Bošnjačka strana nikada nije bila za multinacionalnu i multikonfesionalnu državu
Dioba Bosne i Hercegovine ne traje od Daytona gdje je genocidna tvorevina Republika srpska priznata i Federacija Hrvata i Muslimana nametnuta protiv volje federalnih partnera, napose Hrvata, već traje iz vremena rušenja hrvatskog sela Ravno, te od srpsko-muslimanskih tajnih pregovora o njenom međusobnom dijelenju. Na tragu tih srpsko-muslimanskih fašističko-nacističkih pregovora u Beogradu o diobi Bosne i Hercegovine, koji su imali nekih elemenata mini Jalte podjele Pravoslavlja i Islama, bili su svi drugi svjetski pokušaji riješavanja tog i danas neriješenog problema.
Slobodan Milošević i Alija Izetbegović
Otkrivanim istinama, dijelom i od strane samog muslimanskog pregovarača Muhameda Filipovića, devetnaest godina poslije građansko-konfesionalnog beha sukoba za teritorij sve je vidljiviji muslimanski, odnosno bošnjački cilj u Bosni i s Bosnom. Vidljivo je da čelništvo tog naroda nikad, ama baš nikad kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, nije bilo za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, zajednicu suverenih i konstitutivnih naroda Muslimana, Srba i Hrvata. Takva Bosna i Hercegovina niti im je bio, niti je danas interes. Njihova politika je politika isključivosti drugih i drugačijih. Potvrđuje to i apel muslimanskog naroda tijekom rata kojeg je upućivao Aliji Izetbegoviću kada je išao na svjetske sastanke sa sukobljenim beha stranama gdje se tražilo rješenje. Gotovo svaki njegov odlazak na razgovore o Bosni muslimanski narod je ispraćao povicima „Uzmi Alija pa makar k‘o avlija“. Sve se to govorilo s ciljem dijeljenja Bosne, kako bi se dobio teritorij koji bi bio etnički i vjerski čisti muslimanski. Tim traženjima od Alije kao nedodirljivog nacionalnog vođe koji je u svojim pisanjima, napose u „Islamskoj deklaraciji“ obećavao narodu muslimansku državu, slata je prijeteća poruka nemuslimanima, sa sadržajem da nikako nisu spremni s njima živjeti u zajedničkoj Bosni i Hercegovini. Stoga Aliji Izetbegoviću i nije bilo teško da bude prvi u beha povijesti, potpisnik njezine diobe, jer on je za njezinu diobu učinio sve kada je Muhameda Filipovića slao na tajne pregovore diobe Bosne sa Srbima u Beograd. Dok se još pokušavalo na svjetskoj razini naći način mirnog i demokratskog, europskog riješenja problema, kantonizacija cjelovite Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović izjavljuje „…spreman sam da se u Ustav unese kako Bosna i Herecgovina ne će u slijedećih 50 godina biti islamska…“.
Kada je uvidio da svijet tako nešto ne prihvaća, tu igru na vrijeme demografskog osvajanja, onda je prihvatio diobu. A prihvaćanjem diobe Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je priznao i srpski genocid kao sredstvo stvaranja etničkih i vjerskih čistih entiteta. Vjerovao je u to, ako ja priznajem genocid onda imam pravo da istim takvim sredstvima izgrađujem i federaciju, taj veći teritorijalni dio podijeljene Bosne. I gotovo da se to njegovo priznanje provodi danas na federacijskom prostoru koji je sve više čisti muslimanski entitet, s velikim sličnostima Republike srpske.
Činjenica da se Alija Izetbegović, a to čine i njegovi nasljednici, napose njegov sin Bakir, nikada nije pridržavao potpisanih dokumenata, pa ni onog glede izgradnje buduće Federacije Hrvata i Muslimana kao konfederalnog hrvatskog dijela, potvrđuje da je tajentitet zaista na putu da postane republika muslimanska. U tom nešto malo većem beha entitetu bošnjačka strana se ponaša kao da Hrvata i nema, kao da i ne postoje, i kao da nisu postojali ni u vrijeme Daytona, a poglavito misle da nisu postojali nikada u Bosni. Hrvatska federalna komponenta je u potpunosti obespravljena i marginalizirana.
