Kvantitativno hrvatsko propuštanje prilika

HNB i Vujčić vode računa o likvidnosti stranih banaka u Hrvatskoj

Glavni instrument monetarne politike u 2013. bile su devizne transakcije središnje banke. Kad je država izdala obveznice na međunarodnom tržištu u iznosu od 1,5 mlrd USD, središnja je banka od države neto otkupila 0,4 mlrd. USD i tako kreirala 3,2 mlrd kuna… I dok je najveći dio deviza pristiglih u prvoj polovici godine bio konvertiran u kune i potrošen, devizni priljev iz drugog polugodišta gotovo je u potpunosti ostao deponiran na računu kod središnje banke te je prenesen za potrebe financiranja države u 2014. godini.

Ovo je citat iz HNB-ovog izvješća za 2013. iz kojeg saznajemo štošta o načinu na koji funkcionira monetarni sustav u Hrvatskoj. Saznajemo kako je Država (odnosno njen ministar financija) zbog obveza plaćanja svojih računa u kunama, s prosjačkom torbom na ramenu prepunom papira koje se zovu obveznice otišao u SAD i tamo moljakao po bankama posudbu 1,5 mlrd. USD garantirajući im povrat duga uz kamatu od 6%. Uvalio je bankarima brdo papira,a svoju torbu napunio s 1,5 mlrd USD i s novcem drito u HNB. Vujčića nije bilo, bio negdje na službenom ručku u Dubaiju pa mu je svih 1,5 mlrd. USD uzela neka mlađahna službenica, isplatila mu 3,2 mlrd. kuna, ostatak stavila u sef, a naš ministar s osmijehom na licu kod Milanovića pa reče Šefe, evo para, imamo s čim platiti račune.

Iako je cijela ova scena malo karikirana, nije daleko od stvarno dogođene. Doista, hrvatska država tako funkcionira. Njena središnja banka se zakonski (a to znači voljom saborske većine) pozicionirala kao eksteritorijalni entitet čiji je jedini zadatak obrana fiksnog tečaja kune u odnosu na euro, na razini koja je fiksirana prije 21 godinu. Vodi računa o likvidnosti stranih banaka u Hrvatskoj, o nesmetanoj zamjeni profita u kunama koje strani vlasnici banaka i ostalih gospodarskih subjekata ostvare u Hrvatskoj za eure. Sve je to po Ustavu i zakonima izvedenim iz njega.

Države koje imaju monetarni suverenitet nikad ne bi otišle posuđivati nacionalnu valutu u strane države pa je jasno kako se Hrvatska svog monetarnog suvereniteta odrekla u korist stranih banaka i HNB, čija je stvarna uloga ona nadzornička nad utjerivanjem stranih dugova države i gospodarstva. HNB primarni novac kreira isključivo na osnovu pologa duga u stranoj valuti koja je kreirana ni iz čega. A sekundarna emisija novca, kreacijom ni iz čega, u rukama je stranih banaka. Dakle, sav naš novac u kunama je izvorno kreiran kao dug, od čega najveći dio prema stranim kreditorima. Jasno je također kako je najveći dio ukupnog inozemnog duga, radi kojeg svakog dana u godini moramo kreditorima iskeširati 10 milijuna eura kamata, nastao isključivo zbog odricanja države od vlastitog monetarnog suvereniteta. Svoju kunu smo mogli sami kreirati ni iz čega, kao što to čine i svi drugi u svijetu.

Za razliku od HNB koja je u 100% vlasništvu hrvatske države,a koja od toga nema koristi, Europska centralna banka, koja izdaje valutu euro, je svojim većim dijelom u privatnom vlasništvu. Ti privatni vlasnici eura, koji upravljaju sa životima 500 milijuna europljana, suočeni s reakcijama tih istih ljudi, koji odbijaju dalji život na dug, koji za svoj rad traže realan novac, cijelu tu nadnacionalnu zajednicu su gurnuli u krizu. Količinsko popuštanje koje se zove Quantitative easing je najnoviji hit te klike. Kronični nedostatak novca u optjecaju, koji je imanentan prirodi novca (novac kreiran kao dug treba vratiti kreditoru uvećan za kamate,a novac potreban za plaćanje kamata se nikad ne kreira),a koji je još i drastično uvećan – s jedne strane odustajanjem stanovništva od podizanja novih kredita, a s druge strane smanjivanjem državnih deficita (smanjivanjem zaduživanja država) je postao preopasan neprijatelj tim gospodarima novca. Morali su se domisliti načinu na koji će održati svoje pozicije i natjerati stanovništvo na još više rada za manje zarade,a da to ne rezultira pobunama. Naime, EU nije jedina na svijetu. Konkurencija u svijetu je prejaka i svaka ima svoje monetarne gospodare. Otud ovo kvantitativno popuštanje. Europska centralna banka će svakog mjeseca u iznosu od 60 milijarda eura preko nacionalnih središnjih banaka otkupljivati državne obveznice od komercijalnih banaka koje države ostavljaju kao polog za dug. Tim novcem bi svaka država članica za sebe mogla potaknuti gospodarski rast, ako ima kakvu nacionalnu strategiju, resurse i poduzetne, kreativne ljude.

