Hrvatski Fokus
Hrvatska

Bježanje od politike

Svi smo se – htjeli ili ne htjeli – dobrano zarazili politikom

 
 
"Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas" (Voltaire)
 
Nekoliko sam puta „čvrsto“ odlučila da ću se odmaknuti od svih mogućih zbivanja koja se tiču bilo kakve politike, u smislu kako više  neću slušati vijesti, gledati prijenos saborskih sjednica, raznih konferencija za novinstvo, talk showa, pratiti razne kampanje, čitati dnevne novine, tjednike, portale…, a kamoli pisati išta o tome. Inače, uglavnom održim zadanu riječ svakome, pa i sebi. Međutim, politikom sam se izgleda inficirala i zarazila. Nikako i ničim se ne mogu izliječiti, jer je to već prešlo u kronično stanje. Ipak, ću morati poduzeti sve moguće i nemoguće da se izvučem iz te ovisnosti kako bih sačuvala zdravlje i ovo malo zdrave pameti, što mi je ostalo, nakon 36 godina provedenih u prosvjeti i u razredu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2014/12/ZONE-E-LIRE-1.jpg
Neki dan sam vidjela jednog svojeg bivšeg učenika na televiziji i bila zadivljena njegovim nastupom, razmišljanjem i svime onime što je, iako još relativno mlad postigao u struci i u životu. Ne, nije se on time hvalio, jer on nije takav. Za njega govore njegova djela i sve ono što je postigao isključivo sam, zahvaljujući svojoj viziji, upornosti, tvrdoglavost, općem i stručnom znanju koje je stalno proširivao i nadopunjavao, mnogostruke sposobnosti i vještine, osobnost i osobitost, naslijeđena i stečena, kao i poseban čvrst i odlučan karakter, istančan osjećaj za pravdu i pravednost, nepopuštanje i ne podilaženje ikome ikada za bilo što, dosljednost, odgovornost, potreba za prenošenje znanja i iskustva na mlade kadrove…
 
Netko bi pomislio kako mi je to bio ljubimac i da sad preko njega ustvari „veličam“ sebe. To nije ni približno istina. Ja sam mu samo predavala matematiku u osnovnoj školi. Uvijek smo se svađali i inatili jedno drugome, ali u pozitivnom smislu. Iz tih „dvoboja“ bi bez obzira tko je kad bio pobjednik je  svaki put, proizašlo nešto dobro. Zamjerao mi je što nekima poklanjam bodove u ispitu i dajem veću ocjenu, nego što znaju, a njemu za „sitnice“ i očigledne lapsuse, pa i lapsus calami skidam bodove. On se stalno mora dokazivati i zalagati kako bi dobio odličan, dok drugi, naročito moji ljubimci to dobivaju s lakoćom.  Nastojala sam uvijek biti pravedna u ocjenjivanju, ali sam sigurno ponekad nenamjerno pogriješila. Međutim, uvijek sam nastojala pedagoškom ocjenom ohrabriti nekog nedovoljno samopouzdanog i nesigurnog, dok bi „pametnjakoviće“ ponekad i kaznila za jedan minus koji su u prethodnom retku zadatka izostavili, misleći kako ih kalim i „brusim“ i polako pripremam za život koji ih neće štedjeti. Sigurno da na je na kraju svake školske godine konačna ocjena bila temeljena na znanju, naročito operativnom, sposobnostima i vještinama u racionalnom rješavanju problema i zadataka. Tu sam pak imala problema s roditeljima nekih učenica koje su čak i matematiku učile napamet i „cijelu knjigu, gdje da je god otvorim znale napamet“ kao su govorili ti roditelji i prigovarali mi zašto nemaju visoku ocjenu. No, to jedna druga priča.
 
