Sadašnja Srbija nije odustala od dugoročne borbe za veliku Srbiju
Govor na Prvom interdisciplinarnom znanstvenostručnom skupu s međunarodnim sudjelovanjem pod nazivom Hrvatski istok u Domovinskom ratu – iskustva, spoznaje i posljedice u Osijeku 4.-5. prosinca 2014.
U Republici Srbiji na vlasti su ljudi koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku s ciljem stvaranje velike Srbije. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić četnički je vojvoda i sudionik agresije na teritoriju Hrvatske u okolici Vukovara. One je bio jedan od pomoćnika Vojislava Šešelja čovjeka koji i danas uz bučno odobravanje pristaša zagovara veliku Srbiju i šalje čestitke kako kaže za oslobođenje Vukovara. Tomislav Nikolić nikad se nije odrekao četničke politike a kao predsjednik Srbije tri puta je javno izjavio da je Vukovar srpski grad i da u Vukovaru Hrvati nemaju što da traže. Četnici su u Srbiji rehabilitirani i pretvoreni u antifašiste. Rehabilitirani su i projekti velike Srbije, čak je i stvoren novi memorandum koji neostvarene ciljeve Memoranduma iz 1986. godine želi ostvariti novom strategijom koju su nazvali Memorandum 2.
VELIKOSRPSKO-ČETNIČKA TROJKA – Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić
Uspostavljanjem strateškog partnerstva s Velikom Britanijom, a onda i sa Srbijom, hrvatsko državno vodstvo je na neki način prihvatilo i Memorandum 2 SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) u kojem je na novi način i s novim zadatcima precizno utvrđena strategija nove velikosrpske politike u regiji pod pokroviteljstvom Velike Britanije. Već dulje vremena Srbija vrlo sustavno provodi glavne ciljeve iz Memoranduma 2 a hrvatsko državno vodstvo ne samo da se ne suprotstavlja toj politici nego ju i pomaže. U Hrvatskoj se šuti o Memorandumu 2 i velikosrpskoj politici pa je korisno da bi se razumjelo zašto je strateško partnerstvo Hrvatske s Velikom Britanijom i Srbijom nacionalna katastrofa podsjetiti na glavne ciljeve Memoranduma 2.
– Negiranje velikosrpske agresije i pretvaranje osvajačkog rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine u građanski rat i nacionalne sukobe s podijeljenom krivnjom i odgovornošću;
– Svojatanje Vukovara kao srpskog grada;
– Sotoniziranje Oluje kao najvećega zločinačkog pothvata i etničkog čišćenja poslije Drugoga svjetskog rata;
– Stvaranje uvjeta za srpsku autonomiju u Hrvatskoj;
– Razbijanje Bosne i Hercegovine i odcjepljenje Republike srpske i pripajanje velikoj Srbiji;
– Pritisak da Hrvatska odustane od tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj;
– Stvaranje novoga regionalnog zajedništva u kojem će Srbija imati glavnu riječ i uspostaviti duhovno i političko jedinstvo Srba ma gdje bili;
– Sotoniziranje Franje Tuđmana i Domovinskog rata kao navodno zločinačkog ustaškog pokreta;
– Osporavanje oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i Franji Tuđmanu i široko organiziranje velikosrpskih prijatelja u svijetu da se u konačnoj presudi Praljku i ostalima iz BiH presudi Hrvatskoj kao agresoru a državnom i vojnom vodstvu Hrvatske načelu s Tuđmanom kao zločinačkoj organizaciji.
Pitanje svih pitanja je zašto je hrvatsko državno vodstvo ne samo sklopilo strateško partnerstvo s Velikom Britanijom nego i zašto je prihvatilo biti most Europske unije prema balkanskoj regiji na čelu sa Srbijom, zašto je tako odlučno i brzo krenulo u provođenje britanske strategije na načelu velikosrpske koncepcije pomirbe podjelom krivnje i ostvarivanja drugih velikosrpskih ciljeva.
