Za sve mrtve i žive heroje Nikada neću i ne mogu zaboraviti Kolonu protjeranih i obespravljenih. Pod budnom pratnjom četnika S oružjem uperenih u njih Polako su odlazili u nepoznato. Nemušto, nijemo i prestrašeno Kao u nekom košmarnom snu Kad se ne možeš pokrenuti, A znaš da moraš bježati. Odlazili su tada svi oni, Polako, nemoćno i nespokojno Iz svojih razorenih domova, Iz svojeg porušenog grada, U kasnu jesen 18. listopada Godine gospodnje 1991. Ta prestrašena, napaćena, iscrpljena, Blijeda, ugasla i beznadna lica, Sa zaleđenom suzom u oku, Sa bolom, patnjom i tugom U nepokorenom i ranjenom srcu Tvorili su kolonu isključenih, Nevidljivih i neželjenih svjedoka Armije i srbočetničkih postrojbi, Što njihov grad svojim nazvaše. Ta kolona patnika i jadnika, Što krivi bijaše jedino zato, Što Hrvatima se zvaše, Što su još uvijek živi, Nakon tisuća ispaljenih granata Na njihov grad – na Vukovar. Na smrt i progon osuđena kolona, Djece, žena, staraca i ranjenika Izvučena iz podruma i bolnice Koračali su u svoju besmrtnost. Četnici su slavili svoj krvavi pir. Neobuzdano pucajući, psujući. Rakijom se nalijevajući, Slaveći krvavu pobjedu , Nad golorukim narodom. Pijani četnici glasno su pjevali: „Slobodane šalji nam salate, Bit će mesa klat' ćemo Hrvate.“ Nad tom neviđenom tragedijom Gotovo cijeli svijet je šutio. Bože gdje li si tada bio? Bože zašto si to dopustio? …. Prošla su mnoga ljeta i zime. Svijet je uvidio svoju zabludu. Svijet je pomogao stradalnicima. Vukovar se obnavljao i podizao. Vukovar je neprijateljima oprostio. Vukovar nije nikada zaboravio. Grobovi nas na to podsjećaju. Ruševine nam o tome govore. Ruševine u srcima i dušama. Njihovi su najmiliji ubijeni, Prognani, raseljeni i izgubljeni. Majke, žene i djevojke Nemaju gdje svijeće zapalite. Majke, žene i djevojke Nemaju gdje ružu položiti. Majke, žene i djevojke Nemaju se gdje isplakati. U ime svih njih iz kolone Prognanih i „ranih devedesetih“ Svake je godine nova kolona, Koja njihovim stopama korača Od bolnice do Spomen obilježja Sa zahvalnošću i pijetetom, Za sve mrtve i žive heroje, Za ranjene, nestale i prognane. Za one koji su patili i pate, Za one koji su obranili dom, Za one koji su stvarali domovinu. Glasna tišina govori i opominje Nikada se nešto tako neljudski Nikome, nigdje ne smije dogoditi. Svi moramo poštovati žrtvu. Svi se žrtvi moramo pokloniti. Svi žrtvu nosimo u svom srcu S razumijevanjem i ljubavi Jučer, danas i sutra. Ankica Benček