojih tekstova. Za početak barem na način da tzv. “ljevicu“, socijal-partijaše, razne (kvazi)liberale, narodnjaše, „zelene“ i „zelenaše“ i slične primjereno preimenujem u suvremenu “desnicu“, a HDZ, bezbroj tih Haespeova i stranaka sličnih usmjerenja, možda kako kada i „seljake“, označim “ljevicom“. Jednostavno, za početak želim okrenuti, u skladu s vremenom, stereotip „desno-lijevo“ naopačke. Svjestan sam kako kod nekih (mnogih) to izaziva podsmijeh, a neki me sigurno drže i malo (više?) „munjenim“ i neznalicom. Ne žalim se.
„Ljevica“ je „desnica“
Zajednički nazivnik prve skupine stranaka je jugonostalgija i njezina postupna operacionalizacija, žal za „regionom“ s debelim naslagama (post)komunizma. Tolikim da njihov glavni promicatelj ideolog Predsjednik Ivo Josipović, i cijelu Hrvatsku želi „pocrveniti“. Može im se dodati i neprimjeren odnos prema Domovinskom ratu, kalkuliranje s i podupiranje teza o „građanskom ratu“, ideje i praksa „podijeljene krivnje“ pa i svojevrsna, kad glasnija, kad tiša i lukavija stigmatizacija branitelja – od objave njihova „registra“ pa nadalje. Potpuno sukladnu ulogu i igru igraju mediji pod kontrolom ove skupine (javni, HRT i dr.) i oni koji im služe, a formalno nisu pod kontrolom. Uostalom mnogi, većina „viđenijih“ pojedinaca iz ove skupine stranaka nisu ni sudjelovali u Domovinskom ratu, ni stvarno, ali bogme ni mentalno, ni emocionalno. Ova skupina stranaka je dakle u svojevrsnom sukobu sa suvremenošću, sa suvremenom hrvatskom državom, htjela ona to priznati ili ne, i okrenuta „boljoj prošlosti“, utoliko i konzervativna pa dakle i „desna“.
„Desnica“ kao suvremena „ljevica“
Druga skupina stranaka prihvaća činjenicu postojanja suvremene hrvatske države, ne osporava Domovinski rat, barem teoretski odbacuje teze o tzv. „građanskom ratu“ i o „podijeljenoj odgovornosti“, uglavnom ne stigmatizira branitelje i barem u izričaju odbacuje jugonostalgiju, ne roni krokodilske „regionalne suze“, a nesklona je, ponekad i poneke stranke i više od toga, (post)komunizmu. Njihovo sudioništvo u Domovinskom ratu je neupitno, kako politički tako i stvarno (HDZ, HSP). Jednostavno, uvažava taj domovinski, suverenitetski, identitetski… odsječak suvremenosti hrvatske države, iako ponekad, pod vanjskim pritiscima – kažu – od ponečega zna u stvarnosti i odustati, što se dakako prvenstveno odnosi na HDZ, a u konačnici se tumači „real- politikom“, taktikom, umijećem mogućega… Onaj, oni, koji barem toliko uvažava hrvatsku suvremenost svakako je veći „ljevičar“ od onoga/onih koji su barem s jednom nogom u prošlosti – utoliko je skupina ovih stranaka suvremena hrvatske „ljevica“.
Niz dokaza za ovakvo razlikovanje može se pronaći i u kulturi, kako u „tradicionalnoj“, od književnosti preko kazališta, filma…, a o medijskoj da i ne govorimo. Zoran primjer je Frljićevo preimenovanje i ponižavanje HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci s homozastavom. Umjesto srpa i čekića nad hrvatskom državnom ustanovom osvanuo je suvremeni mlat, umjesto boljševika, kominternovaca i interbrigadista sada stupaju globalni pederi – i podjednako gaze nacionalno i lokalno. E pa to je čisto, suvremeno desničarenje, mrziteljsko da ne može biti ni gore ni očitije. Što zar ta zastava od nečesa oslobađa, „macht frei“? To li joj je glavna uloga, a smatram da jest.
Kad bi pak hrvatska neuka javnost znala koliko je stara, prastara i povijesno pljesniva ta homoseksualna tema, dakle potpuno nesuvremena samo se zlorabi u političke svrhe u suvremenosti, pala bi na stražnjicu i njom poljubila tlo k'o što je Mirela Holy s istim „predmetom“ ljubila zemljicu zagorskih brega onomad i nekoliko puta, još kao ministrica, ali o tomu opširnije drugom zgodom. Došli smo tako i do socijalnoga „terena“ na kojemu bi se ustvari temeljno trebala razlikovati (uobičajene) „ljevica“ i „desnica“. Pojednostavljeno prvi bi bili na strani rada, radnika, drugi na strani kapitala i profita. Međutim tek to je naopačke, pa socijal-partijaši, narodnjaši, klijentelaši i ini „liberal-ljevičari“ deru s vlasti po radnicima, a dodvoravaju se kapitalu, ponajviše stranom, pred njim kleče, njemu se mole kako dvijetisućite tako i danas. Amen! Tzv. uobičajena „desnica“, HDZ i ostali, bez obzira na retoriku više je na strani radnika, pa je utoliko (uobičajena) hrvatska „desnica“ zapravo i na ovom „terenu“ – „ljevica“.
Napredne – domovinske stranke, nazadne ne domovinske i anti domovinske
Podvući ćemo ovdje crtu pa rekapitulirati: na jednoj strani je skupina stranaka, na čelu s HDZ-om, koju možemo nazvati „domovinskom“ (simplificiranao dakako) – a na drugoj su „ne-domovinske“, na čelu s SDP-om, pri čemu su neke među njima anti domovinske, a bogme nađe ih se i djelatno antihrvatskih. Zašto se, osim što je potpuno prazan i ne odgovara istini, kako smo ovdje ukratko prikazali, još nužno obračunati sa stereotipom „desno-lijevo“? Zato što je ovdje pojam „desnice“ toliko boljševičko-staljinistički zagađen te zasut mržnjom od strane etabliranih medija i dijela ne domovinske, poglavito antihrvatske, pa još i udrugarske politike da je jednostavno postao neuporabljiv. Oni kad napišu „desnica“ ustvari se, kao i onaj, hvataju za pištolj, a da su neka malo olovnija vremena kakav Goli otok bio bi već pun. Nigdje u Europi i svijetu zapadnom to nije slučaj, nema „desnica“ takvu sudbinu. I tako, kako se te boljševičko-staljinističke sad još i kvaziliberalne naslage ne mogu razgrnuti s pojma „desnice“ treba ju takvu kakvom ju oni smatraju vratiti nazad – najdesnijima u Hrvatskoj, a to su – „ljevičari“.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više