Bakir Izetbegović
A da je postojala srpsko-muslimanska dioba Bosne i Hercegovine, ne samo da je potvrdio muslimanski pregovarač u tim fašističko-nacističkim pregovorima u Beogradu Muhamed Filipović, te da današnji Bošnjaci prisvajaju federaciju kao svoj nacionalni i vjerski entitet ne priznajući postojanost Hrvata, potvrdio je i sin Alije Izetebegovića Bakir. Naime taj bošnjački član tronacionalnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, analizirajući Dayton 19 godina poslije, u Centralnom dnevniku iz Sarajeva na pitanje voditelja „…bi li u Daytonu bilo nešto drugačije da je on bio uz oca“ odgovara : „…da sam bio u Daytonu, možda bi to bilo drugačije, dao bi više Srbima u Sarajevu, a više Bošnjacima na Drini“. Hrvate nikako i ne spominje, što znači da je Federacija i zamišljena kao muslimanski dio podijeljene zemlje.
Zar treba veći i snažniji, argumentiraniji i istinitiji dokaz o srpsko-muslimanskoj diobi Bosne i Hercegovine bez Hrvata, i za današnji obespravljeni hrvatski položaj u toj nepravedno genocidom podijeljenoj zemlji. Izetbegović bi Srbima dao u Sarajevu zasigurno ono što je bilo hrvatsko, ono na čemu je u Drugom svjetskom ratu živjelo više od 30 posto Hrvata u tom gradu, kako bi dobio uz Drinu. Takav odgovor Izetbegovića mlađeg upućuje na zaključak kako i dalje postoje srpsko-bošnjački pregovori finaliziranja podijeljene Bosne i Hercegovine i potpuno isključenje Hrvata u tom procesu. Izetbegović, znači, nije protiv srpsko-bošnjačke diobe, i tu se može još pregovarati i teritorij mijenjati, ali je protiv hrvatskog prava na svoj entitet u toj podijeljenoj zemlji.
Dok bi Izetbegović II. davao Srbima i zamjenjivao, diobene granice ponovo crtao i označavao kako bi ogradio svoju „avliju“, Hrvatima oduzima ne samo teritorij kao jamstvo egzistencije i zaštite nacionalnih vitalnih interesa, već im takvom politikom isključivosti oduzima i suverenost i konstitutivnost, ljudsko dostojanstvo i nacionalno i ljudsko pravo. Svih 19 godina politika Izetbegovića, starijeg i mlađeg, u funkciji je diskriminacije Hrvata i prijetnja kako nema hrvatskog entiteta. Sa Srbima se može razgovarati o trampama i zamjenama teritorija, ali sa Hrvatima nema razgovora o njihovom legitimnom i legalnom pravu na svoj hrvatski dio Bosne i Hercegovine. Bošnjačka strana takvom politikom kontinuiteta diobe Bosne i Hercegovine i trgovine teritorijem, govori i potvrđuje ono što je bio i za što se vodio bosanskohercegovački sukob. Bio je to uistinu i građanski, i vjerski, a zbog ratnog sudjelovanja talibana i mudžahedina, i svjetski rat za teritorij. Potvrđuje također i to kako zaista bošnjačka strana nikada a ni danas nije za multinacionalnu i multikonfesionalnu cjelovitu Bosnu i Hercegovinu suverenih i konstitutivnih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Sve to još više potvrđuje pravo Hrvata na svoj entitetski dio unutar međunarodno priznatih granica. U ostvarenje tog hrvatskog prava nakon svih ovih istina koje se otkrivaju i namjera kakve je tko imao u Bosni, dužna je pomoći i svjetska zajednica i kao protektor u Bosni i kao supotpisnik Daytona.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više