Vukovar '95. još uvijek i pamti i plače. Vapi za pravdom i rida i jauče
Pružila se Slavonija. Ranjena i prevarena. I opet, a sam Bog zna po koji put, ostavljena i izdana.
Nema više pjesme, Ni kola djevojačkog. Ni momačkog. Ni dječje cike i vike. I ona utihnula. U srcu steglo. Skamenilo se. Sve. I suze su presahle. I nada se gasi. A vjera u pravdu, sve više i više blijedi. O, Bože, Bože, dokle!? Dokle i zašto???
Pa gdje je nestala istina? Gdje je nestala pravda? Gdje su nestali ljudi?
Nebo opet sivo i tmurno. Sokaci prazni. Avetinjski. Svi se sakrili i zbili u svoj jad.
Vukovar je opet ranjen. Opet krvari… Opet tuguje… Opet je ponižen.
I opet je zavijen u tugu. A stare rane opet otvorene.
Pravda je ostala bez Istine. Istina bez Pravde.
I opet nam ostali grobovi, bez pokopanih. Opet nestali, bez posljednjeg počivališta.
Pa, gdje im se pomoliti za duše? Gdje se izmoliti za njihov vječni spokoj i mir… Gdje???
Odgovora još uvijek nema. Samo bešćutnost.
Veliki svjetski djelitelji „pravde“ kažu da rat nije rat, da silovani nisu silovani, da razoreno nije razoreno, da ŽRTVE nisu žrtve. Da nije bilo namjere… genocida, kažu oni.
Gospode, moj Bože! Zar smo opet izdani i obeščašćeni? Zar je još i to, nakon svega proživljenog, moguće!? Zar je pravda oslijepila? Stavila povez na oči. Ili joj se vaga koju je stoljećima i stoljećima držala u ruci, iskrivila, te zbog raznoraznih drugih utega, pretegla na jednu- onu drugu stranu?
Zgroženi smo i posramljeni. Ne zbog nas samih, već zbog svih onih silnih svjetskih licemjera, koji nam kroje pravdu i pravednost. I prekrajaju istinu.
Posramljeni smo zbog svih onih koji,i nakon počinjenog zla, daju opet… koljačima, silovateljima, ubicama i rušiteljima svega ljudskog i uljuđenog, širom otvoren put…
Za nova rušenja, za nova silovanja, za nova klanja i nova ubijanja.
Za nove zločine. I nova zlodjela.
„Strategija i taktika Srba je naseljavanje u susjedne zemlje, a zatim destabilizacija tih istih zemalja, terorizam i provociranje međunarodnih sukoba u regiji, zatim agresija i okupacija susjednih zemalja, ubojstva, prisilna mobilizacija, silovanja i terora nesrpskog pučanstva na okupiranom teritoriju, genocid s karakteristikama „etničkog čišćenja“ i progon nesrpskog pučanstva iz te druge zemlje, koje se tako destabiliziraju radi novih dugoročnih srpskih osvajanja, te doseljavanja srpskih kolonista u svrhu proširivanja „Velike Srbije“…“
…Agresivna politička taktika „strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe Velikoj Srbiji. Pučanstvo se genocidom očisti i protjera u sljedeće zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena“ područja nasele srpski kolonisti“, piše nekadašnji francuski predsjednik i ministar rata, Georges-Benjamin Clemenceau.
A tamo daleko, tamo na istoku, opet odjekuju ratne trube i šalju javni pozivi na zajedničku borbu.
Ta, ljudi moji, vreme je! Prošlo je već više od dvadeset godina. Ne može se, bre, više čekati!
I onda nam tako, uza sve moguće prijetnje i postavljene zamke, i nakon svega, a Bog
sam zna po koji put, onako s visoka, i s podignutim prstom, opet drže predavanja i dijele lekcije.
I opet iste laži, iste priče, iste bajke.
I opet ista pjesma i isto guslanje.
