Do sada uvaženi dirigent nije objasnio ulogu svog oca u događajima iz vremena komunističke strahovlade
Zoran Grgić (Slavonski Brod, 1964.) bio je politički zatvorenik jugokomunističkoga totalitarističkog sustava s nepunih 20 godina. Od 1991. do 1995. bio je sudionik Domovinskoga rata u uniformi Hrvatske vojske, u vrijeme dok su Ivo Josipović i Zoran Milanović pohodili London, New York ili se skrivali u bruxelleskim hodnicima, a neki i stjecali imovinu. Od 1995. do 1998. radio je na skrbi hrvatskih branitelja. HRVI je s 50 posto invaliditeta. Nakon toga počeo se baviti i novinarstvom. Povremeno je pisao teme iz geopolitike i gospodarstva za tjednike Fokus i Hrvatsko slovo. Neumorni je zagovornik izgradnje kanala Dunav – Sava. Od 2003. do 2014. imenovan je u tri mandata za člana Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija na prijedlog Hrvatskoga Društva Političkih Zatvorenika (HDPZ). Godine 2005. bio je član Organizacijskoga odbora konferencije „System building approach to combating terrorism“, održane u Hrvatskome saboru pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Na tom skupu bio je autor stručnog članka: "Geopolitical and geo-strategic aspects of possible terrorist attacks against Republic of Croatia". Godine 2006. organizator je znanstveno-stručnog skupa "National security and transport perspectives in Croatia", također održanog u Hrvatskome saboru pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, gdje je bio autor stručnog članka: "Some aspects of nacional security". Autor je zbornika znanstveno-stručnih radova s istoimenog skupa. Iste godine komentirao je i pisao članke za Večernji list, te analitičke studije. Godine 2008. bio je aktivan u Partnership for Peace Consortium of Defense Academies and Security Studies Institutes u okviru grupe CTWG (grupa za protuterorizam) s temama o sigurnosti prometne i transportne infrastrukture. Stalni je sugovornik i stručni analitičar u medijima aktualnih zbivanja u Hrvatskoj i svijetu i neumorni borac za ljudska prava i slobode pojedinca.
• Kako tumačite dosadašnje suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu? Jeste li predviđali ovakav razvoj suđenja?
– Hrvatske javnosti radi, treba naglasiti kako se još nije odgodio slučaj, od uspostave SR Njemačke i njezinog pravosuđa (čini mi se 1948.) do danas u kojem bi njemačko tužiteljstvo diglo optužnicu, a ista bi bila oborena na sudu. Riječju optužnica jednako presuda, jer ljudi rade pedantno. U Njemačkoj postoji samo jedna presuda za sudioništvo u ubojstvu – doživotni zatvor, a sudionikom se jednako smatra onaj koji je pucao, onaj koji je zapovijed prenio i onaj koji je istu izdao. Za sada, sve ide dakle potpuno predvidljivim tijekom. Pojedine eskapade odvjetničko-suradničkog šljama iz ex-YU prostora i vremena potpuno su nebitne.
• Koliko je ovo suđenje dobro, a koliko loše za Hrvatsku?
– Šteta je što Hrvatska nije sama provela ove procese prije, recimo odmah nakon pada Račanove neoboljševičke vlade. Recidivizam udbaških i boljševičkih struktura bio je očit. Trebalo je tada djelovati!
• Što mislite, zašto svjedoci iz Hrvatske ne odlaze u Njemačku na svjedočenje?
– To kažu njemačka tijela na osnovi ne-odziva na pisane pozive. Kako možemo znati jesu li isti uopće uručeni i je li možda bilo pritisaka na svjedoke. Ako budem pozvan, ja ću svakako ići i svjedočiti.
Odgovornost za ubojstvo 9-godišnje djevojčice
• Koliko je predsjednik Ivo Josipović uključen u sam tijek suđenja?
– Do sada uvaženi dirigent nije objasnio ulogu svog oca u događajima iz vremena komunističke strahovlade. Primjerice ubojstvo 9-godišnje Rosemarie Ružice Ševo i njezine obitelji. Istraživači arhiva iz Hrvatske i Slovenije, ponajviše gospoda Bože Vukušić i Roman Ljeljak optužili su „delovodnike“ iz kojih je razvidan način operiranja UDBE. Udba je radila pripreme i predlagala ali Partija je odobravala ubojstva. Dakle SK i slijednik današnji SDP su kriminalne organizacije. Ne manje bitno članovi tzv. „Ideološke komisije CK“ imali su presudnu ulogu u odobravanju zločina. Njemački Zakon poznaje tzv. Tushlermorder tj. Doslovno prevedeno „ubojice – za – stolom“ još od vremena Nürnberških procesa. Pojednostavljeno, poznaju pojam “glavešina“ koji daju naloge za likvidacije. To sljeduje i Račana i Josipovića kada se dovrši dokazni postupak na osnovi onog što je u slovenskim arhivima pronađeno.
• Poznato je da njegov savjetnik Saša Perković, inače sin optuženoga J. Perkovića, često odlazi k ocu u München. Koliko to šteti Hrvatskoj, a koliko predsjedniku Josipoviću?
– „Dovesti ću ti Bajića za uši…“, snimljena rečenica malog Perkovića u Beču dovoljno govori tko je kome lutka na koncu. Naši NATO i EU saveznici nakon toga nemaju NIKAKVO mišljenje o neo-boljševicima. Zanimljiva je obraz-đon politika Zorana Milanovića koji i nakon takve afere hoće Mladena Bajića za Ustavni sud?! Tko god bi za takvo što digao ruku učinio bi političko samoubojstvo. NE smjenjivanje malog Perkovića, Saše, nakon epizode sa Zagijem u Beču dovoljno govori o tme tko je do sada držao stvarnu vlast u RH. Stvari će se bitno promijeniti u danima koji slijede.
• U kojem će smjeru ići daljnji proces u Njemačkoj ovoj dvojici udbaških glavešina?
– Nakon iskaza svih svjedoka negdje do travnja sljedeće godine, ako ne bude novih dokaza, dokazni postupak privodit će se kraju i potom idu završne riječi obje strane i presuda. Svi dokazi iz ovih procesa koristit će se u sljedećim procesima protiv ostalih UDBAŠA – ubojica.
Nagodba – kako bi izbjegli doživotne kazne
• Koga će oni štititi, a koga će pokušati „razotkriti“?
– To je potpuno svejedno. Najpametniji potez bio bi nagodba s tužiteljstvom, jer stvarni, dakle najviši krivci su oni iz vrha boljševičke piramide, dakle CK nalogodavci… time bi izbjegli doživotne kazne ako uvjere sud kako su MORALI a ne HTJELI djelovati, ali i to je malo vjerojatno nakon onog što smo do sada čuli.
• Zašto hrvatski režimski mediji prešućuju ovo suđenje u Njemačkoj?