Jednako važno je i zbog toga što se o tome šuti u Hrvatskoj i ne pokušava javno argumentima raskrinkati takvu izdajničku hrvatsku politiku i otkriti konačne ciljeve takve politike, jer je teško povjerovati da je hrvatsko državno vodstvo toliko slijepo da ne vidi da prihvaćajući britansku koncepciju ustvari pomaže ostvarivanju Memoranduma 2. To vrlo smišljeno čini nasilnim uvođenjem ćirilice u Vukovar i optuživanjem vukovarskih branitelja da su šovinisti i rušitelji pravne države i demokracije, da su neprijatelji i sramota.
I drugi vodeći ljudi srpske politike ne razlikuju se od Šešelja i Nikolića. Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Srbije i najmoćniji političar u Srbiji, također je bio učesnik agresije na Hrvatsku s ciljem stvaranja velike Srbije. i on je bio pomoćnik Vojislava Šešelja i nikada se nije odrekao njegove politike. Provodi istu politiku ali ne na tako brutalan i radikalan način, ali ne odustaje ni od jednog cilja. On i dalje smatra da je Oluja bila genocid nad srpskim narodom a generala Gotovinu uspoređuje sa Vojislavom Šešeljom. I on i Nikolić i dalje smatraju da je ne samo Tuđmanova Hrvatska ustaška i nacistička država, nego da je i nakon smrti Franje Tuđmana i nakon dolaska na vlast lijeve koalicije, Hrvatska ostala ustaška država te sustavno šire laži da se sprema novi genocid nad Srbima.
Tu svoju službenu politiku definirali su u svojoj protutužbi protiv Hrvatske na Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Koncepcija te protutužbe istovjetna je sa koncepcijom s kojom je Milošević išao u agresiju na Hrvatsku, čak je radikalnija. Bivši predsjednik srpske Vlade, a sada ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić, kojeg nazivaju mali Slobo jer je bio njegov tajnik, također snosi krivnju za agresiju na Hrvatsku jer je bio u najužem krugu koji su odlučivali o toj agresiji. Da se nije nimalo promijenio pokazuje njegova nedavna izjava da se Srbija nije odrekla svojih pretenzija na izlaz na Jadransko more. I bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, koji je slovio kao navodni demokrata i liberal, ni malo se nije razlikovao odnosno ni malo se ne razlikuje od Nikolića, Vučića i Dačića. On je sin akademika Ljube Tadića jednog od tvoraca Memoranduma jedan i dva. Otac i sin Tadić dobar su primjer kontinuiteta velikosrpske agresije čiji se sadržaj ne mijenja nego se mijenjaju samo metode zavisno od uvjeta.
Jedna od najvećih krivotvorina od koje velikosrbi ne odustaju je stav odnosno velika laž da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili 91. godine kako bi spašavali gole živote, kako bi se spasili od novog genocida. Tu laž i danas podržavaju mnogi kao što su je podržavali kada je i došlo do pobune, ne samo Srbi tzv. Krajine nego i velikosrpski političari koji se nisu izravno priključili pobuni Srba, te nevladine udruge kao i mnogu intelektualci i znatan dio medija u Hrvatskoj.
To su velike krivotvorine jer je postojao plan stvaranja velike Srbije svim sredstvima uključujući rat prije nego što je u Hrvatskoj na vlast došao Franjo Tuđman i HDZ koji su od početka proglašavani ustašama, nasljednicima NDH i velika prijetnja za Srbe u Hrvatskoj. Malo toga se promijenilo u velikosrpskoj politici i strategiji u odnosu na strategiju iz 1991. godine. Kako postoji kontinuitet velikosrpske imperijalne politike najbolje je pokazati kroz kontinuitet dva ključna čovjeka u velikosrpskoj politici oca i sina Tadića.
Akademik Ljubo Tadić, jedan od autora Memoranduma 1 i Memoranduma 2 prije Oluje 23. lipnja 1995. gostovao je na kninskoj radioteleviziji te je između ostalog rekao: “Borba za jedinstvo našeg naroda najviši je zakon, a budući da je spas Republike najviši zakon, oni koji taj spas Republike ne poštuju moraju biti isključeni iz političkog procesa”.
