Hrvatski Fokus
Hrvatska

Bježanje od politike

Svi smo se – htjeli ili ne htjeli – dobrano zarazili politikom

 
 
"Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas" (Voltaire)
 
Nekoliko sam puta „čvrsto“ odlučila da ću se odmaknuti od svih mogućih zbivanja koja se tiču bilo kakve politike, u smislu kako više  neću slušati vijesti, gledati prijenos saborskih sjednica, raznih konferencija za novinstvo, talk showa, pratiti razne kampanje, čitati dnevne novine, tjednike, portale…, a kamoli pisati išta o tome. Inače, uglavnom održim zadanu riječ svakome, pa i sebi. Međutim, politikom sam se izgleda inficirala i zarazila. Nikako i ničim se ne mogu izliječiti, jer je to već prešlo u kronično stanje. Ipak, ću morati poduzeti sve moguće i nemoguće da se izvučem iz te ovisnosti kako bih sačuvala zdravlje i ovo malo zdrave pameti, što mi je ostalo, nakon 36 godina provedenih u prosvjeti i u razredu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2014/12/ZONE-E-LIRE-1.jpg
Neki dan sam vidjela jednog svojeg bivšeg učenika na televiziji i bila zadivljena njegovim nastupom, razmišljanjem i svime onime što je, iako još relativno mlad postigao u struci i u životu. Ne, nije se on time hvalio, jer on nije takav. Za njega govore njegova djela i sve ono što je postigao isključivo sam, zahvaljujući svojoj viziji, upornosti, tvrdoglavost, općem i stručnom znanju koje je stalno proširivao i nadopunjavao, mnogostruke sposobnosti i vještine, osobnost i osobitost, naslijeđena i stečena, kao i poseban čvrst i odlučan karakter, istančan osjećaj za pravdu i pravednost, nepopuštanje i ne podilaženje ikome ikada za bilo što, dosljednost, odgovornost, potreba za prenošenje znanja i iskustva na mlade kadrove…
 
Netko bi pomislio kako mi je to bio ljubimac i da sad preko njega ustvari „veličam“ sebe. To nije ni približno istina. Ja sam mu samo predavala matematiku u osnovnoj školi. Uvijek smo se svađali i inatili jedno drugome, ali u pozitivnom smislu. Iz tih „dvoboja“ bi bez obzira tko je kad bio pobjednik je  svaki put, proizašlo nešto dobro. Zamjerao mi je što nekima poklanjam bodove u ispitu i dajem veću ocjenu, nego što znaju, a njemu za „sitnice“ i očigledne lapsuse, pa i lapsus calami skidam bodove. On se stalno mora dokazivati i zalagati kako bi dobio odličan, dok drugi, naročito moji ljubimci to dobivaju s lakoćom.  Nastojala sam uvijek biti pravedna u ocjenjivanju, ali sam sigurno ponekad nenamjerno pogriješila. Međutim, uvijek sam nastojala pedagoškom ocjenom ohrabriti nekog nedovoljno samopouzdanog i nesigurnog, dok bi „pametnjakoviće“ ponekad i kaznila za jedan minus koji su u prethodnom retku zadatka izostavili, misleći kako ih kalim i „brusim“ i polako pripremam za život koji ih neće štedjeti. Sigurno da na je na kraju svake školske godine konačna ocjena bila temeljena na znanju, naročito operativnom, sposobnostima i vještinama u racionalnom rješavanju problema i zadataka. Tu sam pak imala problema s roditeljima nekih učenica koje su čak i matematiku učile napamet i „cijelu knjigu, gdje da je god otvorim znale napamet“ kao su govorili ti roditelji i prigovarali mi zašto nemaju visoku ocjenu. No, to jedna druga priča.
 
