Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Sveti Alojzije Stepinac, moli za nas!

Ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda

 
 
U svojoj višestoljetnoj opstojnosti zagrebačka nadbiskupija dala je hrvatskom narodu velik broj uzornih i slavnih biskupa, među kojima je bilo državnika i vojnika, pisaca i mecena, ljudi pobožna i krjeposna života, no u osobi nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca dala mu je i prvog sveca. 
 
Djetinjstvo i školovanje
 
Alojzije Viktor Stepinac se rodio 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić. Pučku školu završio je 1909. u Krašiću, a klasičnu gimnaziju i maturu 1916. u Zagrebu.  Nakon gimnazije bio je pozvan u Austrougarsku vojsku.  Za vrijeme Prvoga svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom i solunskom bojišu, a u srpnju 1918. bio je ranjen i zarobljen. Iz ratnog zarobljeništva vratio se kući s činom potporučnika. Godinu dana kasnije, na nagovor svoga oca, otputovao je u Zagreb gdje se upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Već nakon prvog semestra, zbog nedoumice i sumnje u izbor pravoga zvanja, prekida studij i vraća se kući. U ljeto 1924. odlučio je postati svećenik, a u jesen iste godine zagrebački nadbiskup Antun Bauer ga šalje na studij u Rim. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Za svećenika je bio zare]en 26. listopada 1930., a mladu misu je slavio u crkvi Santa Marria Maggiore.  Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Poslije smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937.  je preuzeo je upravu zagrebačke nadbiskupije, a nakon toga i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.  
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/02/Stepinac3.jpg
Iako do njegova imenovanja skoro nitko nije znao tko je Alojzije Stepinac, nakon imenovanja, u kratkom vremenu, a posebno u ratnim godinama, Stepinac je postao poznat po svojoj hrabrosti, svetosti i odanosti Crkvi i svom hrvatskom narodu. Javno i otvoreno je zastupao pravo svakoga naroda na državnu nezavisnost i narodnu slobodu. Isticao je da Katolička Crkva ne pozna i ne prihvaća više ili niže rase i da su svi ljudi, bez obzira na boju kože, Božja stvorenja. Poštivao je svaku državnu vlast, ali se nijednoj nije priklanjao i od svih je tražio da poštuju prava Crkve i dostojanstvo svake osobe. Prigodom posjeta srbijanskog kraljevskog prijestoljonasljednika kneza Pavla Zagrebu, na vratima crkve sv. Marka, u svom pozdravnom govoru nadbiskup Stepinac je rekao: “Radujem se da Vašoj kraljevskoj Visosti mogu pružiti svojim pozdravom dokaz, kojim crkva katolička poštuje vlast i njezine nositelje… Mogu uvjeriti Vašu kraljevsku Visost, da me amo nije nagnala kruta nevolja, nego savjest, da mi je kao katoličkom biskupu sveta dužnost govoriti i onda, kada bi drugi možda šutjeli (…) Crkva katolička jasno upozorava na to, da je jedini sigurni temelj svakog autoriteta u Bogu i poštivanju Boga. Rastaviti autoritet od Boga diranjem u tuđa prava, prava Crkve ili prava naroda, znači za svakoga nosioca vlasti sjeći vlastitu granu na kojoj se diže…” (Vinko Nikolić, Stepinac mu je ime, I. svezak, Zagreb, 1991. str. 39.).
 
Stepinčev odnos prema Nezavisnoj Državi Hravtskoj
 
Poput većine Hrvata, nadbiskup Stepinac se radovao proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja 1941.), jer je u njezinu ostvarenju osjetio duboki izraz volje i težnje hrvatskog naroda za slobodom. 12. travnja, dva dana nakon uspostave NDH, posjetio je Slavka Kvaternika i čestitao mu uspostavu Hrvatske države, a 16. travnja primio ga je i dr. Ante Pavelić. Kao Hrvat i hrvatski metropolit želio je da zakoni i odredbe Hrvatske države budu u skladu s Božjim zakonima. Dva tjedna nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 28. travnja 1941., uputio je kleru zagrebačke nadbiskupije okružnicu u kojoj traži da se 4. svibnja u svim župnim crkvama održi svečani Te Deum. U toj okružnici nadbiskup Stepinac ističe:
 
“Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvaenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. (…) Kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruke Božje na djelu.  (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duše, molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako mći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država treba izvršiti u korist svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje i da je konačni cilj svega ljudskog težnja k vječnosti, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdrav razvitak zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.” (Krišto, Jure: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska: Dokumenti, Knjiga druga; Zagreb: Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, 1998.; dokument br. 10, str. 34.-36.).
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/02/Alojzije_Stepinac_on_trial.jpg
Na žalost, zbog unutrašnjeg neprijateljstva jugokomunista i četnika, te vanjskih pritisaka koji su uslijedili prema NDH ne samo od protivnika već i od tzv. hrvatskih saveznika, tadašnja hrvatska vlast, na čelu s dr. Antom Pavelićem, izgubila je moralni kompas u donošenju ispravnih odluka o kojima je ovisila budućnost mlade države Hrvatske. Protivnici države i neprijatelji hrvatskog naroda usmjerili su svoju propagandu ne samo protiv Ustaškog režima već i protiv države.  Hrvatski komunisti, umjesto da su rušili Pavelića i njegov režim, rušili su državu Hrvatsku. Državu o kojoj je ovisila sudbina hrvatskog naroda, namjerno su poistovjetili s Pavelićevim režimom. Nadbiskup Stepinac je bio potpuno drukčiji. Sjetimo se njegove hrabre izjave koju u lice dobacuje krvnicima i neprijateljima Hrvatske i hrvatskog naroda: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji." Iako se bio razočarao u tadašnju hrvatsku vlast, Stepinac se nije odrekao države. Kritizirao je Ustaški režim ali je ostao vjeran hrvatskoj državi. “Poslije tolikih nemilih ispada po dužnosti sam morao istupiti i napasti neka djela Ustaša i Nijemaca. Onda su mi predbacili da rušim državu.” (Juraj Batelja n.d. str. 239.-240.).  
 
Stepinca je boljela svaka nepravda. Kad god mu je bilo moguće, svojim zauzimanjem je nastojao udovoljiti pravdi i umanjiti ljudsku bol i patnje. Znao je da su Nijemci i Talijani vršili velik pritisak na Hrvatsku i da su Nijemci od Hrvatske tražili da Židovi nose na rukavu Davidovu zvijezdu, no time ne opravdava hrvatsku vlast već Paveliću poručuje: “Poglavniče lupite šakom po stolu i otvoreno recite Nijemcima i Talijanima, da ovako dalje ne ide”. (Isto) 
 
Jugokomunistički zločini i Stepinčeva hrabrost
 
Nakon propasti NDH i uspostave komunističke Jugoslavije Titina vlast je bila okrutna prema Crkvi i hrvatskom narodu. Hrvati su nemilosrdno proganjani, zatvarani i ubijani bez suda. “Tito je Crkvi navijestio rat do istrijebljenja. Katoličke škole su zatvarane, društva nestala, tisak zabranjen, a vjeronauk u školama zamjenjuje Marksova nauka. Crkvi su oduzeta sva dobra, da je načini prosjakinjom, ovisnom od mrvica, koje će joj režim dobacivati, ako bude s njim surađivala.” (Davor Berezovski: Suđenje kardinalu Stepincu).
 
Stepinac je neustrašivo protestirao na jugoslavenske zločine i nepravdu i zato su ga već 17. svibnja 1945. komunističke vlasti uhitile i zatvorile. Iz zatvora je pušten 3. lipnja, a sutradan 4. lipnja Tito ga je pozvao na razgovor i tražio od njega da osnuje “narodnu crkvu” neovisnu od Rima. Stepinac je to odbio. Ostao je vjeran Bogu i Rimskom poglavaru. 18. rujna 1946. jugoslavenska vlast ga je ponovo uhitila a 30. rujna izvela ga pred montirani sudski proces. Na tom sramotnom jugoslavenskom sudu, u svom govoru 3. listopada, nadbiskup Stepinac je između ostalog rekao:

 

“Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego -jer mi je savjest čista- pripravan sam svaki čas i umrijeti. Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz ‘optuženi Stepinac’. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga ‘optuženoga Stepinca’ sjedi na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke Crkve u Jugoslaviji. Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promjene vjeru ili ožene inovjerku. Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.”
http://images.news-bar.hr/foto/4627/stepinac__large.jpg
Dana 11. listopada 1946. nadbiskup Stepinac je osuđen kao neprijatelj naroda na 16 godina zatvora i prisilnog rada, a 19. listopada iste godine odveden je u Lepoglavu na izdržavanje kazne, a odatle je 5 prosinca 1951. godine bio premješten u rodni Krašić na izdržavanje kazne u kućnom pritvoru. Dana 12. siječnja 1953. godine papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom, a jugoslavenske su vlasti zbog toga prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Jugoslavenska vlast smatrala je Stepinca opasnim i krivim zbog njegove neizmjerne ljubavi prema Bogu, domovini i čovjeku. Milovan Đilas, jedan od najbližih Titonih ratnih i poslijeratnih suradnika, priznao je Stepinčevu veličinu i nevinost. “Govoreći istinu, ja vjerujem, a nisam sam, koji to vjeruje, da je Stepinac potpun čovjek, ispravna karaktera, kojega je nemoguće svinuti. Bio je stvarno nepravedno osuđen…” “Msgr. Stepinac došao je na sud kao duhovni učitelj Hrvata, a izašao je sa suda kao vođa svog naroda i kao primjer za svijet.” (biskup Fulton Sheen)
 
Hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, iako sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća, s pravom je konstatirao: “Nasuprot i Mačeku i Paveliću i Titu imamo ličnost Alojzija Stepinca, prvog čovjeka Crkve u Hrvata, hrvatskog muža, koji je bio za hrvatsku državu, za uspostavu i održanje hrvatske države bez ideoloških ograničenja, i u tome je veličina i povijesna zasluga Stepinca. Po tome se može govoriti o Stepinčevoj Crkvi, Crkvi koja je bila sa svojim narodom, koja je željela samostalnost Hrvatske države.” (Dr. Franjo Tuđman: Ja ću za te molit Boga, a ti oslobodi Rvacku! – intervju za list MI 29. siječnja 1992.)    
 
Smrt sveca
 
Kardinal Stepinac je umro 10. veljače 1960. godine. Umro je moleći za svoje progonitelje i izgovarajućiriječi "Oče, budi volja tvoja!" Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. “Njegovi su ga krvnici htjeli uništiti, a uveličali su ga mučeničkom aureolom. Mislili su da će izbrisati njegovo ime, a učinili su ga besmrtnim… Za svoje progonitelje kardinal Stepinac je umro. Za nas i za cijeli katolički svijet započeo je njegov besmrtni život slave i pobjede. Jer je jedan mučenik uzišao na nebesa” (Alfredo Cifuentes, čileanski nadbiskup; El Diario Ilustrado, Santiago de Chile, 16. 2. 1960.).
 
“Kardinal je bio sveti duhovni čovjek, koji se volio družiti s radnicima… Umro je mučeničkom smrću, težom možda o ijedne za koju se ikada znalo, jer je umirao polako pod Titovom vlašću kroz posljednjih petnaest godina …” (Catholic Harold, SAD, 19. 2. 1960.). I zato nije čudo što je većina svijeta njegovu smrt doživjela kao smrt pravednika i sveca. Louis Breiner, nekadašnji predsjednik Društva američkih Židova govoreći o kardinalu Stepincu rekao je: “Ovaj visoki crkveni predstavnik osuđen je kao suradnik nacizma. Mi Židovi prosvjedujemo protiv takvih kleveta. Jer mi poznajemo njegovu prošlost, mi možemo reći, da je on od 1934. i u sljedećim godinama bio vjerni prijatelj Židova. (www.geocities.com/duhovni_velikani).
 
Konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je Stepinca mučenikom, a 3. listopada 1998. u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim. Prilikom beatifikacije sv. Otac je rekao: “U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled iščući njegov zagovor.” (Papa Ivan Pavao II. prilikom beatifikacije bl. Alojzija Stepinca; Marija Bistrica, 3. listopada 1998.) 
 
Zaključak
 
Nadbiskup Stepinac je savjesno i hrabro u ime Boga i njegovih zakona branio slobodu i dostojanstvo svih ljudi i svih naroda. Javno i neustrašivo je isticao pravo hrvatskog naroda na svoju slobodnu i novisnu državu, ali isto tako, bez straha i diplomatskih manira, osuđivao je sva zla koja su pojedinci činili nad nevinim ljudima zbog njihove nacionalne ili vjerske pripadnosti ili zbog drukčijih političkih uvjerenja. “Uvijek je želio dobro svom narodu i svakom narodu; nastojao je pomoći svakom čovjeku bez obzira na uvjerenja…” (Kardinal Franjo Kuharić; AKSA, 8. 2. 1980.).
 
“Dr. Alojzije Stepinac nije bio ni umjetnik, ni vojnik, ni političar, nego samo svećenik u najuzvišenijem smislu riječi. I baš tom predanošću svom pozivu, on je za hrvatski narod učinio više nego ijedan od njegovih predšasnika. Stepinac je živio za Izvor svega života i za nj je bio spreman podnijeti sve muke. I time je od Izvora dobio potrebnu snagu da bude svom narodu nešto više od običnog duhovnog pastira. Postao je Hrvatskoj ‘luč koja svijetli u tami’. Ta Luč je bila jača od svih tenkova, mudrija od svih diplomata, uzvišenija od svih umjetnika. Ona je u najtežim časovima podnijela javno svjedočanstvo da se hrvatski narod ne odriče Boga i Vjere.” (Dr. Ivo Korski: Smrt sveca; Republika Hrvatska, br. 38, str. 1.-2., 1960.).
 

Šime Letina, Washington

Povezane objave

Orao leti visoko

hrvatski-fokus

“Ovce koje piju more”

HF

Pupovac pred sveučilišnim Tribunalom?

HF

Pilićevi i Pavičićevi su žive Hrvate zazidali u Hudu jamu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više