Nakon odlaska Ive Josipovića, nužno je da što prije odu izdajnici Vesna Pusić i Milorad Pupovac
Još će se dugo vremena vrlo različito tumačiti rasprava i odluke Međunarodnoga suda pravde u Den Haagu. Usprkos vrlo različitih tumačenja, pa i krivotvorenja onoga što se događalo pred Međunarodnim sudom pravde, moguće je utvrditi neke neoborive činjenice. Čak mislim da je to nužno te da će trebati kad cijela presuda bude prevedena i dostupna pokušati i znanstveno utvrditi što se je sve tamo događalo i kakve će posljedice imati i u Hrvatskoj i u Srbiji i njihovim međusobnim odnosima.
Mislim da je neosporna činjenica da je suđenje pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu definitivno utvrdilo neke povijesne istine. Definitivno je na najvišem sudu Ujedinjenih naroda dokazano da se nije radilo o građanskom ratu niti nacionalnom oružanom sukobu „dvaju nacionalizama s podjednakom krivnjom“. Dokazano je i utvrđeno da je uzrok rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine bila ideologija stvaranja velike Srbije i plan da se ona vojnim putem uz planirane i ostvarene brojne zločine provede u djelo. Dakle, nakon rasprave i presude pred Međunarodnim sudom pravde neosporno je da su Srbija, Crna Gora i JNA planom spaljene zemlje i etničkog čišćenja pokušali stvoriti veliku Srbiju. Također je utvrđeno da su učinjeni zločini bili cilj a ne posljedica rata. Zašto je to, po mom mišljenju, najvažnije? Zato što velikosrpska ideologija nije prestala, zato što je i dvadeset godina nakon završetka agresije i dalje na djelu, što postoji Memorandum 2 u kojim su definirani novi ciljevi velikosrpske politike. Zato što srbijansko državno vodstvo i dalje javno iskazuje pretenzije prema Jadranskom moru, prema Vukovaru i Baranji, što želi pripojiti Republiku srpsku budućoj velikoj Srbiji i što ne odustaje od novih lažnih optužbi i krivotvorenja istine kojom žele velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu pretvoriti u sukob s podijeljenom krivnjom.
I nakon presude Međunarodnog suda pravde državno vodstvo Srbije ne želi priznati istinu nego i dalje optužuje druge za ono za što su krivi. I Hrvatska i Bosna i Hercegovina presudama u Haagu, u kojem su prihvaćeni mnogi navodi iz tužbe Bosne i Hercegovine i tužbe Hrvatske, koji osuđuju velikosrpsku politiku kao krivca i počinitelja teških zločina koji se mogu okarakterizirati kao genocidni, daje mogućnost Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini da u borbi za istinu pa i podizanjem kaznenih procesa protiv vodećih političara i vojnih zapovjednika iz tog vremena nastave borbu za istinu.
Odbacivanje protutužbe Srbije protiv Hrvatske i pravosudna potvrda da brijunski transkripti nisu dokaz za optužbe da je Hrvatska planirala i provela etničko čišćenje Srba, da Oluja nije bila zločinački pothvat nego legalna i legitimna oslobodilačka akcija Hrvatske vojske, da počinjeni zločini u Oluji i poslije Oluje nisu bili planirani s ciljem etničkog čišćenja Srba, potpuno je srušila dugogodišnju velikosrpsku strategiju lažnog optuživanja Hrvatske a posebno Oluje kao najvećeg zločina poslije Drugoga svjetskog rata. Dakle, dokazano je da je uzrok svih ratova i zločina bila agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu s ciljem da se na zločinački način etnički očisti od nesrba, veliki dio Bosne i Hercegovine i Hrvatske i pripoji velikoj Srbiji.
Takva presuda pravi je debakl sadašnjega državnog vrha Hrvatske i svih onih koji cijelo vrijeme vrlo sustavno krivotvore istinu o Domovinskom ratu. Dakle, najviši sud Ujedinjenih naroda odbacio je tvrdnju odlazećeg predsjednika Ive Josipovića da se radilo "o konglomeratu nesretnih politika", da se radilo o građanskom ratu s podijeljenom odgovornošću, odbacio je politiku hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja je velikosrpsku agresiju pretvarala u sukob hrvatskog i srpskog nacionalizma radi komadanja Bosne i Hercegovine. Ono što je rečeno i utvrđeno u Haagu učinilo je smiješnim izjavu Ive Josipovića u Parlamentarnoj skupštini BiH da je za sve zlo u Bosni i Hercegovini kriva hrvatska politika 90-ih godina. Ono što je utvrđeno u Den Haagu potpuno je srušilo politiku državnog vrha Hrvatske koja je cijelo vrijeme velikosrpsku agresiju pretvarala u građanski rat i sukob s podijeljenom odgovornošću. Činjenica da je državni vrh Hrvatske, posebno Ivo Josipović, Vesna Pusić i Milorad Pupovac, sustavno obezvrjeđivalo hrvatsku tužbu za učinjeni genocid Srbije u Hrvatskoj, da su pokušali do zadnjeg trenutka odustati od tužbe, da su ju omalovažavali, razvodnjavali i starali atmosferu neuspjeha i štetnosti tužbe načinilo je veliku štetu hrvatskoj tužbi.
