Hrvatski Fokus
Hrvatska

Ukloniti ime zločinca Tite s naših trgova i ulica

Obilježavanje 70. obljetnice genocida – svibanj 1945.

 

 
Izlaganje na 5. kongresu Hrvatskoga žrtvoslovnog društva u zagrebačkom Hotelu Westin u lipnju 2010.       
Po kojoj logici najljepši zagrebački trg nosi ime osobe teško opterećene zločinom? Kakvu se poruku time šalje mladima, narodu, svijetu?
Skulpture velikana i nazivi gradskih trgova i ulica simboli su vrijednosnih odrednica naroda i priznanja velikanima za sve dobro i plemenito učinjeno svom narodu. Povijesni vladari i promicatelji državotvorne misli, umjetnici, znanstvenici, junaci… to su uzori u koje će se ugledati mladi naraštaji koji će te uzore slijediti, možda i nadmašiti, to su osobe  koje  su se odlikovale ne samo izvanrednim dostignućima u okviru svoje djelatnosti, već i časnim životom. Ima i šaljivih simbola, među  njima na pr. 'mannequin qui pisse' u Bruxellesu, nestašni dječarac koji je prema legendi vrcnuo iskru  pobune protiv ugnjetavača. 
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/02/Nikola_Debelic.jpg
Nikola Debelić
 
Teško je razumljivo da se neko javno priznanje, na pr. ime trga ili ulice, dodijeli Josipu Brozu Titu, jednome od najvećih zločinaca XX. stoljeća. Brojni zločini, a posebno oni pod zajedničkim imenom 'Bleiburg' i 'Hrvatski Križni put' već su dobrim dijelom znanstveno obrađeni  i dostupni javnosti. Od svibnja 1945. godine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima vršene su masovne likvidacije, »više stotina tisuća Hrvata«,[1] prema detaljno razrađenom planu od strane vojnog i partijskog vrha na čelu s Titom. To je bio najveći pokolj civila i zarobljenika u Europi poslije završetka rata,[2] ali partizanske likvidacije civilnog stanovništva obilježile su cijeli rat, a represija je nastavljena i u kasnijem razdoblju.[3] Još u Moskvi sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća Tito je kao konfident Kominterne denuncirao svoje partijske drugove i svoje dvije supruge, Pelagija Bjelousova (P. B.) (majku njihova sina Žarka) i L. B. Nakon Titovih prijava gotovo svi su pogubljeni osim P. B. koja je osuđena na dugogodišnju robiju.[4] Sve to, pa i mnogo više od toga, dobro je poznato.
 
Zašto ne odlikovati i Rankovića, Koču i Peku, Simu Dubajića…?
 
Kakvu se moralnu poruku veličanjem zločinaca šalje mladima, narodu, svijetu? Štoviše, je li slavljenje Tita možda sugestija da se odlikuju i njegovi brojni suradnici u zločinu na pr. Ranković, Koča i Peko,[5] pa čelnici hrvatske komunističke vlasti u vrijeme najgorih pokolja ili ubojice iz Kočevskog Roga, Teznog, Zagreba, Krašića (potonji su se pohvalili masovnim ubojstvom zarobljenika),[6] a možda i junaci koji su nabili svećenika na kolac ili koji koji su trojici drugih svećenika kod Vrgorca ogulili kožu.[7] (Nota bene, sada se sličnima dižu spomenici. Lista takvih zaslužnika bila bi podugačka.)
 
Utemeljene inicijative i akcije Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, brojni pojedinačni i skupni zahtjevi za uklanjanje Titova imena[8] obrazloženi znanstvenim saznanjima nailazili su na glatku odbijenicu ili prešućivanje od Skupštine Grada Zagreba i njenih tijela, a ni od strane državnih vlasti nije dolazila inicijativa ni potpora za uklanjanje tog imena. Odakle ta sloga svih vodećih političkih skupina u prešućivanju komunističkih zločina? Zar je moguće da čelnici hrvatske države, od kojih smo za mnoge glasovali, da ti isti promoviraju ubojicu? Je li moguće da oni koji su u Saboru jednoglasno osudili komunističke zločine, ti isti ne znaju niti ih zanima tko je mitraljezima desetkovao hrvatsku mladost, zarobljenike, žene i djecu. Je li ga zbog toga slavi naša politička elita? Zašto se ta preposlušna[9] vlast odjednom suprotstavlja EU-u kršenjem Rezolucije Vijeća Europe? Što navodi hrvatsku političku elitu da slavi zločinca, vrijeđa vlastiti narod i kompromitira sebe i zemlju pred cijelim civiliziranim i demokratskim svijetom?
               
