Titoistički antifašizam i buduća vladajuća koalicija
Može li vladajuća koalicija u Virovitičko-podravskoj županiji, i buduć vladajuća koalicija na državnoj razini – HDZ, HSS, HSLS, HSP AS I BUZ – slaviti s onima koji svoje pobjede slave na hrvatskim grobovima? Kad se pročita vijest da su „predstavnici Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Virovitičko-podravske županije (UABA), Grada Virovitice i Virovitičko-podravske županije“, (1) prvi put nakon 1990. godine obnovili tradiciju proslave tragičnog pada Virovitice 5. listopada 1944. godine kao tobožnjeg „Dana oslobođenja“, onda je gore postavljeno pitanje posve opravdano.
Proslava u Virovitici
U Virovitici je ponovno zaigralo političko kozaračko kolo. Ovo političko kolo je na Gradskom groblju 5. listopada proslavilo 70. obljetnicu pada Grada u ruke Titine Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Virovitičko-podravsku županiju su predstavljali zamjenik župana Igor Pavoković i tajnik Županijske skupštine Ivo Horvat. Na vijencu koji je položen u ime Županije piše: „Borcima NOR-a poginulim za oslobođenje Virovitice – VPŽ“.
Vijenac borcima NOR-a za "oslobođenje" Virovitice
Vlado Jurić, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Virovitičko-podravske županije je govorio o značaju ponovnog obilježavanja datuma iz tzv. „Narodnooslobodilačke borbe“ i tom kontekstu istaknuo zanos „generacija“ – valjda je mislio na komunističko-partizanske generacije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, njihove simpatizere i suradnike – koje su tobože gradile „pravednije, dostojanstvenije i demokratskije društvo od svega do tada poznatog … društvo ravnopravnih naroda i punih građanskih sloboda“. (2) To društvo je bila komunistička Jugoslavija u kojoj su komunisti proveli nedemokratsko i nepravedno gospodarsko razvlaštenje gospodarske elite: nasilno oduzimanje privatnog vlasništva ljudima koji su ga znali sticati i upravljati njime. Nije prošlo ni pedeset godina došlo je do nagle privatizacije. Ovo bi se moglo nazvati dvostrukim gospodarskim, moralnim i političkim stresom čije posljedice osjećamo i danas.
Vlado Jurić očito ne razlikuje ili ne želi razlikovati komunističku strahovladu i političku slobodu, diktaturu i demokraciju; ne zna ili ne želi znati za sva stradanja hrvatskog i drugih naroda prouzročenih komunističkom strahovladom, stalnom „permanentnom revolucijom“, kako su jugoslavensko-komunistički „revolucionari“ sami nazivali svoje djelovanje i način vladavine. Nije im bilo dosta revolucijom doći na vlast, nego su stalno djelovali na revolucionaran način „permanentna revolucija“ profesionalnih revolucionara. Komunisti su i teoretski zastupali diktaturu proleterijata, dakle, diktaturu. Oni su se smatrali predstavnicima proleterijata, tj. radničke klase, koji imaju pravo na diktaturu. To je za njih bila demokracija. To što su svoju diktaturu nazivali demokracijom bilo je obmanjivanje i samoobmanjivanje iza kojeg je stajao argument sile, „permanentna revolucija“ i „zaštita revolucinarnih tekovina“ do kojih se došlo puškom i sličnim sredstvima.
Vlado Jurić je u tako malo riječi uspio oživjeti obmanjivački titoistički jugoslavensko-komunistički duh. Najžalosnije u svemu tome je činjenica da su legitimitet i ohrabrenje ovom skupu dali predstavnici vladajuće koalicije u Virovitičko-podravskoj županiji. Igor Pavoković, zamjenik župana Virovitičko-podravske županije je istaknuo da je „ova država stvorena na temeljima antifašizma pa ponosno možemo dolaziti na ovakva mjesta i ovakve događaje“ (3). Kako su Hrvati devedesetih „ovu državu“ RH gradili na temeljima titoističkog antifašizma Pavoković nam kaže u sljedećoj rečenici: „U Hrvatskoj je srušeno oko tri tisuće antifašističkih spomenika.“
Dožupan Pavoković ističe da je u tom rušilačkom otklonu od titoističkog antifašizma Virovitica nešto posebno, nekakav izuzetak: „Virovitica je jedan od rijetkih gradova u kojima je središnji spomenik antifašizmu sačuvan i iz Gradskog parka preseljen na Partizansko groblje.“ Nije odmah iz gradskog parka preseljen na Gradsko groblje, postojala je jedna duža međufaza. Kad je spomenuti spomenik bio uklonjen iz gradskog parka, graditelji RH na temeljima titoističkog antifašizma nisu znali kamo s njim, pa nakon godinu dana opet nisu znali kamo s njim, pa nakon godinu dana opet nisu znali kamo s njim itd. Momčad na vlasti se promijenila pa opet nisu znali kamo s njim, pa se momčad opet promijenila i…
Da je titoistički antifašizam tako dobar temelj za državu kao što su mislili titoisti, Jugoslavija se nikad ne bi srušila i raspala. Svatko tko voli RH treba ga držati daleko od njenih temelja. Neovisna Republika Hrvatska nije stvorena na temeljima titoističkog antifašizma, nego usprkos njemu i protiv njega. Titoističkim antifašistima ni danas ne treba vjerovati, oni bi je i danas strpali u neku novu titoističku Jugoslaviju. Sve titoističko-antifašističke obmane, pa makar im vladajuća koalicija u Virovitičko-podravskoj županiji i buduća na državnoj razini davala legitimitet, samo su ružne uspomene iz prošlosti koje su politički štetne i opasne u sadašnjosti.