SOLUS CATHOLICUS – Snaga praštanja

Kršćanski je opraštati

Zauzeti stav oproštenja drugima koji su nam nanijeli zlo u životu ili sebi koji smo žrtve vlastitih postupaka vrlo je težak zadatak. Barem nam tako izgleda. Čim čujemo riječ „oproštenje“ ili nam u srcu odjekne misao da drugome trebamo oprostiti, često puta pomislimo da je riječ o znaku naše ljudske slabosti, pomislimo da je kukavički oprostiti. Nekako nam u mentalnom sklopu odjekuje misao da je logičnije drugome se osvetiti kada nam je učinio nekakvo zlo, to smatramo nečim prirodim. Međutim, kao kršćani trebamo znati da smo mi pozvani ne povodite se samo za onim što se nama čini „logičnim“ ili „prirodnim“. Mi smo pozvani slijediti onaj natprirodni, intuitivni, duhovni dio sebe.

Čovjek je biće sastavljeno od tijela, duše i psihe. Kao što nam netko svojim postupcima može nanijeti tjelesne rane time što nam nanese neku povredu, može se vrlo lako dogoditi da nam netko također nanese psihičke ili duhovne rane koje nosimo duboko u sebi. Te psihičke i duhovne rane često puta teže zacijeljuju od fizičkih rana. Kada od neke osobe doživimo povredu na psihičkoj ili duhovnoj razini, kada nas netko povrijedi, kada nas ogovara, kada nas mrzi i progoni, kada učini nažao osobi koju volimo, u nama se nerijetko rađa prezir ili mržnja prema osobi koja nam je nanijela zlo. Eto, upravo su taj prijezir i mržnja rane koje nosimo u srcu, u svojoj duši. Sve dok mrzimo ili preziremo, mi postajemo robovi svojih rana. Mi smo duhovno okovani i nismo slobodni. Taj duh neopraštanja vrlo je loš i negativan za naše fizičko, psihičko, ali i duhovno zdravlje. Zato je potrebno promisliti o tome kako ući u proces opraštanja.

Odmah valja reći ovo – da bismo oprostili sebi i drugima na nečemu što smo mi učinili ili na zlu koje je nama učinjeno, to je vrlo teško učiniti svojim snagama. Upravo nam Bog daje milost, on ulijeva u našu dušu svoju ljubav i pomaže nam istinski oprostiti. A o tome nam svjedoči i moć evanđeoske ljubavi Krista Gospodina. Kada Petar pita koliko puta trebamo oprostiti bratu ako se ogriješi o nas – da li do sedam puta. Ne, kaže Isus, nego do sedamdeset puta sedam. To znači beskonačno. Isto tako, Isus naglašava da trebamo oprostiti i do sedam puta ako se brat ogriješi o nas i zamoli nas za oproštenje. Valja podsjetiti i vrlo važnu činjenicu koja je zapisana u evanđelju, a ta je da je Isus dok su ga razapinjali molio za svoje protivnike. Isto tako je sa đakonom Stjepanom koji je molio za svoje neprijatelje i mrzitelje dok su ga kamenovali. Kako je to Stjepan mogao?

Pa jednostavno – u svojem srcu imao je snagu Kristove ljubavi koja ga je osposobila da može oprostiti svojim neprijateljima. U njegovom srcu nije bilo niti malo mržnje prema onima koji su ga ubili. Upravo je važno učiti od Isusa kako oprostiti. To naime ne znači da nam osoba kojoj smo oprostili za zlo koje nam je učinjeno moramo ispijati kave ili biti s njom prijatelji. Nužno je i potrebno oprostiti zato što je to naša kršćanska dužnost, ali i zbog našeg duhovnog mira. Jer, dokle god mrzimo ili preziremo drugu osobu, dokle god sanjamo da se toj osobi osvetimo, ta osoba ima vlast nad nama. Duhovnu vlast. I to nije dobro. Zato bi bilo dobro da se okrenemo Kristu i njegovu evanđelju i odbacimo duhovne okove kojima smo eventualno okovani i otvorimo se istinskoj Kristovoj ljubavi koja nam odsijeva iz evanđelja. A evanđelje ima veliku snagu, snagu praštanja, ljubavi i mira.

Pavle Primorac