Hrvatske političke elite podupiru kult slavljenja Tita
 
Niti jedna od relevantnih političkih stranaka nije zatražila promjenu imena Trga. Koliko je javnosti poznato nitko iz političke elite nije jasno osudio Titove zločine niti zločine boljševičko-komunističkog sustava, uz čast iznimkama kao na pr. dr. Andrija Hebrang, koji je Tita javno na televiziji nazvao krvolokom. Zahvaljujući toj istoj eliti ti zločini se ne obrađuju adekvatno ni u medijima ni u školskim udžbenicima. Je li, prema tome, naše državno vodstvo titoističko,  projugoslavensko, providno kamuflirano 'jugosferom', 'integrativnim pomacima', 'regionom' itd. dakle i  protuhrvatsko? Po onoj latinskoj, tko šuti taj se slaže, proizlazi da ukupni hrvatski politički establishment održava i podržava kult veličanja teškog zločinca.
 
Tom šutnjom i nedjelovanjem taj establishment postaje svojevrsni sukrivac jer uprkos saznanja da je zločin počinjen gotovo ništa ne poduzima da se krivce razotkrije, osudi i kazni. Za pokolj koji se spominje u rasponu od 200.000 do višestruko više žrtava, nitko, apsolutno nitko nije okrivljen, osuđen i kažnjen, ali to, izgleda, nikoga ne zabrinjava. Nakon opće konsternacije koju je izazvalo otkriće Hude Jame, nakon posjeta visokih dužnosnika tom stratištu, je li se što poduzelo u godinu i pol dana? Očito ne mnogo ili mediji o tome ljubomorno šute. Nakon novih 'isplivavanja' kostiju digli su svoj glas i čelnici HHO-a, i opet ništa.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/02/trg_zlocinca_tita_hcsp_istok.jpg
U slučajevima kada se baci par kamenova na neku srpsku kuću tamo dojure predsjednik (Mesić) i premijer (Sanader) s desetcima policijskih kola, a za etnocid nad Hrvatima od 1991. do 1995. »Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu kaznio je nekoliko nižerangiranih srbijanskih oficira, nešto se četnika našlo pred hrvatskim sudovima i to je uglavnom sve«.[10] Ubijanje Hrvata bez kazne postalo je tako uobičajeno, da je „stvorena visoka i stalna kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima“.[11] Najstrašnije je u tome, što veliki dio naroda a ni međunarodne zajednice niti ne primjećuje taj smišljeni kontinuitet terora nad Hrvatima, koji se nekad zvao Huda Jama, Škabrnja, Ovčara itd., a danas je to Haaški sud, Savudrijska vala, rasprodaja nacionalnih bogatstava i, posebito, djelatnost pete kolone s pogubnim utjecajem u medijima. Tim pomalo zabrinjavajućim konstatacijama i pozivom na raspravu ovaj bi uradak zapravo mogao završiti, što bi bila lagodna eskivaža. No, pokušajmo to malo rasčlaniti bez ambicije za davanje relevantnog odgovora. Zašto vodstva svih važnijih političkih stranaka žele zadržati Tita kao personu grata? Pokušajmo dotaknuti  samo tri moguća razloga.
 
Tito kao gromobran
 
Prvo, vjerojatno je moćni dio te političke elite bio i sam više ili manje uključen u bivši sustav, ponijevši tu tešku i šarenu prtljagu u novu državu i na svoje nove dužnosti. Čuvajući Tita kao gromobran oni  štite sebe od nečijeg prisjećanja na svoje bivše grijehe, jer 'ne će valjda netko kriviti nas male za grijehe komunizma, kad se ne okrivljuje glavnokomandujućeg?[12] Iza te obranaške logike leži i opasnost da se time prešućuje i počinjeni holokaust nad Hrvatima. Štetna apologetika prema Titu prenosi se nažalost na narod i mlade naraštaje od kojih neki, nedovoljno upućeni i medijski indoktrinirani, postaju nesvjesno oruđe zla. Znakovito je zaklinjanje mladih esdepeovaca pjesmom 'Druže Tito mi ti se kunemo…', pa SDP-u treba čestitati što ima tako naprednu omladinu koja obogaćuje svoj kongres tim ideološkim biserima… Je li poticaj došao iz političke klime te stranke ili kao posljedica konsenzusa vladajućih oko Tita i 'njegovog' trga?
 
