Muzej bl. Alojzija Stepinca u Noći muzeja

Nalaze se mnog stvari, pa tako i nalog ondašnjega javnog tužitelja Jakova Blaževića za Kardinalovo uhićenje i pretres nadbiskupskog dvora

Muzej bl. Alojzija Stepinca prvi puta se ove godine uključio u tradicionalnu manifestaciju, 10. u nizu, „Noć muzeja“. Stručni suradnik Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije Davor Trbušić uvodno je istaknuo da se uključivanjem u manifestaciju „Noć muzeja“ željelo svoj zainteresiranoj javnosti približiti i predstaviti lik našeg blaženika. K tomu želja je bila i popularizirati blaženikovu spomen-zbirku „Učionicu svjedočanstva vjere i povijesti“, muzej posebne vrijednosti i duhovne snage.

Alojzije Stepinac (1898. – 1960.) bio je zagrebački nadbiskup i kardinal i smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Muzej bl. Alojzija Stepinca prvotno je otvoren 7. veljače 1995. g. pod nazivom Spomen-zbirka. Dana 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. proglasio je u Mariji Bistrici Alojzija Stepinca blaženim, a prigodom 10. obljetnice njegove beatifikacije Muzej je preselio u novi prostor u prizemlju Nadbiskupskog dvora i kule Nebojan, a svečano je otvoren 10. studenoga 2007. Stalnim muzejskim postavom nastoji se ilustrirati život i djelo Alojzija Stepinca. Izloženi su dokumenti, liturgijsko ruho, kardinalska odora, liturgijsko posuđe, knjige, umjetničke slike (portreti Stepinca), fotografije i predmeti iz Stepinčeve ostavštine te svjedočanstva o njegovu mučeništvu. U Krašiću, rodnome mjestu blaženoga Alojzija Stepinca, nalazi se njegova Spomen-soba, mjesto njegova zatočeništva, koja dopunjuje građu prikazanu u Muzeju u Zagrebu.

Novi muzejski postav iz blaženikove materijalne ostavštine arhitektonski i oblikovno reprezentativno je te nadasve originalno, primjenjujući najsuvremenija audio-vizualna tehnološka dostignuća, osmislila arhitektica Ana Nada Krpelnik. Udahnjujući muzeju prepoznatljivost i unoseći u dio povijesti dašak modernoga autorica je scenarij stalnog postava – „muzejsku priču“ podijelila po temama čiji je slijed pomalo nekonvencionalan za onoga tko očekuje kronološki predstavljen životni put kardinala Alojzija Stepinca. No, upravo su segmenti kojima je autorica zaokružila hod kroz prostor muzeja, a koji prikazuju važnost blaženikova života i djela za hrvatski narod, i više nego logični. Iz njegove materijalne ostavštine, izložene u muzeju, izranja nadasve ona duhovna koja je već dugo vremena duboko urasla u biće hrvatskoga naroda.

Šetnja kroz muzej započinje kardinalovom drugom duhovnom oporukom, napisanom za vrijeme sužanjstva u Krašiću 28. svibnja 1957. godine. U oporuci, koja je izložena u presliku (original se nalazi u Rimu) i koja je autorici poslužila kao neposredno nadahnuće, posebno je dirljiv uvod: „Nedokučiva providnost Božja postavila me je bila prije mnogo godina vama za pastira. Znam da je u ono doba bilo u našoj dijecezi mnogo učenijih svećenika od mene. Znam da ih je bilo i mnogo zaslužnijih od mene jer ja sam tada bio svećenik tek tri i pol godine, nepoznat svemu svijetu. I kad se sada nakon svega toga pitam zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono što veli sveti Pavao apostol u Poslanici Korinćanima: „Što je ludo pred svijetom, izabra Bog da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako; i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom“ (1 Kor 1, 27-29).« Alojzije Stepinac za većinu u hrvatskom narodu je hrvatski kardinal te je u postavu muzeja toj činjenici istodobno dano istaknuto mjesto i skromna prezentacija. Uz dokument pape Pija XII. o promaknuću Alojzija Stepinca u kardinalski zbor izloženo je kardinalsko ruho koje on nikada nije obukao. Naime, promaknuće je stiglo kad je bio u internaciji u Krašiću, oštećenog zdravlja zbog sustavnog trovanja. U tome trenutku mogao je otići na konzistorij u Rim, primiti tu čast i privilegije koje nosi, priuštiti si najbolje liječenje i produžiti život, no on je bio svjestan što bi njegov odlazak značio za Crkvu i narod u Hrvatskoj te je odlučio ostati u nevoljama sa svojim narodom. Njegov kardinalat bio je lišen svakoga sjaja, ali je zato hrvatskom narodu bio još draži i važniji.

Od dokumenata koji prate Kardinalov život od krštenja do smrti, tj. od krsnog lista do vlastoručne oporuke, osobitu pozornost privlače spisi koji otkrivaju njegovo zauzimanje za progonjene u Drugome svjetskom ratu među kojima je i pismo srpskoga pravoslavnog svećenika te spisi kao što su nalog ondašnjega javnog tužitelja Jakova Blaževića za Kardinalovo uhićenje i pretres nadbiskupskog dvora.

