DAN POSLIJE – “Civilno društvo” = novi totalitarizam

I meni smeta što nisu pozvani ravnatelji Muzeja seljačkih buna i Muzeja Križnih putova

Nikako nisam zamišljao kako bih „dan poslije“ trebao ikada više, osim u rijetkim prilikama fundamentalnih nacionalnih interesa, braniti Predsjednicu Hrvatske. Pa ona je tamo sljedećih pet godina da ju napadamo – tako je to u demokraciji. Tako je bilo i s onom dvojicom, jednoga zijevam, ni imena mu ne ću spomenuti, a o drugome sam „pjevao“ i prije nego se popeo na Panatovčak, mislim na Josipovića – svih dugih pet godina njegove vlasti, nekada iz tjedna u tjedan. Usput, sad kad ga kao lipsaloga konja “šutira“ i svaka radmanovska šuša s HRT-a, koju je hranio i koja mu je ljubila skute, počet ću ga braniti, ali u drugom tekstu. Ali evo me u nezahvalnoj ulozi obrane Predsjednice.

Nije bidna ni zasjela, jedva je znala gdje smije i gdje će, a napalo ju cijelo selo – „civilno društvo“. Ma dajte – cijelo „civilno društvo“ navalilo na Predsjednicu. Preko sto nečesa toga „društva“, civilnih „zaselaka“od dva tri člana od kojih uglavnom samo jedan“laje“. Inače se na neka pripoćenja „čoprativno“ potpišu – love dakle k'o vuci, a nimalo liberalno. Recimo „ja baba, ta i ta“, ja (peder) taj i taj, pa još „civilnjak“ – nego k'o neki „socijalistički savez“ pa udri, sad po Predsjednici, a sutra ćemo vidjeti. Ej, pa to je totalitarno civilno (da „civilno“!) društvo – svi, navodno potpuno različiti, a udaraju po jednome. A što pišem godinama – ovakvi i ovdašnje „civilno društvo“ je novi totalitarizam.

Nego pustimo tu gorku priču, pitajmo se što su „civilnjaci“ spočitnuli Predsjednici. Nespominjanje anitfašizma. Ma kako ga nije spomenula, kad je u inauguracijskom govoru fundirala suvremenu Hrvatsku na Domovinskom ratu i braniteljima. Dakle na nedavnom, skoro jučerašnjem antifašizmu (istina više antinacizmu) i antifašistima. I tu je bit spora s Documentom i ostalim civilnim tricama i kučinama – oni bi Domovinski rat okrenuli, ako ne baš na fašizam, a onda svakako na isti zločin „tamo nekoga“. A to ne bi išlo i ne će proći, makar se „gradivo“ moralo i ponoviti. Zatim, nije pozvala ravnateljicu Spomen područja Jasenovac. Ne znam, možda nije pozvala ni neke druge ravnatelja važnih muzeja u Hrvatskoj. Kako je prošao ravnatelj/ ravnateljica Muzeja seljačkih buna, ravnatelji raznih drugih muzeja okolo kojih je u hrvatskoj povijesti bilo stratišta? Je li pozvala nekoga tko se brine, ako se itko o tome brine, „ravnatelja“ muzeja „Križnog puta“? Kraj priče, ovo priopćenje „civilnjaka“ i „civiljnjača“ kao da su pisale – brkate čiče. Negdje, računam oko 1934., 1935., sad je l' više tamo ili onamo. Vrag će si ga znati.

Mato Dretvić Filakov