Gdje završava sloboda riječi i započinje govor mržnje
Svijet je zaprepastio događaj u kojemu su početkom siječnja dvojica islamskih terorista upala u redakciju satiričkog časopisa "Charlie Hebdo", u kojemu je ubijeno 12 ljudi. Čitava javnost solidarizirala se sa žrtvama toga strašnog zločina te gotovo spontano preko noći tu svoju solidarnost očitovala porukom: Je suis Charlie (Ja sam Charlie). Vrlo brzo međutim javnost je ponovno ostala šokirana. Naslovnice toga navodno satiričkog lista prepune su nevjerojatnih uvreda i blasfemija, upućenih ne samo muslimanima, nego još više i kršćanima. Oni koji su imali sreće ne vidjeti takve "satirične" uratke, bolje da ih i ne vide. One na najšokantniji i najbesramniji način vrijeđaju ne samo pripadnike pojedinih vjerskih zajednica, nego i bilo kojeg čovjeka koji poštuje i drži do ljudskoga dostojanstva.
Živimo u svijetu dvostrukih kriterija. S jedne strane volimo reći da smo tolerantni, do te mjere da se uvodi pravo tzv. pozitivne diskriminacije. I, ne daj Bože, da bi netko i u najbezazlenijoj aluziji nešto rekao protiv novopromoviranih "manjina" i njihovih ugroženih ili navodno ugroženih prava. Štoviše, uvode se i kvote koje osiguravaju ravnomjernu zastupljenost pojedinih vulnerabilnih ili potencijalno ugroženih skupina ljudi. Ovo često i na uštrb kvalitete, što zapravo može dovesti do stvarne neravnopravnosti. U pojedinim američkim i europskim gradovima zabranjeno je javno postavljati božićne jaslice, jer to može povrijediti one koji nisu kršćani. To me podsjeća na vrijeme jugoslavenske komunističke diktature, kada je bilo zabranjeno isticati hrvatsku zastavu bez tzv. socijalističkih obilježja, jer bi to navodno vrijeđalo pripadnike drugih "naroda i narodnosti". U spomenutim primjerima skriva se, međutim, nesnošljivost onih koji ne mogu podnijeti božićne jaslice, koje šalju poruku ljubavi, mira i solidarnosti s najugroženijima. Isto tako oni koje je vrijeđala hrvatska zastava, zapravo govore o sebi kao netolerantnim osobama, koji mrze hrvatski narod i sve što je hrvatsko, što je u ono vrijeme bilo jako "popularno", a prikrivalo se borbom protiv navodnoga hrvatskog nacionalizma. Dok se s jedne strane uklanjaju križevi, božićne jaslice, jer to, evo, može nekoga povrijediti, malo tko mari što kršćane, ali kao što rekoh i svakoga razboritog čovjeka, vrijeđaju besramni "satirični" uratci koji su očigledan izraz nesnošljivosti i mržnje prema vjernicima.
Aktualni progoni i mučeništva kršćana po čitavom svijetu po svojim su razmjerima nadmašili sva dosadašnja stoljeća. Protiv takvog nasilja i takvih progona, ne samo prema kršćanima nego i prema svim progonjenima, trebamo se boriti svim mogućim sredstvima. Istodobno, neodgovorni pojedinci, skupine, pa i neodgovorne tiskovine, često su bile okidač nasilja nad kršćanima u zemljama poput Pakistana, Nigerije, Iraka, Sirije, Somalije, Sudana, Nigerije i drugih. Biblijska mudrost nas uči da "mek jezik i kosti lomi" (usp. Izr, 25,15). Svaka misao začinje se u ljudskom srcu, a ljudska riječ, usmena i pisana, može biti ubojitija od najopasnijeg oružja.
I dok Europa izražava masovnu potporu žrtvama terorističkog čina u Francuskoj, koji treba osuditi, malo tko se osvrće na masovna mučenja i najbrutalnija umorstva kršćana u Iraku, Siriji i Bliskom istoku uopće. U Nigeriji se događaju, međutim, još veći razmjeri zlostavljanja i pogubljenja kršćana. U najnovijem valu nasilja pripadnici nigerijske islamističke terorističke organizacije Boko Haram pobili su dvije tisuće ljudi.
Tim je povodom poljski novinar Jacek Dziedzina napisao potresnu kolumnu Je suis Nigérian: "Više od milijun ljudi, uključujući i čelnike mnogih zemalja, izašli su na ulice Pariza kako bi prosvjedovali protiv terorizma nakon ubojstva desetak ljudi. Niti pas nije izašao na ulicu da bi prosvjedovao protiv terorizma u kojem su nigerijski teroristi iz Boko Harama ubili 2000 ljudi (većinom kršćana)… I dok se u Parizu iskrena sućut za žrtve napada miješala s infantilnim kopiranjem slogana Je suis Charlie, u slučaju nigerijskih žrtava nije bilo akcije pod sloganom Je suis Nigérian.
Blasfemična "satira" koju promovira spomenuti časopis nema nikakve veze sa slobodom govora i ničime se ne može opravdati. Svoju "satiru" brane tvrdnjom da im drugi ne mogu određivati granice slobode, jer oni ne mogu i(li) ne žele znati što koga vrijeđa. Ovakvo poimanje "slobode" vrijeđanja šuplja je i neodrživa ispraznica. Naime, moja sloboda ne smije prijeći granice tuđe slobode. Ili kako netko reče: sloboda govora završava tamo gdje započinje govor mržnje. "Satirični" časopis "Charlie Hebdo" davno je prešao tu granicu i duboko zaorao u područje mržnje, a time i poticanja na nasilje. To međutim ne znači da i njihovi postupci mogu opravdati strašan zločin koji su počinili islamski fundamentalisti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više