Isto guslanje na istovjetnu, zajedničku i bratsku notu. Bum, cile, bum! Rastežu se i harmonike… Od Zemuna pa do Jadrana… Rastežu se i slažu, u zajedničkom dogovoru, razgovoru i ugovoru. I u zajedničkom kolu.
Ma, divota jedna! Čovjek se topi od miline. A još, kada uz sve te milozvučne i tople tonove i note, odjekne snažno, junački i muški „Sprem´te se, sprem´te, četnici!“, a njihovo junačko srce zatreperi od nabujale snage i ponosa, pobjeda im je zagarantirana.
-Nema više bežanja ni bežanije. Mi smo, bre, junački narod! Od pamtiveka. Nismo ti, bre, mi neke babuskare ni zečevi!
Sada nam je otvoren put. Celi svet je uz nas! A ako nam naša braća sa zapadne strane, nekad i zatrebaju, sigurno ćemo bratski, kao i uvek dosad, u kolonu zajedno! Pa kud puklo da puklo.
I opet ćemo, kao što smo to uvek i činili, jer smo mudriji od drugih, i jer nam je laž u krvi, a sve opet po našem lepom starom običaju, sve svoje grehe, tovariti na leđa našim vekovnim neprijateljima i najvećim svetskim zločincima. Ustašama, zna se!!!. Iz one tzv. države… Veštačke im i fašističke tvorevine. Ta njima je u njedrima, i bila i ostala, „ustaška zmija“. To im je u krvi. Kao što im je u krvi i agresija, i okupiranje tuđih teritorija, i silovanje žena, i dece i muškaraca. I ubijanje, proterivanje, logori, mučenja i klanja.
Ta pobili su milion Srba u drugom svetskom ratu. A u ovom sada, našem oslobodilačkom, proterali su pet stotina staraca, žena i dece.
Ali, čekajte samo, čekajte! Jer mi, braća Srbi, iz srpske krajine i šire, imamo plan već vekovima! Imamo plan kako vas „ustrojiti i dovesti u red“. Bićete vi, mamicu li vam vašu, mirni ko bubice. I naše sluge pokorne. Od Zemuna pa sve do Virovitice, od Karlovca do Karlobaga…
Rat nije izgubljen. Vratićemo mi Republiku Srpsku Krajinu. Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Karlovac, Knin, Petrinju. Sve do… srpske Banije, srpske Like, srpskog Korduna i srpskog Vukovara… glavnog grada srpske Banije i Srijema. A na jugu do srpskog Dubrovnika. I još pola Hrvatske. Sve je to naše. Srpsko. Gde je i jedan Srbin, tu je Srbija.
Mi smo nebeski, odabrani narod!!! Mi smo kamen temeljac za sigurnost ovoga našeg regiona. Mi smo lućonoše i vascele svetske kulture i prosperiteta.
Što bi vi samo dali da imate, kao što mi imamo, jednog Gundulića, Držića, Vojnovića, Preradovića, Desnicu, Boškovića, Andrića, Teslu i… Istina je to cela. I već zapisana.
I eto, tako kažu stoljetni kradljivci, prepisivači i falsifikatori naše povijesti i kulture. I tako tvrde u svom najnovijem „načrtaniju“.
„Uzmite samo ovu našu knjižicu“, veli tzv. predsjednik, tzv. njihove tzv. Krajine, „u kojoj su svi podaci. Takvih je, slovom i brojem od 150- 200, a u ovu knjižicu stavili smo oko 56“. Zato sve ustaše treba da znaju: „Rat nije izgubljen. Vratićemo našu Republiku srpsku Krajinu.“
I UVIJEK ISTA PJESMA. ISTE NOTE. ISTI ORKESTAR. I ISTI DIRIGENTI.