Pod impresijom nastupa spomenutog bivšeg učenika, u štampi i na televiziji napisala mu e-mail u kojem mu odajem priznanje na svemu što je postigao i pomalo uvijeno mu sugeriram da svoje znanje i sve ostale svoje mnogostruke mogućnosti, sposobnosti, vještine i etičke vrline  stavi u službu domovine, da se uključi na neki način u politiku, da doprinese svojim radom i djelovanjem u izvlačenju iz krize u kojoj se nalazimo, da je taj njegov obol potreban za državu, kao da mu je to i dužnost na neki način. On ne bi u politiku ušao da bi se obogatio, stekao ugled, moć i utjecaj i tako postao Netko: On to sve ima i Netko je u svijetu. U politiku bi ušao da pomogne svojim obrazovanjem, vizijom, sposobnostima i utjecajem kako u Hrvatskoj, tako u Europi i ostalom dijelu svijeta, gdje se za njega zna, njegovo postignuće cijeni, respektira i poštuje. On i njemu slični su nužno potrebni ovoj državi kako bi se pokrenula stvarno, a ne samo deklarativno i verbalizirano, što nam se nagoviješta svaki dan.
 
Njegov me odgovor nije iznenadio iako bi taj odgovor sve nas trebao duboko zamisliti i preorijentirati u poimanju , doživljavanju i provođenju politike. Bilo mu je drago da cijenim njegov rad i postignuće, ali on sebe ne vidi u politici, jer se među političarima ne osjeća dobro. Trebamo li se uopće zapitati zašto je to tako? Nije on jedini koji politiku i političare doživljava kao nešto nepoželjno čime bi se on bavio i kao nešto što po njegovu ispravnom i točnom poimanju i doživljavanju nije dobro. Takvih vrhunskih multidisciplinarnih  stručnjaka, poštenih i čestitih ljudi u nas ima nemali broj. Mnogi od njih bježe od politike i svega što je s njom u vezi.
 
Vjerojatno s pravom, jer su politiku svima ogadili oni političari koji su nasilno, netransparentno, nedemokratski i licemjerno u politiku ušli i u njoj godinama ostali, mijenjajući političke stranke po potrebi, razne fotelje, stranačke  sinekure, rukovodeća mjesta, isključivo političkom podobnošću, poslušnosti, podilaženjem, dilanjem, reketarenjem, umrežavanjem, kupovanjem, prodavanjem, rodijaštvom, kumstvom, i utjecajem nekih unutarnjih i vanjskih moćnika koji kroje europsku i svjetsku politiku.
 
Ne treba nama nitko s TV ekrana ili s jumbo plakata poručivati  za koga ćemo kada glasovati, ma kako moćan taj uglednik ili velikan bio. S tim imamo loša iskustva. Trebalo bi samo one prave, stručne, poštene, vjerodostojne ljude motivirati i „pridobiti“ da uđu u politiku i pomognu svima nama. Takvih zasigurno i danas u našoj politici ima, ali nisu dovoljno istaknuti, nisu prepoznati i nisu odvojeni od svih onih nestručnih, podobnih uhljeba, naročito onih koji ni nakon desetak  godina, uz svu moguću potporu i pomoć nisu uspjeli diplomirati, kao i onih koji su diplome kupili.
 
Iako je manje-više sve u životu igra, mi se ovdje više ne možemo i ne smijemo igrati nikakvih igara, a naročito onih s politikom. Svi ti scenariji koje svakodnevno gledamo su dobro poznati, kao i njihovi režiseri i svrha  u koju su osmišljeni i realiziraju se po ulicama, trgovima, raznim eventima, crkvama, proštenjima, grobljima, pred spomenicima, na vašarima, samo se glavni akteri izmjenjuju ili se pak pojavi i stvori neki novi lik, kojem se lijepe božanske vrline i svemoguće sposobnosti, a zapravo nema ni podobnosti, ako se malo bolje pogleda, jer nije u điru s većinom onih koji ga „prodaju“ i  od njega  ili od nje stvaraju ikonu. Bilo bi poželjno i dobro da se  svi oni koji se time bave i opet nas žele obmanuti i na neki način prevariti zamisle nad Voltaire-vom misli na početku ovog napisa.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Gori od Poncija Pilata

HF

Hrvatska je postala veliki goli otok

HF

Srpsko šovinističko ludilo

HF

VUČEDOLSKE GOLUBICE LET

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...