Nema više istina
„Ispiranje mozga s kumulativnim učinkom, postupno mijenja paradigmu društva“.
(Krešimir Mišak)
Hrvatska je postala mjerna jedinica za stagnaciju i neuspjeh. Ovu konstataciju izvela je nedavno izgovorila jedna europarlamentarka, po nekima ekonomska ekspertica, naročito kad je u pitanja EU i njegovi fondovi, koji u Hrvatskoj nisu dovoljno iskorišteni, jer nesposobna aktualna vlada to ne zna, ne će i ne može. To su naime konkretne stvari i o tome se ne može pričati priča, niti s jedne strane. U pitanju su gole brojke, koje egzaktno i eksplicite pokazuju što je istina, a što nije. Ne mogu biti dvije, tri ili više istina o istoj ili jednakoj stvari, kao ni dijametralno suprotne činjenice o istome. Netko ne govori istinu. Pitanje je tko?
Zar se stvarno toliko može podcjenjivati i marginalizirati narod, na koji se poziva samo u predizborno vrijeme, kad mu se mažu oči i pokušava ih se lobotomirati, kako bi prihvatili pravu opciju, koja im nudi boljitak, jedina je ispravna, narodna i općeprihvatljiva. U ovom narodu, na žalost, postoji dugotrajno sjećanje, spoznaja i svijest na sve ono što ih je i tko ih je doveo u ovo stanje u kojem su sada, kada opet uzduž i poprijeko Lijepe naše jašu „konjanici“ apokalipse, putuju lažni proroci, uskrsavaju razne i različite Mesije, nudeći med i mlijeko, samo njih treba odabrati i dati im vlast, moć i čast. Uzalud im trud, jer su prepoznati, iako marširaju pod maskama i govore u prispodobama. To su isti oni i njima slični koji su ovu državu opljačkali, rasprodali, rascijepili, osiromašili i pokušavaju je otuđiti od njenih žitelja, većinskog naroda i ostalog građanstva, sijući mržnju i novu podjele među svima, sve o onoj „Divide et impera!“
Nije ovaj narod bedast da to ne vidi, ne čuje i nije svjestan kako tim „jahačima“ nije do nikoga i ničega stalo, osim do njih samih i osvajanja vlasti. Za njih Domovinski rat još nije završio. Iz osmanlijske magluštine i zadimljene balkanske krčme oni jurišaju poputdon Quijotea i Pancha Ville, na razne vjetrenjače i imaginarne prepreke na svojem putu u svjetliju i bolju budućnost, uz pokoju Dulcineju, po potrebi, lijepu, ne baš lijepu, ograničenu, pametnu, iskusnu, ambicioznu, agresivnu, asertivnu, poslušnu, radišnu, sveznajuću štrebericu… na duljem ili kraćem lancu, tako da se po potrebi u dnevnoj politizaciji i stranačkoj politici može „štiknuti“ ili joj se produljiti povodac, zavisno o interesu, motivaciji i stranačkom utilitarizmu. Pritom se zapravo uvijek jasno ne nazire, a kamoli vidi tko je tko u gore spomenutom dvojcu. Pancho Villa ponekad nastupa kao njegov gazda i zaboravlja gdje mu je mjesto, koji mu je status, tko je koga stvorio i postavio, tko ima koga da sluša i kako da se ponaša u određenoj situaciji. Gledajte, nije to bez veze, kad se „pobrkaju lončići“ i kad se posilni uzdigne i zamišlja si da je gospodar. U takvim situacijama su padale i okrunjene glave, a kako ne bi partijske i stranačke, naročito one koje visoko strše, poput praznog klasa u polju žita, što će biti pometen i kod najmanje nevere, a naročito kod oluje, koja se sprema i dolazi nakon snijega i „putujućeg cirkusa“, raznih poklisara.
Gore spomenuta europarlamentarka je, koliko znam dugo u politici. Zanima me što je napravila u bilo kojem periodu svojeg političkog angažmana i ubilo kojem segmentu ili području rada i djelovanja, naročito u gospodarstvu, da Hrvatska ne bude ni približno onakva kakvom je ona neki dan okvalificirala. Najlakše je govoriti, iako i to ne ide baš svakome, i druge okrivljavati za sve moguće i nemoguće propuste, kao i njihova činjenja i nečinjenja. Da parafraziram gospodina Mišaka, ne može vladati ljudima onaj koji ne vlada riječima i ne zna što je riječ u svojoj biti, gdje se ona oblikuje i što znači za pojedinca i društvo. To očito mnogima ništa ne znači, jer izgleda da nisu svjesni, što govore, kada govore, kome govore, gdje govore i kako govore, zašto i za što govore, naročito ne znaju ili ne žele znati, što su govorili prije i kako su se tada ponašali. Po kratkom postupku su se rješavali svih onih koji imaju zavidan potencijal, koji su nešto dobro napravili, koje narod održava, cijeni i poštuje. Svojim postupcima su pokazali kako nisu svi jednaki ni po zakonima, niti po stranačkim regulama. Odluke donosi isključivo lider, autokratski i osobno, dok u isto vrijeme vodi rat protiv nekakve autokracije i diktature u prošlosti, ne libeći se pritom sklapati neprincipijelne koalicije, sa svakime tko to hoće, naročito s onima čije strančice su na aparatima ili pak onim pojedincima, koji im na vrhu glasačke liste donose premoćne glasove i „objedu“. Vrijeme je pokazalo kako je to bila Pirova pobjeda.
Svaka ideja, pa i ona dobra, nakon nekog vremena postaje sama sebi suprotnost, u rukama nesposobnih ljudi, koji ne znaju kako tu ideju oživotvoriti, za opće dobro, a ne samo za sebe ili neku političku stranku, u smislu difamacije i uništenja svih drugih, koji ne misle i ne rade poput njih. To naročito dolazi do izražaja, kad sve izmakne kontroli, kad se ne zna kako s nečim prestati, povući se i priznati kako prvobitne namjere nisu više iste, već su se izrodile u nešto negativno, nepoželjno i neprihvatljivo, što negira njihov u samoj namjeri i začetku, možda čak i plemeniti cilj.
Po općim prirodnim zakonitostima, koje se spontano, sukcesivno prenose na društvo, tada u takvim situacijama dolazi do implozije, koja ne štedi nikoga, čak niti one koji s tim nemaju nikakve veze, osim što su mirno pustili da se stvari uruše same od sebe. Pitanje je samo, je li to bilo pametno i odgovorno. Ovaj je narod puno propatio, suosjećao, doživio i proživio na vlastitoj koži, da bi se s njim igrale neke zakulisne igre, koje nemaju granica, da bi mu se sukcesivno ispirao mozak i da bi ga se tretiralo kao amorfnu masu, koja se može lako i brzo oblikovati prema nečijim potrebama, ne libeći se pri tom svakoga napraviti učinkovitim sredstvom za postizanje cilja, uz one Goebbelsovu: "Lüge, lügen und nur liegen!" (Lagati, lagati i samo lagati!“
Ankica Benček