A dok oni urliču, arlauču i prijete, dotle naše vrle vođe, unatoč svemu, nastavljaju im pomagati, nastavljaju s njima cvrkutati i blagoglagoljati. Milina jedna! Pa još, nakon svega, i tražiti… još jedan mandat. Jer, oni su „svojim predanim radom“, to i zaslužili. Kaj,ne!?
***
Muka mi je. Muka mi je i povraća mi se od svih njih zajedno. I ne mogu vjerovati! Ne mogu prihvatiti! Ne mogu šutjeti! Ne mogu se pomiriti!!!
Ali ne mogu ni razumjeti toliku njihovu bešćutnost. Nečovječnost. Kako mogu? Kako mogu gledati a ne reagirati? Kako?
Zar to može ČOVJEK!?
Zar su to mogu LJUDI?
Bol nas ne napušta. Duboko je u nama. Ugnijezdila se zauvjek. Muči nas i ne da nam mira. Pune dvadeset i tri godine. I svaki put kada nam zlotvori nanovo otvore, još žive i nezacijeljene rane našeg sjećanja, mi opet umiremo. Vraća nam se, vraća sve… I peče, i ranjava, i žeže…
Vraća nam se… I sravnjen Vukovar. I kolona bradate, prljave i zločinačke soldateske i četnika. I odjekuje
„Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!“
Vraća nam se… A odjek, odjekuje… žeže. I reže. I boli.
Zar se ruševine, zar razaranja, zar smrt, zar gomila nabacanh leševa, zar zaklani, bezglavi, izmasakrirani…, zar se ljudi, žene, djeca…, i duge kolone silovanih, zatočenih, nestalih… koji optužuju i vape za pravdom, mogu zaboraviti?
VUKOVAR, OVČARA, VOĆIN, ŠKABRNJA, TOVARNIK…
UBIJENI… NEPRONAĐENI…
J A M E-eeee!!!
Zar se može zaboraviti? Zar se smije zaboraviti? Zar se smije ne kazniti???
A nije bilo namjere? Ne! Nije bilo… – rekoše svjetski djelitelji pravde.
Ne, nije, nije bilo namjere. Oni ne razaraju. Oni ne kolju. Oni ne siluju. Oni ne masakriraju.
Ne, nije bilo namjere! Oni su miroljubivi, kulturni! Oni samo brane, i uvijek su samo branili, svoj ugroženi srpski narod. Diljem kugle zemaljske, Pa su zato, i ne tako davno, došli i kod nas. Da na našoj zemlji i u našoj zemlji, zaštite svoj narod.
Tako oni kažu, pardon, lažu!
***
Pa je li Vukovar, uopće, stradao? Ili smo to mi, sanjari kakvi i jesmo, možda sanjali. Ili su ono tamo, tek samo kulise iz nekog filma, strave i užasa. Po Velikim, nema namjere – nema ni genocida.
Tko je onda režirao cijelu tu krvavu predstavu? Tko je realizirao pokolj? Tko je Vukovarce ostavio bez njihovog postojanja? Tko im je zabranio živjeti? Tko je od njih napravio samo brojke? Nestalih, silovanih, ubijenih, masakriranih…
Tko je poveo i vodio taj pakleni mrtvački ples? Nad njihovim leševima. Na vukovarskoj pozornici užasa. Na kojoj nam se povijest ponavljala. A na kojoj su mnogi odigrali, svoje male i velike… prljave i sramotne uloge.
***
Vukovar 91. još postoji. Još svjedoči. Kao što svjedoči i Vukovar 2015. I nema razlike. Patnja je ista. Šutnja je ista.
Grobovi su i dalje prazni. Nestali su i dalje…nestali.
Bog zna u kojoj jami? Na čijoj zemlji? U čijoj zemlji?
Ali, Vukovar '91. još uvijek pamti. A Vukovar '95. još uvijek i pamti i plače. Vapi za pravdom. I rida i jauče.
Hoće li mu, ikada, krik imati i odjeka?
Ili će ga vjetar, s jadom i nepravdom, i dalje raznositi…
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više