Poruga žrtvama
 
Drugo, tisuće i tisuće Titinih žrtava po kratkom je postupku bačeno u dosad poznatih 1500 skupnih grobišta, a preživjelima je gubitak muževa, očeva, braće itd. otvorena rana koja ne zacijeljuje. Štoviše, dokazano je da se bol i patnja zbog nanesenog zla kod žrtve s vremenom pojačavaju i postaju nesnošljivima, posebno kada je krivac ostao nekažnjen ili, kao u Titovom slučaju, još ga se i slavi.[13] To mračno ime na pročeljima i beskrajno ponavljanje u tramvajima izaziva kod žrtava osjećaj da mu se vlast, ta njegova hrvatska demokratska vlast koju je toliko želio, svaki puta iznova naruga u lice. Dakle, isticanje Titovog imena posebno je okrutno prema žrtvama, živima i mrtvima, jer ima karakter poruge u smislu 'ubili smo vam očeve i braću, a sad ćete se još diviti njihovom ubojici.' Bilo bi dobro ugledati se u neke druge narode na primjer Židove  koji na bezbroj načina stalno intenziviraju sjećanje na svoje žrtve i, osim suosjećanja, već desetljećima dobivaju masivne financijske odštete za  potomke žrtava. A mi?
 
Prešućivanje vlastitih žrtava ili čak slavljenje počinitelja kriminalnog djela dovodi narod do dezorijentiranosti i samonegacije, što je možda najniži stupanj na koji jedna vlast može dovesti svoj narod. Ako se slavljenjem zločina ruši pojam prava i pravde, ljudskog i moralnog zakona, ako se ubojica slavi, a žrtvi izruguje, je li to država ljudskih prava i moderna europska demokracija kojoj težimo? 
 
Zastrašivanje
 
Nažalost, ta poruga žrtvama ima još jednu sastavnicu: Ona je snažno oruđe za zatiranje narodne samosvijesti u smislu: 'Ne nadajte se ničemu, morate ostati šutljivi, ustrašeni i pokorni.' Naizgled morbidno, ali u toj morbidnosti ima sistema. Prije par stoljeća francuski Kralj sunca Luj XIV., i ne samo on, visoko je cijenio savjet: Veličanstvo, trebate raditi uvijek suprotno od onoga što se od Vas očekuje. Tako ćete podanike naučiti na svoju apsolutnu vlast.' Tim načinom je i boljševički sustav od prvih dana navikavao narod da su odluke vlasti nedodirljive. Lenjin je diktaturu uvodio putem ubilačkih odreda Čeke, Staljin doradio Gulazima i montiranim procesima, a Tito usavršio masovnim strijeljanjima nad jamama, za što ga je pohvalio sam Staljin jer da 'Tito rješava probleme učinkovito.'
 
Titovo pravilo vladanja stvarno je učinkovito: proizvesti potencijalnog, pa čak i nepostojećeg neprijatelja (na pr. 'hrvatski nacionalizam' čitaj ekstremizam, radikalizam, ustaštvo), zatim ga medijski sotonizirati i okrutno se s njim obračunati da bi se druge ustrašilo i držalo u pokornosti. Iako je ovaj narod dočekao 1990. godinu izmoren i politički hiberniran, on je odlučno iskazao odanost svojoj naciji, domovini i vlastitoj državi. Po računici mnogih starih i novih moćnika to se nije smjelo dozvoliti, pa se vrlo brzo, još u jeku agresije i obrambenog rata, javljaju prepoznatljivi glasovi. Počinje s poluistinama, neistinama i žutilom, proizvode se i financiraju razni Feral Tribune&Comp., mediji se otvaraju hrvatomrscima, neki navodno konvertirani komunisti poprimaju stare boje, javno se traži Tuđmanova ostavka, prozivaju se povratnici, Hercegovci i ognjištari, Domovinski rat se kriminalizira, a branitelje se nemilosrdno osuđuje. Tito na Trgu mnogima je zaštita i inspiracija. Snažan novinarski i obavještajni lobby bivšeg sustava, suprotstavljen nezavisnoj i suverenoj Hrvatskoj Franje Tuđmana i uz poznatu stranu potporu, postaje odjednom prokapitalistički (?!) i proeuropejski, postaje 'zdrava snaga' i tako se provjereno medijsko kolo ponovno zaigralo protiv istog vječnog neprijatelja, hrvatskog nacionalizma. Konačan im je cilj uliti narodu sumnju u hrvatsku državu i njeno vodstvo na čelu s Tuđmanom, narod držati u strahu i pokornosti, a naročito izbiti mu iz glave neku državotvornu nacionalnu samosvijest i ponos, što se dosljedno provodi demonizacijom.
 
