Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Josipović Hrvatsku izostavio i napismeno

Izbori su najbolje sredstvo lustracije

 
 
„Povratak odgovornosti i morala kao temelj pravednog društva bila je i ostaje moja politička misao vodilja“, prva je rečenica „kratkog kursa“ (sažetka) predizbornog programa Ive Josipovića. Kad i gdje su nestali „odgovornost i moral“? Ne vjerujem da ih je on tražio po Hrvatskoj, već, kako mu i djela govore, bit će po njih išao u Jugoslaviju. Za to je pak bio neophodan crni obred zazivanja mrtvih. A tamo, i u prvoj kapitalističkoj, i u drugoj socijalističkoj, one nisu stanovali, a korupcija je bila nosiva greda oba sustava.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2014/12/Ivo-Josipovic-Slogan-630.jpghttp://www.superknjizara.hr/photo/knjige/m_100038826.jpg
Ako nikako proteklo vrijeme u obadvije Jugoslavije moglo bi se obilježiti kao „sto godina korupcije“. Takva je bila „društvena klima“. No u proteklom mandatu Josipović je to riješio: „Pet godina kasnije društvena klima je potpuno promijenjena“, hvali se u uvodu „kratkoga kursa“. Ključne su bile ustavne promjene koje je on inicirao…“ a koje su dokinule zastaru kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji te kaznena djela ratnog profiterstva“. To je ključni boljševički, lenjinistički, „korak nazad“ kad se i Ustav može mijenjati „u rikverc“. Ovo čime se Josipović hvali onda su, opet, ta dva lenjinistička  navodna „koraka naprijed“, a poznato je kako iza njih dolazi – Staljin.
 
Pantovčačake "moralne vertikale"
 
„Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinskla korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se.“ (članak 31. stavak 4. Ustava RH). Kad je Ustav već zagazio unazad, pitanje je dokle onda korača natraške? Do Ive Sanadera i 1991. ili se smije koračati i dalje u „bolju prošlost“? Kad je nastala „neposredna ugroženost neovisnosti i teritorijalne cjleovitosti države“  i koje „države“? Kojega nadnevka, sata, minute, ili je to fluidno pa se privatizacije iz 1989., sve tamo do konca svibnja 1990. ne smiju ni taknuti, a one već od lipnja 1990. su DORH-u na pladnju?
 
Vratio bih se sve do najmanje sredine osamdesetih jer, ako nikad prije, a i to je zanimljiva priča, bila je hrvatska (ako se o njoj uopće radi) država, doduše s ograničenim, republičkim suverenitetom, ali ništa manjim od srpskog, „neposredno ugrožena“, pod virtualnom paljbom, ogrnuta šutnjom ovdašnje političke vrhuške. Koliko se u tom mutežu mažnjavalo, koliko „privatiziralo“, koliko je poduzeća i stvarno preuzela Udba. Treba li, budući je stjecanje poglavito vrijednog privatnog vlasništva u socijalizmu bilo i kriminal i korupcija i amoralno, sve tada stečeno vratiti. Recimo više stanova stečenih u socijalizmu oduzeti sve osim jednoga. Prvenstveno bi se to odnosilo na pripadnike nomenklature.
 
Čujem li ja to zapomanganje? Kakav ustavni rusvaj u samo jednom „koraku nazad“. Nadaje se i mogućnost fundamentalnijega povratka u „bolju prošlost“ – sve je samo pitanje „volje“ u tom „Saboru“, recimo kao i u „tem Somboru“ – „svega na volju“. Pisao sam isto o toj Josipovićevoj ideji dok je još bio mali političar u dolasku, a politika mu bila baš kako smo i pisali i kakvom se poslije ispostavila – predatorska, sve za vlast, „to je pravi put“. Fini jedan i drug i gospon, drug-gospon, dupli doktor i profesor, umiven, tih i miran. Koncert majstor, kompozitor, organizator bienala…, a ne lik iz čađave mehane. Kako doista kod Josipovića stoje „moral i odgovornost“ može se možda i najbolje, u punom sjaju, vidjeti u njegovom izboru savjetnika i suradnika – sve same „moralne vertikale“ od Pilsela, preko Jovića do Rakara (dva puta), a ni ostatak tima nije ništa moralniji.
 