Ono što je domaćim ignorantima blasfemija – da Središnja banka financira državu, upravo se događa u EU. Hrvatska tako završava sa svojom bezidejnošću, koja je logični produkt drugorazrednih stranačkih poslušnika koji su se silovanjima zakona, izbornih procesa dokopali izvršne i svake druge vlasti u zemlji, u magarećoj klupi u zadnjem europskom redu.

Boris Vujčić

Koristi od pumpanja eura u financijske sustave zemalja euro-zone prvenstveno će imati te zemlje. Nas mogu dopasti tek mrvice od tih eurskih gozbi. I to u vidu povećanja prihoda od turizma jer naš izvoz u zemlje EU-a nije onaj visokosofisticiranih proizvoda, već uglavnom sirovina i poluproizvoda čija potražnja ne ovisi pretjerano o ostatku dohotka prosječnog EU potrošača.

Vidimo kako su kao cilj ovog upumpavanja novca u eurski sustav, menadžeri ECB stavili i poželjnu inflaciju od 2%. Domaćim ignorantima se diže kosa na glavi od spomena inflacije jer je u našom kolektivnom pamćenju inflacija zlo, a ECB je vidi kao svoj cilj!?! Međutim, uz ovoliku količinu nezaposlenosti unutar EU-a, uz ovoliku količinu starog stanovništva, teško je vjerovati da će se postići inflatorni cilj eurskih menadžera. Najveći dio novokreiranih eura će oteti privatne komercijalne banke za svoje kockarske strasti, dio će završiti u štednji prestrašenog stanovništva, a onaj najmanji kod potentnih poduzetnika za stvaranje novih proizvoda.

Količinsko popuštanje Europske centralne banke tako dolazi do nas kao najveća moguća pljuska. Državi, Vladi i njenoj monetarnoj vlasti. Iako smo sami suočeni već sedam godina s recesijom, dvadeset i više godina s visokom nezaposlenošću mladih,iako imamo velik udio starog stanovništva u populaciji, našim vlastima nije palo na um mijenjati sve svoje politike. Ni jedna hrvatska vlada do sada se nije dosjetila hrvatskog količinskog popuštanja. Iako projekti koje bi država mogla i morala financirati kunama stoje pokraj nas, od izgradnje kanala za navodnjavanje do izgradnje energetskih postrojenja (hidroelektrana, termoelektrana). Mladost nam stoji nezaposlena, bez prihoda, pokraj svoje plodne zemlje smo gladni; pokraj postojećih mogućnosti za proizvodnju električne energije, mi je godišnje uvozimo u vrijednostima stotina milijuna eura.

Istina je kako svaka vlast u Hrvatskoj mora voditi računa o ravnoteži u međunarodnoj razmjeni. Našim zakonima je zabranjeno zemlju dovoditi u ovisnički položaj o drugim zemljama i to se zove veleizdaja. Naš uvoz godinama premašuje izvoz. Kad bismo ovisili samo o odnosu izvoza i uvoza roba i usluga, naš ovisnički položaj o drugim zemljama bi odavno bio višestruko utvrđen. Međutim, zahvaljujući prihodima od turizma, doznakama našeg iseljeništva, mi se zapravo vrtimo oko nule u priljevu i odljevu deviza. Da su naše dosadašnje vlasti znale upravljati monetarnim sustavom, naš ukupni vanjski dug bi danas bio kudikamo manji. No, ne bi bilo uvozničke tajkunerije koja bogatim prilozima sponzoriraju stranačke kampanje, ne bi bilo lokalnih feudalaca spojenih na proračunske sise županija, gradova, općina, ne bi bilo ovoliko nerada i nereda u državnoj upravi, imali bismo uređene zemljišne knjige, uređene biračke popise, učinkovitu poreznu upravu, imali bismo zakon o utvrđivanju podrijetla imovine.

Interes svakog naroda je življenje u uređenoj i učinkovitoj državi, koja je dovoljno jaka da osigura primjerenu socijalnu, zdravstvenu zaštitu, unutarnju i vanjsku sigurnost. Reforme koje bi vlasti trebale provesti se stoga odnose na smanjenje troška postojanja države do razine koju narod može platiti. Ako sve plaća dugom koji se temelji na stranom dugu, onda ne može platiti ništa. Može samo čekati pad razine javnih usluga i slabiji standard. Zato nam je prioritetna monetarna reforma, kako bismo i mi mogli europski kvantitativno popuštati u korist svojih interesa. 

http://barometar.vecernji.hr/analyses/kvantitativno-hrvatsko-propustanje-prilika/