Pod impresijom nastupa spomenutog bivšeg učenika, u štampi i na televiziji napisala mu e-mail u kojem mu odajem priznanje na svemu što je postigao i pomalo uvijeno mu sugeriram da svoje znanje i sve ostale svoje mnogostruke mogućnosti, sposobnosti, vještine i etičke vrline  stavi u službu domovine, da se uključi na neki način u politiku, da doprinese svojim radom i djelovanjem u izvlačenju iz krize u kojoj se nalazimo, da je taj njegov obol potreban za državu, kao da mu je to i dužnost na neki način. On ne bi u politiku ušao da bi se obogatio, stekao ugled, moć i utjecaj i tako postao Netko: On to sve ima i Netko je u svijetu. U politiku bi ušao da pomogne svojim obrazovanjem, vizijom, sposobnostima i utjecajem kako u Hrvatskoj, tako u Europi i ostalom dijelu svijeta, gdje se za njega zna, njegovo postignuće cijeni, respektira i poštuje. On i njemu slični su nužno potrebni ovoj državi kako bi se pokrenula stvarno, a ne samo deklarativno i verbalizirano, što nam se nagoviješta svaki dan.
 
Njegov me odgovor nije iznenadio iako bi taj odgovor sve nas trebao duboko zamisliti i preorijentirati u poimanju , doživljavanju i provođenju politike. Bilo mu je drago da cijenim njegov rad i postignuće, ali on sebe ne vidi u politici, jer se među političarima ne osjeća dobro. Trebamo li se uopće zapitati zašto je to tako? Nije on jedini koji politiku i političare doživljava kao nešto nepoželjno čime bi se on bavio i kao nešto što po njegovu ispravnom i točnom poimanju i doživljavanju nije dobro. Takvih vrhunskih multidisciplinarnih  stručnjaka, poštenih i čestitih ljudi u nas ima nemali broj. Mnogi od njih bježe od politike i svega što je s njom u vezi.
 
Vjerojatno s pravom, jer su politiku svima ogadili oni političari koji su nasilno, netransparentno, nedemokratski i licemjerno u politiku ušli i u njoj godinama ostali, mijenjajući političke stranke po potrebi, razne fotelje, stranačke  sinekure, rukovodeća mjesta, isključivo političkom podobnošću, poslušnosti, podilaženjem, dilanjem, reketarenjem, umrežavanjem, kupovanjem, prodavanjem, rodijaštvom, kumstvom, i utjecajem nekih unutarnjih i vanjskih moćnika koji kroje europsku i svjetsku politiku.
 
Ne treba nama nitko s TV ekrana ili s jumbo plakata poručivati  za koga ćemo kada glasovati, ma kako moćan taj uglednik ili velikan bio. S tim imamo loša iskustva. Trebalo bi samo one prave, stručne, poštene, vjerodostojne ljude motivirati i „pridobiti“ da uđu u politiku i pomognu svima nama. Takvih zasigurno i danas u našoj politici ima, ali nisu dovoljno istaknuti, nisu prepoznati i nisu odvojeni od svih onih nestručnih, podobnih uhljeba, naročito onih koji ni nakon desetak  godina, uz svu moguću potporu i pomoć nisu uspjeli diplomirati, kao i onih koji su diplome kupili.
 
Iako je manje-više sve u životu igra, mi se ovdje više ne možemo i ne smijemo igrati nikakvih igara, a naročito onih s politikom. Svi ti scenariji koje svakodnevno gledamo su dobro poznati, kao i njihovi režiseri i svrha  u koju su osmišljeni i realiziraju se po ulicama, trgovima, raznim eventima, crkvama, proštenjima, grobljima, pred spomenicima, na vašarima, samo se glavni akteri izmjenjuju ili se pak pojavi i stvori neki novi lik, kojem se lijepe božanske vrline i svemoguće sposobnosti, a zapravo nema ni podobnosti, ako se malo bolje pogleda, jer nije u điru s većinom onih koji ga „prodaju“ i  od njega  ili od nje stvaraju ikonu. Bilo bi poželjno i dobro da se  svi oni koji se time bave i opet nas žele obmanuti i na neki način prevariti zamisle nad Voltaire-vom misli na početku ovog napisa.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Protiv smo Bandićeva politiziranja

HF

Stoljeće slovenskih teritorijalnih posezanja

HF

AFORIZMI – Najzdraviji je b vitamin

HF

Životopisi naših političara

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...