Od osobnih predmeta predstavljenih javnosti osobitu pozornost privlače crveni „lajbek“ što ga je Kardinalova majka Barbara dala mladome sinu kad je išao na svjetski orlovski slet u Brno 1922. godine, te kardinalski grimiz koji nikada nije obukao a za njega su ga nabavili hrvatski iseljenici iz Sjedinjenih Američkih Država, ali mu ga zbog „željezne zavjese“ nikada nisu mogli predati. Pozornost posjetitelja zacijelo će privući i kamenje kojim je bio nakon rata napadnut prilikom pokušaja atentata u Zaprešiću, a koje su dosad čuvale sestre karmelićanke u Brezovici. Izložene fotografije dokumentiraju Stepinčev rodni kraj, obitelj iz koje je potekao, njegove bogoslovske, svećeničke i biskupske dane, suđenje na montiranom procesu, zatočeništvo u Krašiću, veličanstveni oproštaj u katedrali 1960. godine, postupak za njegovo proglašenje blaženim i počast koju mu je iskazao Ivan Pavao II. pohodivši njegov grob.

Izlošci predstavljeni u zbirci potječu iz arhiva Postulature, iz Riznice zagrebačke katedrale, iz Karmela bosonogih karmelićanki iz Brezovice, iz Arhiva Republike Hrvatske, iz obiteljske baštine dr. Josipa Andrića i brojnih pojedinačnih darovatelja. U sklopu programa dr. Jure Krišto s Hrvatskoga instituta za povijest održao je predavanje „Neumoljiva propaganda protiv Stepinca“ te je pokušao dati odgovor na pitanje „zašto kardinal Alojzije Stepinac nije kontroverzan, a mnogi misle da je“. Valja istaknuti činjenicu da za katoličku zajednicu, za kršćane, za cijelu Crkvu kardinal, blaženik nije i ne može biti kontroverzan. Crkva ga je proglasila blaženim i stavila za uzor svima nama. Stepinac je kontroverzan onima koji njegovo suđenje i osudu na komunističkom sudu uzimaju ozbiljno i koji optužbe protiv Stepinca iznijete na tom suđenju promatraju kao stvarne pokazatelje, kao povijesnu istinu. Može se reći da je jedan od problema u dijelu hrvatske i svjetske historiografije danas, one koja se dotiče historiografije Drugoga svjetskog rata i poraća, to što ne uspijeva maknuti se od komunističke ideologije i njezine dirigirane povijesti“, upozorio je dr. Krišto. Kratko se osvrnuo na tijek montiranog i unaprijed pripremljenog procesa protiv Stepinca, osude i svega što je slijedilo, no istaknuo je da je hrvatski narod i svijet shvatio kako nije riječ o procesu koji bi trebao utvrditi činjenice, već još jedno sredstvo represije i nametanja ideologijske volje. Tadašnji režim shvatio je da je zapravo to najteži poraz koji su imali.

Postalo im je jasno da je Katolička Crkva uistinu najteži protivnik komunističkih vlasti. Režim je stoga morao poduzeti nove napore, a oni su bili širenje propagande, rekao je dr. Krišto. Moć propagande koja je započela prije montiranog suđenja nadbiskupu Stepincu, nastavila se i nakon njega, te je bila tolika da je zavela i ponekog profesora i doktoranta povijesti, upozorio je dr. Krišto. Kad se spozna da je taj sud bio priređen kao sredstvo za nametanje ideologije, osiguranje vlasti, uvođenje straha i osvete za neposlušnost prestat će i pozivanje na to suđenje kao relevantnu sudsku presudu.

Britanski povjesničar dr. Robin Harris koji je odnedavno u Zagrebu gdje piše biografiju bl. Alojzija Stepinca koja će krajem godine biti objavljena na engleskom jeziku održao je na tečnom hrvatskom jeziku predavanje „Hrabrost – najviša Stepinčeva krepost“. „Moramo pokušati razumjeti zašto je hrabrost kao krepost toliko važna kod Stepinca. On neprestano ponavlja „ne bojim se nikoga“. Pravi odgovor na ovo je: Stepinac je razumio da je strah bilo najvažnije i najopasnije oružje u ruci komunizma. Temelj moći totalitarizma nije pokolj ni mučenje, već strah od pokolja i mučenja, a taj strah ima samo jednog jakog neprijatelja, a to je hrabrost“, pojasnio je dr. Harris. Dodao je da je Stepinac uvijek mislio o primjeru za druge: za biskupe i svećenike, redovnike i redovnice, i tolike tisuće laika u Hrvatskoj. Zato je i pisao toliko pisama iz Krašića. „Zbog njegovog ponašanja u Lepoglavi i Krašiću, zbog njegovog primjera, poticanja i prijekora i upozorenja Katolička Crkva je ovdje, u Hrvatskoj pružila i pokazala solidan, učinkovit i uspješan otpor protiv subverzije komunizma. Taj hrabri otpor bio je jamstvo za identitet Hrvata i za stvaranje buduće, slobodne Hrvatske“, rekao je dr. Harris. Svoje svjedočenje o Stepinčevu moćnom zagovoru s neba iznijele su Ana Beno i Marijana Brkan, rođ. Beno iz Dubrovnika.

Nives Matijević