Hrvatski Fokus
Hrvatska

KOLONA PROTJERANIH

Za sve mrtve i žive heroje

 
 
Nikada neću i ne mogu zaboraviti
Kolonu protjeranih i obespravljenih.
Pod budnom pratnjom četnika
S oružjem uperenih u njih
Polako  su odlazili u nepoznato.
 Nemušto, nijemo i prestrašeno
Kao u nekom košmarnom  snu
Kad se ne možeš pokrenuti,
A znaš da moraš bježati.
Odlazili su tada svi oni,
Polako, nemoćno i nespokojno
Iz svojih razorenih domova,
Iz  svojeg porušenog grada,
U kasnu jesen 18. listopada
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2014/11/Progon_Vukovaraca.jpg
Godine gospodnje 1991.
Ta prestrašena, napaćena, iscrpljena,
Blijeda, ugasla i beznadna lica,
Sa zaleđenom suzom u oku,
Sa bolom, patnjom i tugom
U nepokorenom i ranjenom srcu
Tvorili su kolonu isključenih,
Nevidljivih i neželjenih svjedoka
Armije i srbočetničkih postrojbi,
Što njihov grad svojim nazvaše.
Ta kolona patnika i jadnika,
Što krivi  bijaše jedino zato,
Što Hrvatima se zvaše,
Što su još uvijek živi,
Nakon tisuća  ispaljenih granata
Na njihov grad – na Vukovar.
Na smrt i progon osuđena kolona,
Djece, žena, staraca i ranjenika
Izvučena iz podruma i bolnice
Koračali su  u svoju  besmrtnost.
Četnici  su slavili svoj krvavi pir.
Neobuzdano pucajući, psujući.
Rakijom se nalijevajući,
Slaveći krvavu pobjedu ,
Nad golorukim narodom.
Pijani četnici glasno su pjevali:
„Slobodane šalji nam salate,
Bit će mesa klat' ćemo Hrvate.“
Nad tom neviđenom tragedijom
Gotovo cijeli svijet je šutio.
Bože gdje li si tada bio?
Bože zašto si to dopustio?
           ….
Prošla su mnoga ljeta i zime.
Svijet je uvidio svoju zabludu.
Svijet je pomogao stradalnicima.
Vukovar se obnavljao i podizao.
Vukovar je neprijateljima oprostio.
Vukovar nije nikada zaboravio.
Grobovi nas na to podsjećaju.
Ruševine nam o tome govore.
Ruševine u srcima i dušama.
Njihovi su najmiliji ubijeni,
Prognani, raseljeni i izgubljeni.
Majke, žene i djevojke
Nemaju gdje svijeće zapalite.
Majke, žene i djevojke
Nemaju gdje ružu položiti.
Majke, žene i djevojke
Nemaju se gdje isplakati.
U ime svih njih iz kolone
Prognanih i „ranih devedesetih“
Svake je godine nova kolona,
Koja njihovim stopama korača
Od bolnice do Spomen obilježja
Sa zahvalnošću i pijetetom,
Za sve mrtve i žive heroje,
Za ranjene, nestale i prognane.
Za one koji su patili i pate,
Za one koji su obranili dom,
Za one koji su stvarali domovinu.
Glasna tišina govori i opominje
Nikada se nešto tako neljudski
Nikome, nigdje ne smije dogoditi.
Svi moramo poštovati žrtvu.
Svi se žrtvi moramo pokloniti.
Svi žrtvu nosimo u svom srcu
S razumijevanjem i ljubavi
Jučer, danas i sutra.
 

Ankica Benček

Povezane objave

Predsjednici

HF

Purgerski Zagreb

HF

Moj pes i ja

HF

Pokolj 12 hrvatskih redarstvenika

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više