Vesna Pusić i Aleksandar Vučić
Iako je Haaški sud prihvatio mnoge argumente uz hrvatske tužbe o sustavnom činjenu zločina genocidnog karaktera, možda i zbog takvog ponašanja državnog vrha Hrvatske nije donio odluku da je Srbija učinila genocid. Jer u krajnjoj liniji zašto bi suci iz Južne Amerike, Afrike iz zemalja u kojima se ne zna što se politički događalo na području bivše Jugoslavije i zašto se događalo, vjerovalo hrvatskoj tužbi kada najodgovorniji ljudi, bivši predsjednivi Mesić i Josipović, aktualna ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i aktualni predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora Milorad Pupovac, daju izjave protiv tužbe, ako kažu da ne vjeruju da je učinjen genocid nego se triput ljube sa političarima agresorske Srbije izražavajući prijateljstvo i prihvaćajući njihovu politiku kojom sustavno rat protiv Hrvatske s genocidnim namjerama, jer su na zločinački način pokušali oduzeti Hrvatskoj dijelove hrvatskog teritorija i pripojiti ih velikoj Srbiji kao etnički očišćen od Hrvata prostor, pretvaraju u građanski rat. Dakle, zašto bi sudac iz Afrike više branio istinu i više branio tužbu Hrvatske od hrvatskih predsjednika i ministrice vanjskih poslova Hrvatske?
Haaški sud je na neki način prihvatio mnoge dokaze iz hrvatske tužbe. Prihvatio je da je plan velike Srbije ostvarivan na zločinački genocidan način, ali je smatrao da to nije dovoljno da ne udovoljava strogim kriterijima da bi se Srbija osudila za genocid. U Hrvatskoj uz državno vodstvo cijelo vrijeme je djelovala protuhrvatske peta kolona koja je sustavno krivotvorila istinu o Domovinskom atu. Dio medija, nevladinih udruga, godinama su djelovali i djeluju protiv hrvatskih nacionalnih interesa, nameću krivotvorine i laži o našoj prošlosti i Domovinskom ratu. Brojne ne vladine udruge dobivaju ogromna sredstva od poreznih obveznika s kojima su krivotvorili istinu. Brojni novinari i intelektualci sustavno su širili ne istine koje su presudom na Haaškom sudu pravde odbačene. To je za mene možda najveći dobitak za Hrvatsku, ali samo onda ako se konačno u Hrvatskoj pokrene pitanje odgovornosti ljudi koji djeluju kao peta kolona, ako se smijene političari koji su cijelo vrijeme radili i rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa.
Presuda u Den Haagu i sve što je rečeno i presuđeno na njemu daje dovoljno argumenata da se riješe na pravedan način, u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima, mnogi otvoreni problemi u Hrvatskoj. Prosvjed 100-postotnih ratnih invalida u Hrvatskoj u već čuvenom "šatoru", između ostalog uzrokovan je i politikom državnog vrha koje je više branilo velikosrpsku politiku nego hrvatsku politiku, koje je izjednačavalo žrtvu i agresora, koje je amnestiralo Srbiju kao agresora i prihvaćalo podijeljenu odgovornost za ratove. Sadašnje državno vodstvo pokazalo se tvrdokornim u svojoj politici i zato branitelji nisu odustali i ne odustaju od prosvjeda.
Boris Tadić, Milorad Pupovac, Milorad Dodik, prota…
Nakon gubitka izbora i odlaska Ive Josipovića nužno je da što prije odu Vesna Pusić i Milorad Pupovac i zato bi trebalo zatražiti njihovu smjenu. To bi otvorilo mogućnosti da se i taj problem riješi u skladu s istinom koja je utvrđena u Haagu. Poseban veliki problem je stanje u Vukovaru. Nema nikakve dvojbe da je u Vukovaru učinjen genocid i da je velika pogreška i nepravda što barem za Vukovar Međunarodni sud pravde nije presudio da je Srbija učinila genocid. Međutim, za tu pogrješku ne treba optuživati samo Međunarodni sud pravde nego utvrditi da je glavni krivac sadašnje državno vodstvo Hrvatske koje je uz pomoć protuhrvatskih ne vladinih udruga i dijela medija i jednog broja intelektualaca počelo optuživati vukovarske branitelje a pomagati obnavljanje velikosrpskih pretenzija na Vukovar. Kako je moguće da suci Međunarodnog suda pravde utvrde da je u Vukovaru učinjen genocid ako odlazeći hrvatski predsjednik ne reagira na izjavu predsjednika Srbije da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju šta da traže. Kako je moguće da glasuju za genocid u Vukovaru ako takovog srbijanskog predsjednika koji je i osobno sudjelovao na agresiju u Hrvatskoj, odlazeći predsjednik triput ljubi kao velikog prijatelja, ako prihvaća da se srpski genocid u Vukovaru pretvori u nacionalni sukob s podijeljenom odgovornošću Srba i Hrvata. Zašto bi suci iz dalekih zemalja imali više emocija i pravde za Vukovar od najodgovornijih hrvatskih političara koji su prihvatili da presude vojnih sudova bivše SFRJ aktivira Srbija te da ima pravo suditi hrvatskim braniteljima za navodne zločine koje su oni učinili u Vukovaru. Kako je moguće da Anto Nobilo, čovjek koji je rekao za Deklaraciju Hrvatskog sabora da je sramota, koji je rekao da ima više elemenata genocida u Oluji nego u Vukovaru. Danas u jednom dnevniku trijumfira zbog odbacivanja hrvatske tužbe i drži lekcije hrvatskom narodu i brani velikosrpsku politiku jer ponovno izjednačava krivnju Srbije i Hrvatske. To rade i mnogi novinari i političari koji su pridonijeli što Hrvatska u svojoj tužbi nije postigla još više. Što je prihvaćen samo dio istine o velikosrpskoj agresiji. Zato Hrvatskoj predstoji borba sa petom kolonom i politikom koja je u Haagu doživjela debakl jer je njena politika potpuno odbačena, čak i ismijana.