Demonizacija
 
»Moramo prepoznati da je u svijetu, ali nažalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere… U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama. djecom«.[14] Praksom dvostrukih mjerila i otporom prema svakoj nacionalnoj hrvatskoj državi posebno je na udaru Nezavisna Država Hrvatska čija se demonizacija „kretala u mraku srbokomunističke dijabolizirane promidžbe, u kojoj se apriori kriminalizirala pojava NDH…, sve se tumačilo pod vidom insinuiranih inkriminacija i klevetničkih ocrnjivanja i pod hipnozom… agitpropovske, srbočetničke, protuhrvatske propagande koja je dirigirano proizlazila iz provale mržnje i bijesa… Tako se kalio čelik kroatofobske konstrukcije koja se kao sablast nadvijala nad hrvatskim narodom«.[15] Uporno se izbjegavala objektivna povijesna prosudba što je slučaj i s Domovinskim obrambenim ratom koji je suočen s kvalifikacijom »udruženog zločinačkog pothvata«.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/02/5367a1e7-9c80-4db1-94d4-666857e60dd4-aapicture201405052243006web-preview.jpg
Rezultat te demonizacije je da se Hrvati moraju stalno osjećati krivima i šutjeti. U tome je Titovo ime na Trgu vrijedno oružje. Štoviše, Titovo ime kao metafora nasilne vladavine, Udbe i sudbe, još mnogima ledi kosti, a poslušan i ušutkan narod je poželjan narod, pa zašto onda odreći se Tite koji je simbol tog sjajnog sustava vlasti? Dok ta ideologija, donesena s prtljagom iz bivšeg sustava, vlada javnošću i medijima, hrvatski čovjek, a posebno žrtve, ne mogu očekivati drugo nego porugu s pročelja hrvatskih nacionalnih kulturnih ustanova.
 
U drugim zemljama bivši komunistički idoli srušeni, sljedbenici razvlašćeni
 
Treće, netko će s pravom upitati, zašto samo hrvatska politička elita slavi zločinca? Zašto nema trga Nicolaea Ceausescua, Waltera Ulbrichta, Władysława Gomułke itd. koji su, u usporedbi s Brozovim nedjelima, bili pučkoškolci? Svi oni su maknuti, a 'Tito Grozni' još uvijek stoluje. Kao prvo, ni u jednoj od tih država nije došla na vlast politička grupacija koja bi željela sačuvati svog diktatora. Tamo je provedena kakova-takva lustracija pa su bivši komunistički idoli uglavnom srušeni, a njihovi glavni sljedbenici razvlašćeni i uklonjeni iz javnosti. Ponegdje bivši visoki dužnosnici voze tramvaje, što je za njih sjajan ishod u odnosu na ono što su oni priuštili svojim podanicima.
                       
Rušilačka peta kolona
       
Još je važnija pri tome hrvatska unutarnja nacionalno-ideološka podjela kakva ne postoji ni u jednoj od bivših komunističkih država. Mađarski, poljski, slovenski, srpski itd komunisti ostaju ništa manje nacionalno svjesni i samouvjereni Mađari, Poljaci, Slovenci, Srbi itd. Za isticanje svog nacionalnog bića oni nisu ubijani ni batinani. Oni nemaju svoje jugofile ni orjunaše, svoju rušilačku petu kolonu. Štoviše, kod braće Srba, nacionalistički, šovinistički pa čak i zločinački postupci (dijelovi JNA, četnici, arkanovci…) rijetko doživljavaju osude, naprotiv često su shvaćeni kao borba za spas 'ugroženog srpstva'. Primjera je nažalost i previše.
 
