Komunistička demokracija i sučeljavanja predsjedničkih kandidata
U zemljama zapadne demokracije sučeljavanje kandidata provodi se na zastarjeli demokratski način. Kako to sučeljavanje predsjedničkih kandidata izgleda po principu komunističke demokracije mogli smo vidjeti u nedjelju 21. prosinca 2014. na TV RTL-u. Taj komunističko-demokratski princip sliči startu – do cilja u 90 sekundi. Ako je cilj daleko, kandidat ne treba vizualno stići do svog zamišljenog cilja, ali cilj je ipak postignut iako ga kandidat ne vidi. Vrijeme je ograničeno sekundama da se kandidat usmjeri na postavljeno pitanje, a ne da beskorisno luta po svojim mislima o prošlosti i sadašnjosti. Taj princip sučeljavanja zaslužuje neku inovatorsku nagradu, jer se vidi da je izmišljen u komunističkom institutu Radman-Josipovićeva laboratorija.
Oni koji su vidjeli u konjskoj opremi oglavinu mogli su uočiti da na oglavini, u visini očiju, postoji s lijeve i desne strane kožno sjenilo, da konj ne vidi što se događa lijevo i desno, već da ide ravno u pravcu u kojem ga je gazda usmjerio. To se zove funkcionalno iskorištavanje konja u određenom vremenu. Posebno, ako konja tjeramo kroz prostor gdje lijevo i desno ima paše, tada bi konj, posebno ako je gladan, skrenuo po koju zelenu travku da utaži glad, a zaboravio bih na svoju konjsku obvezu. Dakle, kada vidimo koliko je vrijeme dragocjeno za postizanje određenog cilja, tad lakše shvatimo funkciju sučeljavanja predsjedničkih kandidata u određenom vremenu i dirigiranim pitanjima, da se ne bi sjetili nekih svojih gluposti i traćili vrijeme.
Žrtve Udbe
Tako na primjer, moglo bi im pasti na um zašto strani kapital sa zapada ne dolazi u demokratsku Hrvatsku. Kako kapital ima svoju teoriju o gubljenju vremena, pa vjerojatno misle da je hrvatski narod danas zauzet istraživanjem komunističkih zločina, kao što sada sud u njemačkoj trati vrijeme s Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem. Dakle, umjesto da rade na unapređenju proizvodnje, oni gube vrijeme na nešto što je hrvatski narod već davno zaboravio. Hrvatsko pravosuđe nema vremena za takve tričarije.
Tako bi nam taj zapad, posebno Talijani, mogli zatražiti da im izručimo Antu Josipovića zbog toga što su tamo neki zalutali udbaši, još davne 1972. godine, ubili obitelj Ševo, Stjepana, suprugu mu Tatjanu te kćer devetgodišnju Rosemariju. Ako već treba nekoga procesuirati, onda imamo svježih rana, kao što je 1991., obitelj Zec, i njihova djevojčica Aleksandra.
Zašto bi sada Ante Josipović odgovarao samo zato što je on tih davnih dana bio član ideološke komisije pri CK SKH koja je bila zadužena za ideološki nadzor Udbe. Ako je tako, onda bi netko mogao gospodina Antu Josipovića optuživati za svih 69 ubijenih hrvatskih emigranata po svijetu. Nije drug Ante mogao ići za tim udbašima i gledati rade li kakve svinjarije što će ta zločesta povijest zapisati u svoj tefter. Dokazano je da je drug Ante cijelo poratno vrijeme bio u Jugoslaviji, ponekad u Beogradu, ali na glavnim funkcijama u Hrvatskoj, a nije lutao po svijetu kao Josip Perković i Zdravko Mustač.
Dakle, iz svega vidimo da taj Zapad zna biti nepravedan. Uostalom, što predsjednički kandidat Ivo Josipović ima s time što mu je otac Ante bio na funkciji koja je nadzirala rad Udbe. Ivo se s time nije opterećivao jer se tada školovao – studirao i lomio prste na klaviru, dok su udbaši putovali po svijetu. Uz sve, Ivo kada je došao na funkciju predsjednika izjavio je da ima četiri stana koja nisu ukradena, kao što su HDZ-ovci krali.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više