Na grobu Blage Zadre

U očima mi je živa slika Roberta Šilića

Tužna vukovarska kolona sjećanja, svojom brojnošću je podsjećala na tužnu kolonu posljednjeg ispraćaja predsjednika Tuđmana. Broj zapaljenih svijeća oko središnjeg spomenika na vukovarskom groblju se mogao usporediti s brojem zapaljenih svijeća oko središnjeg križa na Mirogoju povodom dana mrtvih. Broj lampiona na grobu prvog čovjeka obrane Vukovara general bojnika Blage Zadre mogao se usporediti s njihovom brojnošću na grobu dr. Franje Tuđmana povodom obljetnica njegove smrti. Svi grobovi su prekriveni svježim cvijećem i zapaljenim svijećama.

Padanje žutih listova s okolnih grana, asociralo nas je na padanje zelenih listova, u isto ovo vrijeme, 1991. godine. U očima mi je sva ta divna mladost. Pričala je, prilikom jedna prijašnja posjeta Vukovaru tužna Marija, preživjela djelatnica Vukovarske bolnice, koja je prošla i Vupikove hangare, i zarobljeništvo i… Kada su u bolnicu počeli ulaziti četnici, govorili su mi: Teta Marija, ako poginemo nemojte zaboraviti na nas. U očima mi je i živa slika Roberta Šilića, visokog dečka koji je, iako ranjen, uvijek tražio da ide na položaj. Ja to moram. Govorio je on. Kada je kao teški ranjenik umro, cijela bolnica je plakala.

Kako ga nema upisanog u knjigu pokopanih, nismo mu se mogli nad grobom osobno pokloniti. Pokopan je vjerojatno na zavičajnom groblju ili negdje drugdje. Odgovoreno nam je u pisarnici. No, zato se poklanjamo njegovim riječima, iz srca proizišlim, ponavljajući ih nekoliko puta: Ja to moram. Ja to moram. Ja to moram.

Oni, koji po pitanjima obrane domovine govore da se ne bi u to miješali, žive samo ovozemaljski siromašni život. A oni, koji se žrtvuju i daruju život za domovinu, s njom žive vječno, a pozlaćeno ispisana njihova imena sa spomen ploča, šalju svoju svjetlost na daleko, do svakoga kutka gdje stanuje njihova domovina. Blago onom tko dovijeka živi, imao se rašta i roditi. Zapisao je veliki pjesnik povijesne Crvene Hrvatske.

Žarko Marić