Put u propast – to je pravi put
 
Hvali se Josipović i drugim postignućima, a mi ćemo mu dodati ona stvarna. Za njegove vladavine sve je „na pravm putu“ – u propast: BDP pada, nezaposlenost raste, raste iseljavanje mladih školovanih ljudi, depopulacija je velika… To je eto doista Josuipovićev pravi put. Podjednako su društveno pogubni i sukobi koje je on unio u društvo. Zacrvenio je Hrvatsku, tolerira i potiče, on i njegovi „liblinzi“ pa i savjetnici agresivne ispade i napade tzv. „ljevice“, „desničare“ verbalno progone. Svojim istupima kod kuće, recimo kao instruktor Documente, i u inozemstvu unižava Domovinski rat – do razine „građanskog“ ili „sukoba zaraćenih strana“. Donošenjem „lex Perkovića“ uzdrmao je položaj i vjerodostojnost Hrvatske u EU-u… Svi ti sukobi vode se kao verbalni, virtualni građanski rat niskoga intenziteta, pa ako ga nije bilo jučer nadaje se sutra.
 
Ma koliko se hvalio uspjesima, Josipović planira „Drugu Republiku“ pri čemu nastoji ustavno „razbucati“ ovu sadašnju već dobrano rasklimanu. Ovdje smo o tome pisali – već samo Josipovićevo polazište je potpuno krivo. Ono u čemu Josipović trenutačno jest  Druga je Republika nastala postupnom razgradnjom one Prve Tuđmanove, od dvijetisućite do danas.
 
Nema Hrvatske, druga je to republika
 
Josipović se nastavlja igrati i s Hrvatskom, pa tako u tekstu spominje „Sabor Republike Hrvatske“. „Sabor“, što to jest? Možda je to ipak onaj Hrvatski sabor, kako piše u Usavu? Ili , nakon što mu je Mato Arlović „fraknuo“ ono „državni“ Josipović smjera oduzeti mu i ono „hrvatski“. No to nije sve, u konstrukciji „Ustav Druge Republike“ u njegovom programa nema više ni Hrvatske. U prisezi ju je „progutao“, verbalno izostavio, pa čudovito izgovorio veliko „R“, a ovdje ju baca van i napismeno. Tipičan je to i „pravi jugoslavenski put“, najprije u genitiv, a onda i bez Hrvatske. Toliko o „formi“ Josipovićeve „Druge Republike”.
 
O sadržaju njegovih  ustavnih promjena smo već pisali, pa sada samo ukratko.  Riječ je ponajprije o nekoj verziji “antibirokratske  revolucije” s nadom kako će ona fol potaknuti gospodarstvo. Taman posla, no svakako je najopasnije razbijanje Hrvatske u “pet do osam” regija. Kolike li bi takav “pravi put” tek sukobe izazvao najprije o dogovoru kojih pet, kojih osam, gdje su “granice” i sl., a o rashrvaćivanju Hrvatske i pomoću regija da ni ne govorimo. Samo bi još trebalo da netko osnuje famoznu Stranku regija te izbor ovdašnjeg Viktora Janukoviča. Već instaliranim Josipović bi dodao još jedan opaki. Jedna od tema koja izaziva društvene sprove je i lustracija. Pa eto prigode svima onima koji se zalažu za nju, izbori su, za početak, najbolje sredstvo lustracije.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezane objave

Liberalno-komunističko-anarhistički koncept

HF

Smijeh svetoga Lovre

HF

Božić je blagdan obitelji, ljubavi i zajedništva

HF

Izolacijske mjere su štetne i nepotrebne

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više