Mislim da je sada krajnji čas da se u Hrvatskoj raščisti sa svim onima u državnom vrhu, medijima, ne vladinim udrugama, koji su sustavno krivotvorili istinu o Domovinskom ratu, koji su agresorski rat protiv Hrvatske pokušali pretvoriti u oružani sukob u Hrvatskoj, u građanski rat, a mnogi su išli i dalje pa su čak i vukovarske branitelje pretvarali u zločince a zločince u žrtve. Kako je bivši predsjednik Stjepan Mesić već otišao iz aktivne politike, kako odlazi i Ivo Josipović ključno pitanje je sadašnja Vlada koja je krivac za stanje u Vukovaru, koja je nasilnim uvođenjem ćiriličnih ploča suprotno Ustavnom zakonu, koja ne provodi odluku Ustavnog suda Hrvatske da je neustavno te ploče nasilno stavljati, ustvari pomaže Memoranduma 2, u kojem je jedan od ciljeva obilježavanje Vukovara kao srpskog grada. Da velikosrpska politika nije odustala od svojih ciljeva vidjelo se i iz reagiranja na presudu Međunarodnoga suda pravde u Haagu. Zajedno su je gledali i komentirali državni vrh Srbije i predsjednik Republike srpske Milorad Dodik, čime su demonstrirali da je to ista politika. Takve su im bile i izjave.
Treba i upozoriti na izjave iz državnog vrha Srbije da nisu odustali od izlaza na Jadransko more, da nisu odustali od Vukovara te da nisu spremni prihvatiti presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu nego da će nastaviti i dalje sa svojom istom politikom. Hrvatski branitelji pa i narod, posebno u onim krajevima gdje su učinjeni najveći srpski zločini, ogorčeni su što Međunarodni sud pravde nije imao snage presuditi Srbiju za genocid, što je postupio na isti način kao i u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. To je i rezultat međunarodne politike a ne samo manjkavosti tužbe Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Velika je šteta što nije bilo snage da Bosna i Hercegovina i Hrvatska podignu zajedničku tužbu. Što je odnos snaga i u jednoj i u drugoj državi bio takav da je velikosrpska politika, koju pomažu i Rusija i Velika Britanija, bila dovoljno jaka da onemogući zajedničku akciju, zajedničku tužbu i puno veću podršku državnog vrha Hrvatske i Bosne i Hercegovine u borbi za istinu. U daljnjoj borbi za istinu bit će izuzetno važno da novo državno vodstvo izabrano u Bosni i Hercegovinu i ova hrvatska predsjednica a uskoro i nova Vlada nastave zajedničku borbu za istinu o tome što se stvarno događalo. Bez utvrđivanja istine i posebno bez jačanja pritiska na Srbiju da mora priznati istinu i odustati od obnavljanja aspiracija na djeluje Hrvatske i Bosne i Hercegovine neće biti sreće i mira.
Situacija u svijetu je vrlo nestabilna, čak bi se moglo reći da je već nižim intenzitetom počeo Treći svjetski rat. Na djelu su nova preslagivanja u geopolitici i interesnim sferama. Suprotstavljaju se interesi moćnih svjetskih sila i na ovim prostorima. Sve to utjecalo je i na presude Međunarodnog suda pravde. I utjecat će na politiku međunarodne zajednice i suprotstavljenih interesa velikih sila koje će bitno utjecati i na tijek događanja i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i Srbiji. Zato presude Međunarodnog suda pravde u Den Haagu treba tumačiti u skladu sa svim tim širim događanjima. Iako zbog svih tih razloga nije došlo do potpune osude Srbije, ipak se može konstatirati da su presude poraz velikosrpske politike bez obzira što u Beogradu i Banjoj Luci pokušavaju svoj poraz pretvoriti u svoju pobjedu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više