Kod Hrvata je upravo suprotno. Od 1918. ukupno hrvatstvo je na udaru moćnih razbijačkih snaga, od Anđelinovićevih mitraljeza 5. prosinca 1918. na Jelačićevom trgu i slobodnog žandarskog ubijanja Hrvata, preko ubojstva Stjepana Radića i drugova u beogradskoj Skupštini do užasa Bleiburga i skupnih grobnica. Uz već spomenutu kulturu slobodnog ubijanja Hrvata tu je još nasiljem, pritiscima i podmićivanjem stvorena razorna klima odnarođivanja, Orjune i podilaženja Beogradu, danas opet na djelu. Pripadnost jugoslavenstvu, čak srpstvu, donosilo je položaje, vlast, novac, pa i fizičku sigurnost, a pripadnost hrvatstvu samo nedaće. Neki su pokleknuli sve do preimenovanja svoje nacionalnosti, među njima i neki od velikih hrvatskih književnika. Slabost u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa dolazila je od vrha tadašnje vlasti, podjednako od  karađorđevićanske kao i komunističke. Je li zakazala i ova naša današnja?
 
Endemska hrvatska šutnja
 
Tito je prepoznao šansu. Znao je da svaka Jugoslavija pa i komunistička, mora biti velikosrpska, a da će hrvatstvo biti laka žrtva. Tako je krenuo protiv Hrvata prvo genocidom, a zatim nasiljem. Otvoreno je rekao Ivanu Meštroviću da se moralo pobiti Hrvate kako bi se zadovoljilo Srbe, što je dosljedno provodio od Bleiburga pa preko udbaških ubojstava, Golih otoka i punih zatvora 'narodnih neprijatelja', do drugog pokolja hrvatske nacionalne elite rušenjem hrvatskog proljeća.[16] Tito je bio i ostao provjereni zatiratelj hrvatstva pa možda i zato mnogima odgovara.
http://forum.net.hr/cfs-filesystemfile.ashx/__key/CommunityServer.Discussions.Components.Files/19/4405.60176615.jpg
Zahvaljujući raznim Titovim trgovima opet smo jednom dobili endemsku hrvatsku šutnju i ustrašenost. U toj piramidi tužnog lika nalazi se popriličan broj intelektualaca, navodne savjesti i kreme društva, a ustvari oportunista s diplomom. Ovako ih, ili bolje rečeno nas, ocrtava akademik Davorin Rudolf: »Uz ovu jadnu vlast i ove njunjave i ustrašene intelektualce od Hrvatske ne će ostati ni mrlja na zemljopisnoj karti«.[17] Teško je ne složiti se, a Titov trg to potvrđuje.
 
Vjera u vlastitu snagu
 
Ipak, Hrvati nisu bez šanse, ali to ovisi o nama samima. Treba vjerovati da većina u  hrvatskoj vlasti ne podržava slavljenje Tita, ne podržava ponovno upokoravanje hrvatskog naroda i ne ponosi se tom  slabošću i beskralježnjaštvom vlasti. Mnogi su svjesni da je ta anomalija plod naslijeđenog nasilja bivše strukture, koja u održavanju starih ideoloških dogmi vidi svoju vlastitu sigurnost i opstanak. Već poodavno napredni dijelovi europske  ljevice ne žele imati ništa zajedničko s boljševičko-komunističkim nasljeđem. Odriču se totalitarizma, diktature proletarijata i jednostranačja, a mnogi najzagriženiji komunistički apologeti su se otrijeznili nakon otkrića užasa komunističke strahovlade.[18] Treba vjerovati da će dobar dio šutljive hrvatske ljevice tražiti otklon od svake diktature i totalitarizma, pa i Titovog, kako bi se na velika vrata uključili u europsku  demokratsku obitelj.
 
Ime zločinca na Trgu naša je sramota i zločin prema mladima
 
Anakronizmi kao Tito pripadaju prošlosti, a pred hrvatskom političkom elitom stoje nove bitke, kao na pr. obrana čovjeka/radnika od grabežljivosti raznih moćnika, obrana čovjeka/moralnog bića od sveopće relativizacije, zaštita hrvatskih nacionalnih dobara, zaštita hrvatskog suvereniteta itd. To su neki od prioriteta sadašnjeg trenutka. Podijeliti narod i iscrpljivati mu energiju sramnim imenom Trga, mračan je plan onih koji nikada nisu željeli Hrvatsku, a sada su ponovno u ofenzivi.
 