U nastavku svog izlaganja na kninskoj radioteleviziji Ljubo Tadić je poručio: “Ja taj spas vidim u otvorenom, jasnom i nepokolebljivom programu za sjedinjenje svih srpskih država. Ja se nadam svim srcem da će biti stvorena jedinstvena srpska država na Balkanu.” Dakle, stvaranje velike Srbije bio je uzrok i cilj rata a ne obrana navodno ugroženih Srba od nove ustaške politike.
Boris Tadić, sin Ljube Tadića, kao predsjednik Srbije nastavio je politiku svoga oca tvrdeći da je Oluja bila zločinački pothvat, da su Hrvati izvršili etničko čišćenje. Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvu na čelu s Franjom Tuđmanom kao i svi najviši srbijanski dužnosnici i Boris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i navodno najveći zločini u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.
Tadićeva politika, koju još agresivnije nastavlja i sadašnje četničko srpsko vodstvo, bazira se na krivotvorini da je Srbija samo pomagala i branila Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od novog genocida. To je velika laž jer velikosrpska agresija na Hrvatsku je bila isplanirana prije donošenja hrvatskog Božićnog Ustava 22. prosinca 1990. godine, prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prije nego što su Franjo Tuđman i HDZ došli na vlast.
Krivotvorinama se u različitim opcijama stotine i stotine puta plasiraju laži s ciljem da se velikosrpska agresija pretvori u građanski rat ili u sukob dvaju nacionalizama, da se Srbi prikažu kao žrtve hrvatskog nacionalizma koji nisu imali drugi izlaza nego braniti, kako kažu, goli život. Treba podsjetiti na ciničnu izjavu Slobodana Miloševića na procesu u Haagu kada se retorički upitao: “Papa je pomagao Hrvatima a ja sam pomagao ugroženim Srbima i kako to da je onda Papa Sveti Otac a ja ratni zločinac?”
Evo nekoliko činjenica koje se prešućuju, kako 1991. tako i danas, a koje dokazuju da pobuna Srba nije bila reakcija na hrvatsku nacionalističku politiku nego da je bila dio planirane strategije da se ognjem i mačem i agresijom stvori velika Srbija. Veljko Kadijević, šef JNA, prije Božićnog Ustava u Hrvatskoj 1990. godine za koji su naknadno tvrdili da je uzrok srpske pobune jer je ukinuo Srbima status naroda napao je na TV Beograd dr. Franju Tuđmana i hrvatsku politiku zbog “obnavljanja fašizma i genocida protiv Srba”. Godinu dana kasnije 3.10.1991. godine Kadijević je proglasio neposrednu ratnu opasnost i primjenu ratnog prava jer “u Republici Hrvatskoj djeluje neonacizam” koji je “prijetnja srpskom narodu u Hrvatskoj”. Zato je Armija “dužna zaštiti srpsko stanovništvo od progona i uništenja”. (Tako je i Hitler išao “štiti” navodno ugrožene Nijemce u Češkoj 1938.) JNA je tri puta pripremala državni udar na Hrvatsku (operacija Štit u studenom 1990, 24. siječnja 1991. na dan prikazivanja špijunskog filma o Špegelju te u ožujku 1991. godine).
Koncem rujna, 28. 9. 1991. godine, Veljko Kadijević i Blagoje Adžić izvješćuju Slobodana Miloševića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića i Branka Kostića da su “svi srpski krajevi u Hrvatskoj oslobođeni”, te da su izvršene sve pripreme da Komitet za obranu Jugoslavije na čelu s admiralom Brankom Mamulom preuzme ulogu i ovlasti Predsjedništva SFRJ na rok od godinu dana. Kadijević traži ustavnu promjenu za legalno izvođenje vojnog udara. Suprotno takvim povijesnim istinama danas se ponovno vrlo agresivno lažima i krivotvorinama pokušava hrvatski narod optužiti kao agresor i krivac za rat, kao genocidan narod koji ponovno prijeti genocidom nad Srbima.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više