Treba vjerovati da će se i hrvatska vlast osloboditi starih hipoteka, da će ostvarenje svojih interesa vidjeti u snazi radišnog i složnog, ponosnog i samosvijesnog naroda. Zločincu Titu, diktatoru, denuncijantu i masovnom ubojici tu nema mjesta. Našu mladež treba osloboditi svih mračnih ostataka titoizma i svakog totalitarizma. Za taj smo sramotni reziduum krivi mi, a ne naša mladež. Zločinca Titu treba ukloniti s naših trgova i ulica zbog nevinih žrtava, zbog prava i pravde, zbog naše čiste savjesti, ali prvenstveno zbog mladih naraštaja, jer oni i samo oni, pretstavljaju budućnost hrvatskog naroda.
 
Prof. Nikola Debelić, dr.dr.h.c., dirigent, sveuč. profesor i diplomat. Dirigent Sarajevske i Zagrebačke opere, direktor i dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra, profesor i dekan Filozofskog fakulteta u Puli. Gostovao u većini europskih zemalja, SAD-u i Kanadi. Ostvario najopsežnija gostovanja jednog hrvatskog simfonijskog tijela u inozemstvu (s dubrovačkim orkestrom u SAD-u, ukupno preko 100 koncerata).
 
Bilješke:
 
[1] Nedjeljko Mihanović: Tuđmanova baština, Detecta, Zagreb, 2010.

[2] J. B. Tito u govoru u Ljubljani svibnja1945: ”likvidirali smo  dvjesto tisuća bandita (isto N. D.), a još toliko smo ih zarobili.” Komunistički zločini nisu antifašizam, HIC, prosinca 2008.

[3] A. Ranković: »od oslobođenja 1945. pa do 1951. smaknuto je 568.000 osoba.«  'Politika', 1. 2. 1951.

[4] Pero Simić: Svetac i magle, Beograd, 2005.

[5] Koča Popović i Peko Dapčević, komandanti armija koje su prve počinile pokolje u osvojenom Zagrebu.

[6] Hrvatski domobran podnio Kaznenu prijavu DORH-u dana 8. svibnja 1998. Zaključeno da se procesuira, ali do otvaranja procesa nije došlo. Prijavljeni R. Bulat, M. Belinić, L. Ahmetović i M. Kufrin su 'narodni heroji.'

[7] Izvješće Trifunovića-Birčanina Draži Mihailoviću.

[8] Sjajno organizirani prosvjedi u organizaciji građanskih udruga na čelu s ‘Krugom za trg’.

[9] I. Sanader: Nema toga što ne ću učiniti za ulaz u EU.

[10] Hrvoje Hitrec, Portal HKV-a

[11] Ibid.

[12] Podjednako je indoktriniran i mladi naraštaj Titovih vjernika od kojih se nije čula osuda komunističkih zločina.

[13] Maja Runje: Izlaganje na 5. Žrtvoslovnom kongresu, Hotel Westin, Zagreb, 2010.

[14] Dr. Slobodan Lang: Komu je stalo do demonizacije Hrvatske? Hrvatski  list, Zadar, 26. 3. 2009.

[15] Nedjeljko Mihanović: Tuđmanova baština, Detecta, Zagreb, 2010.

[16] Milovan Đilas: Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Nekoliko godina kasnije opet Đilas: Pogriješili smo što smo ih sve pobili, to su bili obični seljaci.

[17] 'Hrvatski nacionalni interesi i EU': UHIP, FHS i HKV, predstavljanje 30. siječnja 2007., Zagreb

[18] Stephan Courtois: Le Livre noir de communisme, Pariz, 1997.

 

Nikola Debelić, prvi veleposlanik RH u Bukureštu, generalni konzul RH u Zapadnoj Australiji i dvostruki počasni doktor

Povezani članci

Prodavači lažne humanitarne magle

HF

Stradanja Lovašana na filmu

HF

GLAS-na demo(n)kracija Anke Partizanke

HF

Ne ćemo moći bez Srbije…

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...